SUŠAČKA REVIJA broj 77

 


pabirci vremena

HRVATSKA SE VRAĆA KUĆI

Alen Čemeljić

Hrvatska je ipak odlučila vratiti se kući. Nakon desetljeća izbivanja i nakon godina utrošenih na povratak građani Hrvatske su ipak donijeli odluku: vratiti se civilizacijskom krugu kojem pripadaju, ući u europsku obitelj i dijeliti sudbinu Europe, i ekonomsku i političku, u ne baš lakim godinama koje nam predstoje. U godinama koje će, po svemu sudeći, biti obilježene već galopirajućom gospodarskom krizom, padom životnog standarda, odricanjem od mnogo toga na što smo navikli, jer život na dug i Hrvatske i Europe došao je do svojeg kraja. I u Grčkoj i u Španjolskoj, i u Italiji i u Hrvatskoj. Godine su trošenja, često i suludog i potpuno nepotrebnog, iza nas. Stigla su krizna vremena u kojima će mnogi ostati bez posla i bez prihoda, a u takvim vremenima ipak je bolje ne biti sam, bolje je imati nekog od koga možeš zatražiti pomoć. Upravo u takvim okolnostima Hrvatska je odlučila ući u Europsku uniju nakon što je godinama morala (i još uvijek mora) dostizati davno izgubljene standarde upravljanja i ponovno učiti pravila ponašanja u europskom civiliziranom svijetu. I teško joj je bilo opet sjesti u školske klupe, teško je bilo opet učiti, zamorno je bilo opet polagati ispite. Zato je i bilo toliko nećkanja i pitanja mnogih treba li nam to uopće? Nepotrebnih pitanja, jer ne može se u današnjem svijetu živjeti sam, nepotrebnih nećkanja, nepotrebne nepovjerljivosti, pa čak i paranoje zbog koje smo najprije bili ljuti i uvrijeđeni zato što nas neće, da bi sada bili nepovjerljivi zašto nas hoće. Postali smo takvi, nepovjerljivi, nekritični prema samima sebi, samodopadni, samodovoljni, razočarani što drugi u nama ne vide ono što mi vidimo u ogledalu. Zato smo valjda na kraju, onda kada je konačno trebalo donijeti tu odluku hoćemo li se vratiti doma nakon mnogih desetljeća izbivanja, u velikom broju samo nemoćno odmahnuli rukom. Prepuštajući drugima da odluče, odričući se prava za kojim smo desetljećima žalili dok nam je bilo uskraćeno, a kada smo ga dobili, brzo smo ga se zasitili kao dijete kada dobije dugo željenu igračku. Odustali smo od izlaženja na izbore, pa tako i od izlaska na referendum radi odluke želimo li ili ne želimo u Europsku uniju, ne shvaćajući da je to naše pravo, ali i velika odgovornost. I da zajedno s političarima koji su nas u protekla dva desetljeća doveli do siromaštva i bijede snosimo odgovornost što smo im to dopustili, što smo dali im glas, omogućili im da dođu do pozicija s kojih je trebalo odlučivati, voditi zemlju i misliti na društvo, a ne na sebe i svoje povlastice. Isto tako samo je naša odgovornost što će se s nama događati u budućnosti, jer mi smo odlučili dijeliti sudbinu razvijenih europskih zemalja, mi smo ti koji smo rekli da li to želimo, odnosno mi smo ti koji nisu izašli na referendum i preuzeli odgovornost za naše živote i živote naših potomaka. Mi smo ti koji u konačnici odlučuju, iako nam se često opravdano čini kako se nas ništa ne pita i od našeg glasa koristi imaju samo drugi, kako nemamo što izabrati.


U Hrvatskoj ne vladaju ista pravila za sve. Običan građanin mora pri natjecanju za posao u državnoj službi priložiti potvrdu da nije sudski gonjen i kažnjavan. Da bi se postalo članom nadzornog odbora državnog poduzeća, ta potvrda nije potrebna. Naprotiv, poslovanje državne tvrtke mogu nadzirati i osuđenici ako presuda nije pravomoćna.

Polovica građana Hrvatske ipak je odlučila preuzeti tu odgovornost,  a dvije trećine od tih odgovornih zaokružilo je Za nadajući se da donose pametnu odluku, nadajući se da time što mnogi po prvi put ulaze u neku zajednicu naroda i država, a da ih se pritom za takav veliki korak pita, da to nešto znači, to nešto pokazuje, da se i po tome vidi civilizacijska razina zajednice kojoj se Hrvatska pridružuje. I koja je, nažalost, u ekonomskim problemima kao i sama Hrvatska, ali koja sa stotinama milijardi eura pomaže i Grčkoj i Italiji da izađu iz tih problema, pa će, gotovo je sigurno, pomoći i Hrvatskoj kao svojoj skorašnjoj članici. Istina, Europska unija nije zbog svoje krize onako primamljiv svijet kao prije desetak godina, pa će uoči hrvatskog referenduma ugledni New York Times napisati kako dolazak Hrvatske u Uniju sliči zakašnjelom dolasku na tulum oko dva sata poslije ponoći kada je polovica uzvanika već otišlo, a ostali su u pijanom stanju. Zaboravili su, međutim, da su ovo neka druga vremena u kojima zapravo tulumi, pitajte mlade generacije, tek počinju u poslijeponoćnim satima i kako tek tada na tulum dolaze glavne zvijezde. Nije Hrvatska, naravno, glavna zvijezda, ali još uvijek je primamljiva kao što je i njoj Zapadni svijet, iako u krizi, još uvijek privlačan. Jer u današnjem svijetu nema više niti jedne tako uređene zajednice s visokim standardima ponašanja i življenja. I drago nam je da je i Hrvatska našla svoje mjesto u takvoj zajednici ostavljajući iza sebe susjede na nemirnom, prenemirnom Balkanu koji se utapa u svojoj prošlosti, nerazjašnjenim računima, svojim mitovima i siromaštvu upropaštavajući mlade generacije čiji će pripadnici svoj spas u velikom broju potražiti upravo u Uniji tražeći pojedinačno te bolje mogućnosti koje je Hrvatska u cijelosti svojom odlukom na referendumu dobila. Bolje mogućnosti za obrazovanje, bolje mogućnosti za poslovanje i opstanak u krizi koja zahvaća gotovo cijeli zapadni svijet i iz koje se neće tako lako izaći.

Hrvatska je svoju odluku donijela u nadi da će joj ta odluka donijeti sve ono što je i Slovačkoj i Poljskoj, koje su podigle svoju proizvodnju na razinu o kojoj Hrvatska može samo sanjati dobro se sjećajući koje su bile naše, a koje njihove početne pozicije u danima pada Berlinskog zida. Hrvatska je svoju odluku donijela svjesno znajući da se ne može uspoređivati s onima koji su svojom željom ostali izvan Unije, znajući da nije bogata Norveška ni po čemu osim po približno istom broju stanovnika, da nije bankarski raj poput Švicarske, da ne može s njima stajati u istoj jednadžbi. Hrvatska je odlučila tako znajući da su i ekonomski puno uspješniji (Island i Turska) još uvijek samo kandidati za ulazak u Europsku uniju čija će vrata, po svemu sudeći, nakon ulaska Hrvatske ostati zatvorena još jako puno vremena, desetak, a možda i više godina. Odlučili smo: želimo se vratiti kući, jer tamo bi ipak trebalo biti najljepše. Sretno nam bilo!

 

Tri ministra

   Nije bilo iznenađenje što je Rijeka sa svojim kadrovima značajno sudjelovala u formiranju nove hrvatske vlade premijera Zorana Milanovića.  Rijeka je, naime, svih ovih godina bila i ostala uporište socijaldemokrata i kao oporbene snage i grad i županija desetljećima su iskazivali političko neslaganje s putem kojim se ide. Činili su to i Slavko Linić, nekadašnji riječki gradonačelnik, kasnije i vicepremijer u vladi Ivice Račana, i Zlatko Komadina, dugogodišnji župan jedne od najuspješnijih hrvatskih županija, i Željko Jovanović, najbolji student riječkog sveučilišta svoje generacije, koji će ostati zapisan u hrvatskoj političkoj povijesti i kao prvi (vjerujemo i jedini) saborski zastupnik protiv kojeg je podignuta kaznena prijava zbog riječi izgovorenih u Hrvatskom saboru. Danas više nisu oporba, nisu u poziciji kritizirati poteze vlasti, već odlučivati i odgovarati za te odluke. Danas su ministri koji vode nimalo lake resore – Linić financije, Komadina promet, pomorstvo i infrastrukturu, Jovanović znanost i obrazovanje i moraju pokazati što znaju i što su željeli da se svih ovih godina u Hrvatskoj unutar njihovih resora napravi, a nije se učinilo. I ne samo to već i puno više od toga. Moraju se istom žestinom protiv korupcije i nemorala boriti i u svojim koalicijskim redovima. Ne mogu odšutjeti već, naprotiv, odmah osuditi postavljanje za gospodarski kriminal osuđenog HNS-ovca Srećka Ferenčaka u Nadzorni odbor Janafa i pokazati zajedno s novom Vladom da su drugačiji od dosadašnjih hrvatskih političara na vlasti. Oni su ti koji moraju vratiti povjerenje i u politiku, i u sustav i u demokraciju ako je to još uvijek moguće. Ovo je, naime, možda i posljednja prilika da se vrati povjerenje društva da ipak nisu svi političari jednaki, da ministarski resori i javna poduzeća nisu ratni plijen koji se dijeli nakon pobjede na izborima, da će se na važna i manje važna mjesta u društvu imenovati kadrovi prema stručnosti, a ne po stranačkoj pripadnosti i po kumovskim vezama. Nova hrvatska vlada ima priliku svojim primjerom pokazati kako im je na prvom mjestu društveni i nacionalni, a tek onda osobni interes, pokazati da želi izvući zemlju iz krize da bi jednom, a to sigurno neće biti tako skoro, živjeli bolje i da današnja djeca dobiju perspektivu i da se već danas uvjere kako im trud i obrazovanje mogu donijeti rezultat i na našim meridijanima. Vlada u koju su uključena tri riječka ministra dobila je priliku, koje možda i nije svjesna u pitanju morala i društvene pravednosti. Hoće li je iskoristiti, pokazat će vrijeme, ali bez pobjede na tom planu neće uspjeti ni na ekonomskom, jer joj tada nitko ili gotovo nitko neće kao olakotnu okolnost uračunati da su na vlast došli u trenucima kada bi mnogi od te odgovornosti najradije pobjegli. Od ovih će se tražiti uspjeh koji nam je danas nužan da bi opstali i kao država i kao društvo. Od ovih se traži potvrda da su stigla nova vremena, drugačija, poštena, vremena stvaranja nove vrijednosti. Vrijeme privređivanja. Vrijeme je, konačno, i da vratimo tu riječ – privreda  kako u jezik tako i u svakodnevni život. Izbacili smo je još početkom devedesetih, kako je nedavno primijetio umirovljeni profesor Fakulteta političkih znanosti dr. Ivan Šiber, zamjenjujući je rječju gospodarstvo. Kao da smo i tom jezičnom finesom još prije dva desetljeća htjeli pokazati kako će se u Hrvatskoj vladati, kao da je netko već tada imao ideju da će se u ovoj zemlji samo gospodariti postojećim vrijednostima i resursima bez privređivanja, odnosno stvaranja novog. Sada, međutim, treba započeti novo doba u kojem slučaj Ferenčak ne može biti ni iznimka, a kamoli pravilo. Vrijeme je za nova pravila i za novu politiku u kojoj osuđeni, i to još za gospodarski kriminal, nemaju mjesta. A odluka da čak i takvi mogu postati članovima  nadzornih odbora državnih poduzeća dok im presuda ne postane pravomoćna, nimalo nije u skladu s takvim uvjerenjima. Jesu li i ovi već na početku mandata krenuli krivim putem, i to u trenucima kada su i hrvatski građani bili spremni na odricanja ako bi ta ista odricanja uvidjeli i kod vladajuće kaste i ako bi se tim odricanjima vidjelo svjetlo na kraju dugačkog i mračnog tunela?  
 

Afera Wulff

Drugdje to rade potpuno drugačije. Onome tko živi od novca poreznih obveznika  puno toga nije dopušteno. Čak i legalne stvari ako nisu moralne. Tako je njemački predsjednik Christian Wulff, najmlađi predsjednik u povijesti Njemačke, podnio ostavku i prije početka istrage koja ga je teretila za mito, odnosno za dobivanje kredita pod uvjetima povoljnijim od onih koje mogu dobiti ostali njemački građani. U Hrvatskoj istih dana Vlada donosi zakon po kojoj članovi nadzornih odbora državnih tvrtki mogu biti i osuđenici ako presuda nije postala pravomoćnom. Tamo je, dakle, bila dovoljna samo sumnja, ovdje nije dovoljna ni presuda, tamo je bio dovoljan pritisak javnosti, ovdje se i sudske presude proglašavaju političkim činom, tamo se ni predsjedniku, pogotovo njemu, ne toleriraju greške, ovdje su političari jednakiji. Što je običnom građaninu nedostupno, saborskim zastupnicima i ministrima sasvim je dostupno. Običan građanin na natječaju za posao mora priložiti potvrdu o nekažnjavanju i sudskom progonu, a da bi se vodilo ministarstvo i državno poduzeće, smetnja nije ni suđenje zbog teške prometne nesreće ni presuda zbog gospodarskog kriminala koja još nije postala pravomoćnom.  Obični građanin ne može prekinuti radni odnos, otići na nekoliko sati u privilegiranu mirovinu da bi je aktivirao dok još nije ukinuta – i opet se vratiti  na radno mjesto. To mogu samo odabrani koji su ovu zemlju doveli do ruba propasti.

Tamo će predsjednik Wulff dajući ostavku reći kako odlazi jer više ne uživa povjerenje većine građana, ovdje će političar i nakon sudske presude vikati kako nije kriv. Tamo demokracija ipak vlada već desetljećima, ovdje tek da je došla, tamo je osim pisanih pravila važan i moral, ovdje se moralni proglašavaju slabićima. Tamo i ovdje, dva još jako udaljena svijeta unatoč tome što ćemo uskoro i mi biti dio tog ujedinjenog Zapada.
 

Posla, posla

 Članstvo u Europskoj uniji i novi smjer u gospodarskoj politici, ako ga pronađe nova hrvatska vlada,  trebali bi najzad pokrenuti iskorištavanje hrvatskog geografskog položaja i maksimalno korištenje riječke luke, za koju je još na mirovnoj konferenciji u Parizu nakon Prvog svjetskog rata američki predjednik Wilson  ustvrdio kako je prevažna da bi je koristila samo jedna država. Sada, stotinjak godina kasnije, sa svim inozemnim ulaganjima koja se očekuju u hrvatsku infrastrukturu  zaista je neće koristiti samo Hrvatska već, na riječku i hrvatsku korist, cijela Europska unija čija se prometna strategija između ostaloga temelji i na prometnom pravcu Baltik – Jadran. Riječka bi luka tako najzad dobila odlučujuću važnost ne samo za dugoročni razvoj riječkog kraja i hrvatskog gospodarstva već bi postala ono što je odavno trebala – međunarodni gospodarski čimbenik bitan za gotovo cijelu Srednju Europu. Ono što dvadeset godina nismo znali ili nismo htjeli iskoristiti počet će koristiti oni koji na posao gledaju čistom računicom bez emocija, kojima pruga ili cesta da bi je gradili, moraju donijeti financijsku korist i koji pri donošenju takvih poslovnih odluka ne gledaju na kumovske veze. Vrijeme je da i kod nas najzad posao u ruke uzmu oni koji shvaćaju kako je razvoj prometa, dakle luke i željeznice, temelj za reindustrijalizaciju Hrvatske.  Pisali smo o tome već više puta na stranicama Sušačke revije, ali nismo znali za podatke koji tek sada iz raznih studija polako izlaze u javnost – kako bi razvoj riječke luke i njezinog prometa mogao donijeti Hrvatskoj više desetaka tisuća radnih mjesta i porast hrvatskog BDP-a u trenucima kada broj nezaposlenih u Hrvatskoj prelazi 334 tisuće i kada o novim radnim mjestima možemo samo sanjati. Sa sadašnjih 1 posto udjela u nacionalnom BDP-u udio riječke luke za manje od dvadeset idućih godina pametnim gospodarenjem i investiranjem mogao bi se popeti na 15 posto, složili su se ekonomski i prometni stručnjaci na stručnim skupovima koji su početkom ove godine o toj temi organizirani u Rijeci. Samo na gradnji pruge Rijeka – Zagreb – Botovo, čija je vrijednost 4 i pol milijarde eura, zaposlilo bi se oko 80 tisuća ljudi. Međutim, mora se početi odmah, rekonstruirati i postojeću prugu i koristiti ju dok se radi na realizaciji novog kontejnerskog terminala na otoku Krku . To je budućnost riječke luke i ovog dijela Hrvatske, ali i korist za cijelu Hrvatsku. Tome se nadamo, jer nam je nada još jedino ostala.
 


Dr. Romana Jerković, jedna od brojnih liječničkih priča u Hrvatskoj politici. Do sada je u Hrvatskim vladama bilo 18 liječnika.

Liječnici i politika

Teško je pronaći odgovor zašto se hrvatski liječnici nakon dvadeset godina školovanja, studiranja, stažiranja i specijalizacije za humano i u društvu vrlo cijenjeno zanimanje odlučuju zaposliti u hrvatskoj politici i postati dio društvene kaste s najmanjim društvenim ugledom ne samo na ovim prostorima. Iz liječničkih kuta prelaze u saborske klupe i u ministarske fotelje od samog početka hrvatske neovisnosti, pa tako i najnovija hrvatska vlada koja upravlja zemljom od početka 2012. ima u svojim redovima čak trojicu liječnika – Miranda Mrsića kao ministra rada, Željka Jovanovića kao ministra znanosti i obrazovanja i Rajka Ostojića kao ministra zdravstva. Ima, doduše, i tri Ostojića, ali to je neka druga priča. Do sada ih je (liječnika, ne Ostojića) u hrvatskim vladama bilo ukupno 18, nikada nisu bili premijeri, ali su vodili razne resore, čak i unutarnje poslove.

Zasićenost bolničkim uvjetima u kojima rade, želja za promjenom, razmišljanje kako društvu mogu dati više izvan bolnica i ordinacija? Tko bi ga znao, vjerojatno svaka od tih liječničkih priča ima svoju dramatiku. Ima, naravno, među njima i riječkih priča – od one dr. Anta Simonića, ministra u Račanovoj vladi, preko već spomenutog Jovanovića do saborske zastupnice Romane Jerković, doktorice biomedicinskih znanosti i profesorice na Medicinskom fakultetu u Rijeci, te dr. Nikole Ivaniša svojedobnog PGS-ovog zastupnika u hrvatskom parlamentu.

Sociolozi će reći kako je nekadašnji socijalistički sustav zanemarivao individualnu odgovornost, a liječnici su je uvijek imali pri obavljanju svoga posla. Morali su znati odlučiti i u teškim situacijama kada su životi u pitanju i odgovarati za svoje odluke. Možda nam baš takvi sada trebaju, iako se mnogi od njih u dosadašnjim vladajućim garniturama nisu pokazali ni kao hrabri, ni kao mudri ni kao odlučni.

Vjesnik

Vladajući su odlučili: Vjesnik ne može opstati na tržištu i zato ga se mora ugasiti. Odluka donijeta tako brzopleto, nepromišljeno, bez ikakve dublje analize. Osim one financijske. Ukinimo, dakle, sve što ne može opstati na tržištu. Pitanje je samo što je sljedeće: nacionalne kazališne kuće ako ne bilježe dovoljnu posjećenost, muzeji, nacionalni javni radio i televizija ako im je gledanost i slušanost manja od privatnjaka, časopisi poput Sušačke revije, državne bolnice i škole, pa neka se liječe i školuju samo bogati, a na kraju i  vlast koja isto ne može opstati na tržištu, jer bi joj plaća trebala ovisiti o rastu BDP-a, odnosno povećanju broja zaposlenih. Hoćemo li, dakle, nakon Vjesnika, jedinih javnih novina u Hrvatskoj, ukidati i sve ostalo što ne donosi profit? Je li profit ono za što je Hrvatska dala svoj glas na referendumu početkom 90–ih ili-ili demokracija u kojoj će se moći izreći, ali i čuti i pročitati različita mišljenja? A Vjesnik je jedina novina u Hrvatskoj u kojoj se može pročitati mišljenje za koje možemo biti sigurni da iza njega ne stoji interes vlasnika novine. Nismo se, istina, uvijek slagali s onim što bismo pročitali na Vjesnikovim stranicama, ali je to uvijek bilo suvislo argumentirano i dobro napisano, to je bila oaza, jedini list u kojem se za informaciju nismo morali boriti s plahtama koje reklamiraju komade mesa i deterdžente, jedina novina koja nije podilazila svojim čitateljima nagradnim igrama za motor, auto, stan, apartman, jedini list kojem se nije moglo zamjeriti žutilo. Zamjeralo mu se na podilaženju vlasti, ali upravo to je vlast morala učiniti: osloboditi novinu političkog pritiska kako bi opet postala utjecajna, da zaista postane hrvatski Le Mond i New York Times. Da bi se, međutim, donio sud i odluka o novini kao što je Vjesnik, trebalo je taj isti Vjesnik čitati, nije bilo dovoljno pogledati brojeve o tiraži i dugovanjima. Ako je opstalo Delo u Sloveniji, Oslobođenje u BIH, Politika u Srbiji, nema niti jednog razloga zašto ne bi opstao i Vjesnik. Njegovo gašenje nakon 72 godine neprekinutog izlaženja moglo bi pokrenuti lavinu koje možda nismo niti svjesni.  Hoćemo li zaista gradove i državu pretvoriti u poduzeća?   
 

Dok je nama
gastarbajtera

Nikada nismo uspjeli doznati koliko je naših na Zapadu, u njemačkim, talijanskim, skandinavskim gradovima. Ne znamo ni koliko je potomaka Hrvata danas u Americi i Australiji. Istraživanja provedena za izložbu Merika u Muzeju grada Rijeke donijela su nam dragocjeni podatak kako je Europu, na putu prema Americi krajem 19. i početkom 20. stoljeća napustilo najviše Talijana, a onda stanovnika tadašnje Austro-Ugarske, najveći broj Poljaka, pa Hrvata. Znamo da ih je u šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća otišlo oko 300 tisuća, u devedesetima još oko 200 tisuća, ali ne zna se koliko ih se vratilo. Ne znamo, dakle, koliko ih je, ali znamo koliko novaca šalju u domovinu. Čak milijardu i 200 milijuna godišnje. Toliko su, naime, poslali lani, kažu podaci Svjetske banke. To je, dakle, još jedan izvor kojeg crpimo i koji je mnogima neophodan uslijed nedostatka bilo kakvog plana razvoja hrvatske ekonomije. Tako se preživljava na ovim prostorima već desetljećima. Pomoć gastarbajtera, apartmani, rad na crno – njega starijih i bolesnih u Italiji, snalaženje da bi se preživjelo, jer dok se razradi neka državna strategija i plan ...

 

Zagrebačka obala

 Ipak je odlučeno. Zagrebačka obala odnosno zapadni kontejnerski terminal ispod Podmurvica ipak će se graditi. Rijeka će tako postati grad s dva kontejnerska terminala, a riječka luka će ih imati ukupno tri nakon što se izgradi i onaj na Krku. I to zorno pokazuje kako u razvoju riječke luke i riječkog područja nije bilo nikakve strategije posljednjih desetljeća. U suprotnom bi, naime, svatko pametan odmah odlučio graditi veliki terminal na sjevernoj strani otoka Krka ostavljajući gradu sasvim drugačije sadržaje ili bi u najboljem slučaju unutar gradskih granica ostavio tek jedan manji terminal. Hrvatska, međutim, nije znala što bi sa svojom najvećom lukom, nije postojao nikakav plan razvoja i danas već dobar dio građana Pećina pati zbog buke s D-404, dobar dio Sušaka zbog noćne buke s Brajdice, a sutra će isto biti i s građanima Podmurvica zbog Zagrebačke obale na kojoj će se širiti terminal po veličini jednak onome na Brajdici. To je cijena kontejnerskih terminala unutar grada. S druge strane s kontejnerskim terminalima Rijeka je dobila D 404 kojom se za tili čas izlazi iz grada, a dobit će uz Zagrebačku obalu i D 403 nakon što se probije tunel od Novog lista do Osječke ulice, čime se znatno unaprjeđuje kvaliteta riječkog prometa. Dobili smo, dakle, još nešto uz poslove na terminalima. Nije li, međutim, ipak trebalo slijediti plan od prije 30 godina prema kojem je teretna luka morala izaći iz grada? Ili su stigla vremena u kojima ćemo se boriti za svako novo radno mjesto, pa makar i po cijenu kvalitete života dobrog dijela građana Rijeke?
 

Gabriele Volpi

 Prvi ozbiljni inozemni  industrijalac koji se oglasio i najavio svoj dolazak u Rijeku. Talijanski Roman Abramovich, milijarder, vlasnik naftne kompanije Orlean Invest i najbolje svjetske vaterpolske momčadi Pro Recco želi oploditi svoj kapital na Kvarneru, želi postati vlasnikom Nogometnog kluba Rijeka. Za početak, a onda tko zna kakvi su još poslovni interesi u điru. Ali i početak obećava. Volpi najavljuje kako ga osrednjost uopće ne zanima, kako želi Rijeku svake godine u Europi i borbu za naslov hrvatskog prvaka. Mašta navijača proradila je. Već se razmišlja i o obnovi stoljetne Kantride, s europskim utakmicama bi se vjerojatno realizirao i projekt natkrivanja tribina na riječkom stadionu. Sve zvuči prelijepo da bi bilo istinito, ali talijanski milijarder je u Rijeku navraćao već više puta, poznato mu je gdje ulaže kapital, poznat mu je i grad i ljudi i ovdašnje želje. Dani siromaštva na Kantridi, izgleda, bit će zaboravljeni. Možda ne dolaze ni dani bogatstva, ali s Volpijem stiže standard nezamisliv za hrvatske prilike. Jer danas je u Hrvatskoj nezamislivo živjeti bez dugova, bez prodaje svega što se prodati može, sudskih tužbi zbog neisplata plaća i premija. S Volpijem sve to nestaje, a Rijeka je nakon Istre postala drugi naš klub u koji je uložen inozemni kapital. U Puli ruski, a u Rijeku talijanski, samo što bi ga u Rijeci trebalo biti više. Ruski Roman Abramovich preporodio je Chelsea, talijanski Abramovich mogao bi isto učiniti s Rijekom. Nogomet bi mogao utrti put razbijanja monopola zagrebačkih klubova na ovim našim prostorima, a od nogometa do privrede u današnjim je vremenima mali korak. Možda je ovo početak neke veće priče.
 

Costa Concordia

Do prije nekoliko mjeseci bio je potpuno nepoznat široj javnosti, danas je postao simbol jednog vremena. Po njemu će se možda ubuduće nazivati svi oni koji napuštaju brod koji tone – Francesco Schettino. Čovjek koji je umislio da biti kapetanom znači nositi bijelu uniformu, zabavljati se sa zgodnim putnicama tijekom krstarenja, imati moć, luksuz, da ploviti znači broditi samo po mirnom moru. Francesco Schettino sigurno to nije učio u pomorskim školama, ali takvih je kapetana, nažalost, mogao vidjeti svuda oko sebe. Kapetana koji ne zapovijedaju brodom kakav je bio Costa Concordia već cijelim državama, koji ne odgovaraju kao on za 4200 putnika već za milijune ljudi, a koji su se ponijeli gotovo na isti sramotni način kao i on. U trenucima kada brod tone, pobjegli su s mjesta nesreće. Nisu željeli biti kapetanima u trenucima koji nisu blistavi, u trenucima kada bijela uniforma postaje znojna i zaprljana, kada treba pokazati da se ploviti znade ne samo po mirnom već i valovitom moru. Francesco Schettino postupio je gotovo jednako kao i politička garnitura na vlasti u njegovoj zemlji gdje je vlast u teškim trenucima preuzeo bankar nakon što su vladajući pobjegli od odgovornosti, a mogao je isti takav savjet neka bježi dobiti i od bivšeg hrvatskog premijera s kojim je krstario Costom Atlanticom godinu i pol dana prije nego što će nasukati brod Concordia na hrid pokraj otoka Giglio i skriviti smrt i nestanak pedesetero ljudi. Kada postane teško, bježi!, kao da je postao moto svih onih koji ne žele imati odgovornost, a željni su svega ostaloga što donose odgovorne pozicije. Žele biti vladarima, ali samo u sretna i prosperitetna vremena, žele biti kapetanima, ali samo na mirnom moru, biti zapovjednicima, ali bez zapovjedne odgovornosti, žele biti menadžerima samo dok se zarađuje, žele biti trenerima i izbornicima, ali samo dok se pobjeđuje. I sve ih je više takvih kao što je Schettino, a svi ostali smo na suprotnoj strani, na strani lučkog kapetana u Livornu koji viče: Vrati se na brod! I gotovo nitko neće zapamtiti ime tog gnjevnog kapetana kojem je neshvatljivo da se zapovjednik može tako ponašati, kapetana koji poštuje pravila iz nekih drugih vremena. Malo će ih zapamtiti ime Gregorija de Falca. I neće on, nažalost, postati simbol ovih današnjih vremena već bjegunac Francesco Schettino. To dovoljno govori o vremenu u kojem živimo.
 

Zima, zima

 Uživali smo u dugačkom ljetu, mnogi su se kupali još u listopadu, pa čak i u studenom koji ni po čemu nije opravdao svoje ime, a viđali smo ponekog hrabrog kupača sredinom dana u Kostreni i na Pećinama čak i u prosincu i u siječnju. Pričali smo o toploj zimi, radovali su se mnogi manjim računima za grijanje zaboravljajući onu staru – kako zima kad tad pokaže svoje zube. I, naravno, stisla nas je s prvim danom veljače, kad se sudariše sibirska anticiklona i sredozemna ciklona, i to s takvom hladnoćom kakvu malobrojni pamte. Dva tjedna hladnoće s temperaturama ispod nule, -8°, -5°, -3° u Primorju,  i tako danima uz olujnu, pa čak i orkansku buru, prekinut katamaranski i trajektni promet, zatvoren autoput prema Zagrebu, zaleđene vodovodne cijevi na Vežici i Podvežici, rekordna potrošnja struje i plina u riječkoj i hrvatskoj povijesti, grijalo se kako se god moglo.

Snijega nije bilo jedino kod nas. Bilo ga je i u Dalmaciji i u Italiji, i u Gorskom kotaru i Lici, bilo ga je nešto čak i na otocima, Lošinju, Krku, Rabu. Ne, nije nam zima došla kao u Dalmaciji s rekordnim centimetrima snijega i silnim lomovima ruku i nogu, ali na Krčkom mostu i u Bakarcu mjerili su se udari bure od 220 kilometara na sat. Senjska riva bila je okovana ledom, u Bakarcu su letjeli krovovi, smrzavali su se studenti u Kampusu na Trsatu, odgođene su i opatijska i riječka dječja karnevalska povorka, zatim i mašakarana utrka Pariz - Bakar, naposljetku je odgođen i početak proljetnog dijela nogometnog prvenstva. Priroda se još jednom poigrala s nama i pokazala koliko smo nemoćni suprotstaviti joj se kada pokaže svoju snagu, kako nas drži u šaci, tu modernu i veliku civilizaciju, kada nam onemogući dovod struje i vode, kada nam zatvori puteve. Ne pomažu nam tada ni računala ni mobiteli ni sva ostala čudesa tehnike i informatike. I dalje smo sa svim tim znanjima nemoćni pred velikom i savršenom Prirodom, neprekidno zaboravljamo na to, a ona nas onda s vremena na vrijeme podsjeti na to tko je još uvijek jači.

Obelix

 Riječki karneval je i ove godine pokazao da je zaista jedan od najvećih u Europi i tim je nevjerojatnije kako ga neriječki hrvatski mediji ignoriraju ili, u najbolju ruku, svrstavaju uz bok puno manjim maskiranim zabavama i zabavicama na našim prostorima objavljujući pritom atraktivne snimke iz Rija. Rio je, naravno, jedan i jedini, ali Riječki karneval je ipak naš i svake je godine, priznat će to i oni koji ne uživaju u maškarama, sve bolji, organiziraniji i provokativniji. I daje mogućnost za sjajne reportaže svima koji ih znaju napraviti, a kadrovi snimljeni u sumrak s balkona Radio Rijeke gotovo su jednako atraktivni kao i oni s najvećeg svjetskog karnevala u Brazilu. Dokaz tome je i interes brojnih europskih televizijskih ekipa koje su i ove godine pohodile Rijeku u doba karnevala. Znalo se Riječkom karnevalu prigovarati kako nije dovoljno provokativan, ali i ti prigovori polako padaju u vodu. Jer kao što je lani na tapetu bila tadašnja premijerka, tako je ove godine uzeta na zub Europska unija i aktualna vlada, a među najatraktivnijim maskama bili su Milanović i Linić koji su prošli Korzom s ogromnom pilom pokazujući kako su u stanju puno toga nam srezati. Među najuspjelijim ovogodišnjim maskama bio je i njihov stranački kolega, riječki gradonačelnik, koji je pod maskom Obelixa dao naslutiti kako će Rijeka i dalje ostati maleno galsko selo nepokoreno od velikog carstva i u kojem će, nadajmo se, biti dosta čarobnog napitka da se od grada napravi ono što želimo.

Fotografije: Dražen Šokčević               

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana