Poezija joj je uvijek mlada, a i ona, Ljerka Car Matutinović, poetesa i kontesa pisane, literarne riječi, kada je riječ o odnosu spram književnog stvaralaštva i odnosu autora unutar tog produktivnog literarnog življenja, uvijek je mlada sa svojom poezijom. I živi svoj život, život ispunjen emocijom stiha... Hrvatska čarobnica stiha, soneta, proze, eseja…
Poput alkemičara, alkemičara stiha koji traži blago skriveno od pogleda ljudi, ali dostupno tankoćutnosti ljudske duše, njezin je životni put počeo u Crikvenici, pjesničko djelo obišlo svijet, a ona se opet vraća Crikvenici, rodnomu gradu i zavičaju.
SR Kako danas doživljavate Crikvenicu?
Pitanje nije ni malo jednostavno, iako se takvim čini. Naprotiv, pobuđuje mnoštvo asocijacija u kontrapunktu na ono nekad i sad. Meni je Crikvenica moje djetinjstvo, zaštićeno i sigurno pod budnim očima moje majke Dragice i tate Vjekoslava. To su vremena kada se znalo vrijeme objeda i večere, jer bi se tada naša mala obitelj okupljala oko stola, skromnog, ali dostatnog upravo toliko da sam se mogla vraćati svojim gotovo dječačkim igrama. U mojoj, Tomislavovoj ulici bili su sve sami dečki pa sam se i ja zajedno s njima penjala po drveću, odapinjala strjelice kojima smo plašili vrapce i igrala se naskriva u bujnom crikveničkom parku. Poseban gušt bila je igra lovice, ili naćapeva. E, u tome nitko nije bio brži od mene! Uvijek bih se nekako izvukla, ako bi mi se onaj tko lovi, previše približio. Bo je to zaokret, brz i hitar. Umaknula bih kao ribica u moru koja se odjednom pojavi i – šmugne.
A more?! More, moja svevremenska i uporna, ustrajna – Ljubav!? Moje utočište u toplim ljetnim danima, mjesecima. U dobi od četiri godine tata me je hitil s naše crikveničke palade, a more me je dočekalo prijateljski i začas me izbacilo na površinu: ručice i nožice su praćakale i ja sam proplivala. I tako sam mu ostala vjerna sve do dana današnjega. Tako i ovih prevrućih dana ne izlazim iz njegova zagrljaja. Jako se dobro slažemo. A poseban užitak je prepuštanje valovima. Naravno da je ta dugotrajna i iznimna bliskost osmislila i pjesme poput Balustrade i Črni mul, te meni posebno dragu čakavsku versadu Moja pranona.
Moja pranona, materina nona, Ana Blagdanja
va črnen berhanu pod ken je bela stomanja
pere va moru nogi, a ja se paljuzdran…
(…)
Ovo j more za me radost vela, a ona sramežljivo
z jednun rukun berhan na bela kolena riva…
z drugun rukun lice umiva, a ja se paljuzdran…
Dakako, sve je ovo živjelo u, kako običavam reći, dvadesetom stoljeću i sve je imalo svoj duboki smisao postojanja. Današnja, još uvijek moja, Crikvenica ima razvedenu plažu, ima i `ostatke` balustrade, ima turista "k`o u priči", ali nigdje uz obalu nema pranone koja čuva svoju praunuku.....