SUŠAČKA REVIJA broj 77

 


brodovi

PILADE BRONZETTI BROD KOJI JE DEZERTIRAO

Danilo Prestint

Razarač Pilade Bronzetti izgrađen je po narudžbi talijanske ratne mornarice nakon ulaska Italije u rat 1915. godine. Bilo je ukupno osam brodova u istoj seriji: Giuseppe Cesare Abba, Rosolino Pilo, Giuseppe Missori, Antonio Mosto, Ippolito Nievo, Francesco Nullo i Simone Schiaffino. Izgrađen je u brodogradilištu Nicolo Odero & C u Sestri Ponente, a porinuće je obavljeno 26. listopada 1915. Osim  zbog svoje intenzivne aktivnosti ophodnji i pratnje tijekom 30 godina aktivne službe, Pilade Bronzetti pamti se uglavnom zbog njegove uloge u „riječkoj“ epizodi odmah nakon rata, koja je i dovela do prve promjene njegova imena.

Svih osam razarača bili su derivat klase Indomito. Pilade Bronzetti bio je dug 73 i širok 7,34 metra, uz 770 tona istisnine. Pogonile su ga turbine Tosi, kotlovi tipa Thornycroft, dva vijka, brzina od 30 čvorova, 69 članova posade. Bio je naoružan s četiri topa 76/40 mm, dva od 76/30 mm, četiri torpedne rampe od 450 mm i deset mina. Svoju službu započeo je u Squadriglia Cacciatorpediniere, ali je kasnije premješten u bazu Brindisi zbog ophodnji južnim Jadranom i zaštite prepreka na Otrantu, ali plovio je i u grčkim vodama. Nakon završetka rata poslan je u Sredozemlje sa zadaćom pregleda, pratnje i nadzora trgovačkih brodova. Godine 1919.  vratio se u vode Albanije i Crne Gore, a kasnije i u vode sjevernog Jadrana sa zadaćom nadzora.

Iako je rat bio gotov već gotovo godinu dana, još je mnogo iskusnih  vojnika bilo pod oružjem jer se nisu mogli priviknuti na mirnodopsko stanje. Trupe pod komandom D'Annunzija ušle su 11. rujna u Rijeku. Kao zapovjednik grada Rijeke proglasio je ratno stanje, što mu je omogućilo provedbu vojnih zakona (čak i smrtnu kaznu s trenutnim izvršenjem zbog protivljenja „riječkom slučaju“).

Nakon izbora 12. studenoga 1920. kada je Rijeka proglašena neovisnom državom, D'Annunziju je naređeno da napusti grad. Talijanska mornarica proglasila je pomorsku blokadu grada, a pred lukom našlo se osam razarača i dvije krstarice (Andrea Doria i Vittorio Emanuele) kako bi se brodu Dante Alighieri i nekim manjim brodovima omogućilo napustiti luku.

Angažman broda Pilade Bronzetti započeo je noću 6. prosinca 1920. kada se na brodu dogodila prava pobuna mornara. Iznenadili su časnike za vrijeme doručka i vezali ih te uplovili u riječku luku. Daljnji tijek događaja vrlo je mutan, a u rijetkim novinskim člancima posada je nazvana spasiteljima časti talijanske mornarice. Časnici vjerni talijanskoj vladi zatražili su da se brod pusti, ali zahtjev nije prihvaćen. Odvezani su, ali su pritvoreni na brodu, pa se D'Annunzio spustio u luku i preuzeo brod.

U Krvavom Božiću talijanska mornarica bombardirala je grad sve dok se riječka vlada nije predala. D'Annunzio je lakše ranjen i nakon šest dana napušta Rijeku.

Pilade Bronzetti je nakon toga vraćen talijanskoj ratnoj mornarici i 16. siječnja 1921. mijenja ime u Giuseppe Dezza te služi školi za mehaničare u Veneziji. U Tarantu u listopadu 1923. počinju radovi na preinaci: povećava se istisnina, broj članova posade i naoružanje (pet topova 102/35 mm, dva 40/39 mm i četiri torpedne rampe od 450 mm). Vraća se u aktivnu službu dvije godine kasnije u Napulju. Početkom 1929. godine prekvalificiran je u torpiljarku s bazom u Tarantu.

         Aktivnosti ophodnje i pratnje nastavljene su i tijekom Drugog svjetskog rata kada su topriljarke dobile tešku zadaću pratnje trgovačkih brodova koji su rekvirirani i korišteni kao brodovi za opskrbu brojnih fronti, kao brodovi za spašavanje posada potopljenih brodova i kao lovci na podmornice. Malobrojne preživjele torpiljarke izrezane su pedesetih godina prošlog stoljeća.

Giuseppe Dezza je u Drugom svjetskom ratu obavio 27 misija kao lovac na podmornice i čak 174 misije pratnje trgovačkih brodova.

...

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana