Sjećanja jednog kemičara, knjiga akademika Borisa Kamenara koja je početkom godine objavljena u biblioteci Hrvatski kemičari i kemijski inženjeri, Hrvatskog društva kemijskih tehničara i tehnologa, prvenstveno je doprinos povijesti kemije u Hrvatskoj. Međutim, to je štivo izuzetno zanimljivo i za one koji se ne razumiju u kemijsku znanost. U toj priči Borisa Kamenara može se pročitati kako se privredna politika na ovim prostorima odnosi(la) prema našim znanstvenim dostignućima i radije se odlučivala na kupovanje licenci i uvoz, u tim sjećanjima možete doznati da je i čelična lady Margaret Thacher također kemičarka, u zanimljivom štivu nailazite na izuzetno cijenjene osobe u svijetu znanosti kao što je Dorothy Hodgkin, treća žena dobitnica Nobelove nagrade za kemiju, a možete doznati i koji su to naši znanstvenici omogućili proizvodnju na daleko poznatog Sumameda. Možda će vam, ako niste kemičar, neki dijelovi teksta biti nerazumljivi, pa ih slobodno preskočite. Ostatak priče Borisa Kamenara čita se vrlo lako poput romana. Zahvaljujemo nakladniku na ustupljenom tekstu. (Urednik Sušačke revije Alen Čemeljić)
Školovanje u Sušaku i studij kemije u Zagrebu
Pripadam generaciji kojoj je Drugi svjetski rat onemogućio redovito srednjoškolsko školovanje, a koje je tada trajalo osam godina. Nakon 4. razreda Državne narodne muške osnovne škole u Sušaku, školske godine 1939./40. upisujem se u klasično odjeljenje sušačke I. Muške realne gimnazije. Monumentalna je to zgrada čija je izgradnja na trsatskom podbrežju započela 1894., a useljena je 1896. godine zaslugom Isidora Kršnjavoga, tadašnjeg predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske hrvatsko-slavonske-dalmatinske zemaljske vlade u Zagrebu. Prema mnogim izvorima ona se može smatrati sljednicom gimnazije što ju je u Rijeci 1627. godine osnovao isusovački crkveni red. Bila je to treća gimnazija (koja je djelovala kontinuirano) na tlu Hrvatske nakon osnutka lepoglavske 1503. i zagrebačke 1607. godine. Njeno preseljenje preko Rječine, iz Rijeke u Sušak, posljedica je nastojanja mađarskih vlasti u Rijeci da se, na osnovi Hrvatsko-ugarske nagodbe od 1868. godine i tzv. „Riječke krpice“, hrvatska gimnazija istjera iz Rijeke. Bio je to pokušaj potpune mađarizacije Rijeke koju tadašnja vlast razvija u svoju luku i industrijsko središte.
Moju generaciju Drugi svjetski rat zatekao je krajem drugog razreda gimnazije. Od tada su nastavne godine vrlo neuredne. Tako je nastava školske godine 1944./45. održana u srpnju i kolovozu 1945. u samo oko 45 nastavnih dana. Samo kao primjer tih nemirnih i teških vremena: u istoj školi kroz osmogodišnje školovanje dobili smo svjedodžbe četiriju država: Kraljevine Jugoslavije – Banovine Hrvatske (1939./40.), Regno d'Italia – Commissariato per le Scuole del Territorio annesso alla Provincia del Carnaro, Sussa (od 1941. do 1943.), Upravnog povjereničtva za područje Sušak – Krk (1943./44.), Demokratske Federativne Republike Jugoslavije – Federalne države Hrvatske (1945.). Od školske godine 1945./46. svjedodžba se izdaje pod imenom Federativne narodne republike Jugoslavije – Narodna Republika Hrvatska. Kako se mijenjala vlast, mijenjao se i jezik svjedodžbe, sustav ocjena (od 1 do 5, od 1 do 10 i od 5 do 1), a pogotovo nastavni planovi i programi. Za bolje razumijevanje najbolji su primjer nastavni planovi stranih jezika. Moja je generacija 2 godine učila francuski, 2 godine talijanski, 3 godine njemački, 2 ruski i 2 godine engleski. U klasičnim odjeljenjima nešto je bolje. Latinski se jezik tada predavao tijekom svih osam, a grčki tijekom pet godina gimnazijskog školovanja.
Unatoč preporukama nekih nastavnika, posebno razrednika prof. Vinka Benca, da na Sveučilištu u Zagrebu upišem klasičnu filologiju, rano sam se opredijelio za kemiju. Potaknuo me ......