Govorilo se da je među najatraktivnijim lokacijama (građevinama!?) na Sredozemlju, zarad nje su se pokretale peticije, na nju projicirale desetine ideja i projekata, trošila ogromna sredstva i (između ostaloga) zarad nje su se gubili izbori. Na kraju su se kao konstante održali samo pijesak, beton i snovi. Pitanje je tko uopće može ispričati cjelovitu priču o njoj, ali u svakom slučaju, da bi se shvatila sva tragičnost oscilacija sudbine opatijske Ljetne pozornice, vrijedi zaroniti dublje u lokalni kabao vremena.
Opatija je otkrivena slučajno, nakon proboja obalne ceste Rijeka-Volosko 1840-ih: premda je u početku izgledalo da će ovaj miran gaj poslužiti tek kao vikend-izletište bogatim Riječanima, Scarpa i njegovi sinovi su u svojoj vili Angiolini, međutim, vrlo brzo počeli ostvarivati daleko ambiciozniji plan: ugošćivanjem aristokracije i botaničara-putopisaca raznijeli su glas o Opatiji koji će stubokom promijeniti dotadašnju predestiniranost destinacije. Kao što bučni gosti prije ili kasnije pokvare ćeif uživateljima tišine, tako su i menadžeri, graditelji i putnici pokvarili ćeif opatijskim ribarima, pomorcima, zemljoradnicima i tkaljama. Na mjestu vinograda i lovorika počele su nicati vile i hoteli, ondje gdje su se sušile mreže izdužio se obalni put, a tamo gdje se čovjek gol mogao zagnjuriti među stijenama u more, podignuta su na stupove drvena kupališta. Taj fenomen pokvarenog ćeifa nikada nije posve ugašen: on živi u Gervaisovim stihovima (”ni već sela, ni judi već ni: na kraje se šeću pajaci”), u rezoniranju mornara kojiima je draže brontulat nego dobiti povišicu, a onda i u otporu prema svemu što je novo i drugačije. Dakako, u austrijska se vremena glasovalo prema imovinskom cenzusu pa su gradonačelnici mogli biti razvojno orijentirani, a danas, u demokraciji, populizam odnosi danak...
No, da se vratimo našoj priči o Ljetnoj... Nakon što je Opatija dobila svu najsuvremeniju infrastrukturu – hotelsku i urbanu, 1908. skovana je urota o gradnji megalo-kompleksa, tzv. Kurpalasta (”Lječilišne palače”), koji bi obuhvaćao koncertnu salu, kazalište, bazene s umjetnim valovima, čitaonice, šetališta i restorane, barove s terasama, igračnice, trgovine, urede i ukupnu površinu od 26.000. metara kvadratnih (polovica otpada na svečanu plesnu salu pod središnjom kupolom). Projekt su odlučili financirati iz bankovnog kredita, u omjeru pola–pola, Lječilišno povjerenstvo i Općina Volosko-Opatija. U prvoj varijanti kao lokacija odabran je prostor pred (današnjim) hotelom Milenij, uključujući (nekadašnji) Portić i čitavu Punticu pred crkvom. Kasnije se od toga odustalo i projekt usmjerilo prema rtu pred Angiolinom.