Po svemu sudeći, ovo je bila dobra godina za Sukove s Trsata. Aleš i Željka, mladi bračni par s dvoje djece, bili su kreativni i produktivni, a plodovi njihovog rada ubiru se upravo ovih dana kada film Marijine obilazi mnoge prestižne europske filmske festivale. I neće nam Aleš i Željka zamjeriti ako kažemo da je svemu tome dobrom kumovala – Rijeka.
Aleš Suk je češki redatelj na čijem IMDB profilu, dakle na profilu na jednoj od najčešće „klikanih“ web-stranica za pretraživanje filmova, stoji da je 2001. režirao i napisao scenarij za kratke filmove Adraka na mraka i Zito, da je 2010. bio art direktor na filmu Barbee Butcher a da je za kameru zaslužan na Silný kafe iz 2004. Riječkoj publici, međutim, mnogo više znači film Kamo? o Janku Poliću Kamovu, kojeg je lani imala prilike vidjeti u Art-kinu Croatia. Itekako je Riječanima važno i to što je film njegove supruge Željke Sukove, Marijine, kojeg je Aleš snimao i za kojeg je radio montažu, na filmskim festivalima počeo skupljati nagrade i ime grada prenositi po bijelom svijetu s najpozitivnijim konotacijama. Ovaj je pomaknuti dokumentarno-komično-muzički epitaf Željkinoj baki Mariji, ili kako stoji u službenoj najavi, Film o baki za A festivale, autorici donio nagradu na 46. Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovym Varyma, u konkurenciji East of the West. U svibnju je svjetsku premijeru imao u programu Next prestižnog kanadskog Hot Docsa, u srpnju je prikazan u Češkoj, u studenom na CPH:DOX-u u Kopenhagenu, u međuvremenu je nacionalnu premijeru imao i na Zagreb film festivalu... A riječ je o autoričinom debitantskom filmu.
Kakve sve to veze ima s Rijekom i krajem kojem je posvećen ovaj časopis? Čini se da je Sukovima, danas s Trsata a nekad iz Praga (premda je Željka Sukova, rođena Violić, prava Riječanka), krenulo upravo po dolasku u grad na Rječini. U tom gradu, punom pozitivnih luđaka, kako će to reći Aleš, u gradu krasnog svjetla i izvrsnih iskoristivih eksterijera, počeo je napokon raditi filmove kakve u svojoj karijeri u Češkoj nije radio. Supruga i on osnovali su u međuvremenu Udrugu Ukus koja je potpisnik produkcije njihovih filmova, a trenutno oboje rade mnogo i zapaženo. I zajedno.
Mora se primijetiti da je i lice našeg sugovornika, koje je u ovom času moguće gledati i u Češkoj jer ga dijeli s jednojajčanim bratom blizancem Janom – zadovoljno lice. S njim smo razgovarali o studiju na prestižnoj i poznatoj Akademiji FAMU u Pragu, o razlozima dolaska u Hrvatsku, o nekima od razlika u češkom i hrvatskom obrazovnom programu, te o onoj najopćenitijoj kategoriji koja ga je privoljela na Rijeku – mentalitetu Riječana.
SR Kako ste završili u filmu?
AS Moj brat i ja smo imali tu sreću da je naš otac za vrijeme komunizma radio u sportu. Tada su sportski klubovi imali dosta novaca, a otac je trenirao olimpijce langlaufere. Tako da su već sredinom 80-ih kupili kameru za snimanje analiza trka, pa smo brat i ja rano počeli snimati kratke filmove. Malo smo se razdvojili kad sam ja otišao u srednju likovnu školu u drugi grad, ali smo u to vrijeme imali zajednički projekt, neku vrstu kazališta, benda i site specific performing grupe, što se baziralo na nama dvojici, toj našoj sličnosti. Izvodili smo te neke dramske forme, a često smo imali i gosta koji zna svirati, pa smo mi u tim komadima više konceptualno intervenirali. Imali smo nekakve loopove, i imali smo nekakav svoj manifest da nikad ne smijemo ništa ponavljati, pa smo stalno izmišljali neke nove stvari. I dosta radili s kamerom. Brat je cijelo to vrijeme imao ideju da će studirati na filmskoj školi, a ja sam, zapravo, mislio nastaviti školovanje na likovnoj akademiji. U međuvremenu mi se jako počela sviđati animacija, pa sam predao prijavu na famoznu češku filmsku školu. I brat se trebao prijaviti, ali nije stigao predati prijavnicu. Dogodilo se da sam se ja uspio upisati. U komisiji je, naime, bio jedan član koji se zanimao na nove medije, za razliku od ostalih članova koji su bili dosta konzervativni, budući da je i češka animacija, kao i hrvatska, prilično klasična. Međutim, taj je član komisije valjda pomislio i prepoznao da bi se iz mene nešto moglo izvući, pa su me primili kao jednog od četvero njih, između 300 aplikanata. Koliko je program bio zahtjevan, govori to da smo prvu godinu završili nas dvoje, a na drugoj sam studirao – sam. ......