SUŠAČKA REVIJA broj 76

 


gorski kotar

LUJZIJANA

Marinko Krmpotić

Točno dva stoljeća stara Lujzijana, jedna od najlepših planinskih cesta Europe, svoju iznimnu prometnu važnost izgubila je tek prije nekoliko godina, točnije nakon dovršetka punog profila autoceste Rijeka - Zagreb koja je Lujzijani preuzela glavninu prometa između kontinentalne i primorske Hrvatske. No,  Lujzijana bi zato u godinama što dolaze mogla imati veliku turističku vrijednost. Naime, ta cesta i dalje "radi", odnosno njome je i dalje moguće doći do Rijeke i Zagreba, samo što su sada gužve daleko manje a putovanje se, zbog niza zanimljivih povijesnih lokaliteta i prekrasnih vidikovaca, umjesto brojenja kilometra i minuta do dolaska na cilj – pretvara u užitak! 

Upravo o tome da putovanje Lujzijanom bude ugodan susret s bogatom prošlošću, brigu posljednijh 5-6 godina vodi Udruga za poticanje razvoja regionalnog turizma Lujzijana koja je od svog osnutka kao temeljni cilj postavila turističku valorizaciju ove prometnice. Žele je pretvoriti u povijesnu turističku cestu, točnije realizirati projekt nazvan Lujzijana i Karolina u mreži europskih kulturnih putova. Riječ je o ideji koja nije nikakvo otkrivanje "tople vode" jer slični projekti postoje već u nekoliko zemalja Europske unije. No, u hrvatskim je okvirima to rijedak projekt koji bi zbog bogate povijesti koja prati dva stoljeća postojanja ove prometnice, kao i nesvakidašnjih ljepota krajolika kojima prolazi, mogao biti vrlo uspješan.

Da bi se to i ostvarilo članovi Lujzijane, predvođeni predsjednikom Mirenom Androićem i nizom zaljubljenika u ovu cestu ljepoticu (mr. sc. Emil Crnković, Matija Glad..), pokušali su organizacijom različitih manifestacija skrenuti pažnju ne samo na značenje te ceste već i na njene ogromne turističke potecijale.

No, prije no što kažemo nešto o dosadašnjim i budućim aktivnostima Udruge Lujzijana, evo i ukratko povijesti Lujzijane. Na goranskom su području prve prometnice, ako ih se tako može nazvati, stvorene tijekom srednjeg vijeka, i to u obliku takozvanih "karavanskih putova". U osnovi su to bile utrte staze kojima su pješaci pomoću konja i volova  prenosili raznu robu, a put je bio sve samo ne siguran, pogotovo nakon što bi se nakon ravnica karlovačkog kraja ili primorskog zaleđa zašlo u dubine zelenih šuma. 16. i 17. stoljeće, ponajprije zbog razvoja brojnih posjeda hrvatskih feudalaca Zrinskih i Frankopana, donosi ovim putevima novu važnost, pa su ti putevi sve bolji, a korak naprijed znači 18. stoljeće kada Gorski kotar, zbog razvoja morske trgovine i povećanog zanimanja za luke na Kvarneru, dobiva na prometnoj važnosti. Tadašnjim je feudalcima sve jasnije da moraju prometno otvoriti Gorski kotar žele li ojačati trgovinu, pa se u uređenje cesta na divljem području Gorskog kotara počinje sve više ulagati, tim više što su postojeći prometni putovi bili neprikladni za ozbiljniji  prijevoz robe.

Tako početkom 18. stoljeća Karlo VI. osniva u Beču Carsku privilegiranu kompaniju koja je, između ostalog, brigu vodila i o popravku putova koji su vezali jadranske luke (Rijeka, Trst, Kraljevica, Bakar) s kontinentom. Najkraći put do tih luka vodio je upravo preko Gorskog kotara i u tim željama treba tražiti temelje i danas postojećih cesta kojima je kontinent vezan s obalom, a ta je veza Gorskom kotaru donijela život i naseljavanje. Najstarija od te tri goranske ceste jest Karolinska cesta, duga 106 km, (građena od 1726. do 1732.), zatim Jozefina (1765. - 1779.) i naposljetku - Lujzinska cesta. (1803. - 1811.).

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana