SUŠAČKA REVIJA broj 77

 


projekti

ZVIJEZDE NADOHVAT RUKE

Amir Muzur

Memoarski subjektivno prepričana povijest, sadašnjost i budućnost opatijske Ljetne pozornice

Govorilo se da je među najatraktivnijim lokacijama (građevinama!?) na Sredozemlju, zarad nje su se pokretale peticije, na nju projicirale desetine ideja i projekata, trošila ogromna sredstva i (između ostaloga) zarad nje su se gubili izbori. Na kraju su se kao konstante održali samo pijesak, beton i snovi. Pitanje je tko uopće može ispričati cjelovitu priču o njoj, ali u svakom slučaju, da bi se shvatila sva tragičnost oscilacija sudbine opatijske Ljetne pozornice, vrijedi zaroniti dublje u lokalni kabao vremena.

Opatija je otkrivena slučajno, nakon proboja obalne ceste Rijeka-Volosko 1840-ih: premda je u početku izgledalo da će ovaj miran gaj poslužiti tek kao vikend-izletište bogatim Riječanima, Scarpa i njegovi sinovi su u svojoj vili Angiolini, međutim, vrlo brzo počeli ostvarivati daleko ambiciozniji plan: ugošćivanjem aristokracije i botaničara-putopisaca raznijeli su glas o Opatiji koji će stubokom promijeniti dotadašnju predestiniranost destinacije. Kao što bučni gosti prije ili kasnije pokvare ćeif uživateljima tišine, tako su i menadžeri, graditelji i putnici pokvarili ćeif opatijskim ribarima, pomorcima, zemljoradnicima i tkaljama. Na mjestu vinograda i lovorika počele su nicati vile i hoteli, ondje gdje su se sušile mreže izdužio se obalni put, a tamo gdje se čovjek gol mogao zagnjuriti među stijenama u more, podignuta su na stupove drvena kupališta. Taj fenomen pokvarenog ćeifa nikada nije posve ugašen: on živi u Gervaisovim stihovima (”ni već sela, ni judi već ni: na kraje se šeću pajaci”), u rezoniranju mornara kojiima je draže brontulat nego dobiti povišicu, a onda i u otporu prema svemu što je novo i drugačije.[1] Dakako, u austrijska se vremena glasovalo prema imovinskom cenzusu pa su gradonačelnici mogli biti razvojno orijentirani, a danas, u demokraciji, populizam odnosi danak...

No, da se vratimo našoj priči o Ljetnoj... Nakon što je Opatija dobila svu najsuvremeniju infrastrukturu – hotelsku i urbanu, 1908. skovana je urota o gradnji megalo-kompleksa, tzv. Kurpalasta (”Lječilišne palače”), koji bi obuhvaćao koncertnu salu, kazalište, bazene s umjetnim valovima, čitaonice, šetališta i restorane, barove s terasama, igračnice, trgovine, urede i ukupnu površinu od 26.000. metara kvadratnih (polovica otpada na svečanu plesnu salu pod središnjom kupolom).[2] Projekt su odlučili financirati iz bankovnog kredita, u omjeru pola–pola, Lječilišno povjerenstvo i Općina Volosko-Opatija. U prvoj varijanti kao lokacija odabran je prostor pred (današnjim) hotelom Milenij, uključujući (nekadašnji) Portić i čitavu Punticu pred crkvom. Kasnije se od toga odustalo i projekt usmjerilo prema rtu pred Angiolinom.

 

[1] Usporedi, primjerice, refleksije takvog mentaliteta u: Aleksandra Kućel-Ilić, “Ljetna pozornica u Opatiji“, Sušačka revija 18, br. 64 (2008), ili u: Aleksandra Kućel-Ilić, “Carica Ljetna“, Novi list, 10. kolovoza 2009., 18; s patetičnim klimaksom u: Aleksandra Kućel-Ilić, “Gori vatra“, Novi list, 13. srpnja 2009.

[2] Kurpalast Abbazia: Projekt der Oesterreichischen Riviera-Aktien-Gesellschaft. Wien: Oesterreichische Riviera-Aktien-Gesellschaft, 1908.

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana