U Centralnom državnom arhivu u Rimu, u fondu gdje su se prikupljale informacije vezane za opću sigurnost, nalazi se skup dokumenata koji se odnose na Ricarda Zanellu. Među tim dokumentima su i dvije njegove biografije.Jednu od dviju biografija Ministarstvu vanjskih poslova u Rimu poslala je Prefektura Rijeke dana 7. listopada 1937., drugoj, bez datuma, nedostaje pošiljatelj. Obje biografije sadrže slične podatke, ali je ona datirana opsežnija. Iz nje saznajemo da je Zanella u vrijeme pisanja izvješća živio u Parizu, ulica Nôtre Dame de Lorette 18, sa suprugom Marijom Sirolom i sinom od petnaest godina – Giovannijem. Zanella je tada imao šezdeset dvije godine. U završnom dijelu dokumenta je dodano da je na popisu traženih osoba kojima slijedi zatvor, pod br. 3233/1931, i da se istodobno nalazi na popisu osoba spremnih za atentate ili teroristička djela, te se nalazi se na popisu Ministarstva unutarnjih poslova pod br. 48164, od 26. srpnja 1937.
Biografiji s datumom dodana je i fotografija, ali i opis detalja u vezi s izgledom.
Kako je izgledao Ricardo Zanella prema opisu riječke Prefetture?
Zanella je bio visok, robustan, glatke kose, prosjed. Lice mu je bilo ovalno, veliko, ružičasto, visokog čela, kestenjastih obrva i očiju srednje veličine. Nos mu je bio velik, ispupčen, uši srednje veličine, ovalne, brkovi sijedi i glatki, povremeno ih je brijao, katkada pušta bradu. Vilice uske, okruglog je podbratka, čela naboranog, usta srednje veličine, vrat srednje visine, ravnih je ramena i nogu, šake su mu srednje veličine, ozbiljnog je izraza lica, elegantno odjeven. Neosuđivan.
U opisu karaktera stoji: preko svake mjere umišljen i uobražen, spreman poduzeti bilo kakvu akciju koja pothranjuje njegovu ambiciju, ali je strašljiv. Nije osobobito kulturan, ali je veoma lukav i prepreden.
Zanella je, započinje biografija, sin podvornika na mađarskim željeznicama, rođen 1875. Završio je srednju školu u Rijeci, a zatim nastavio više studije u Budimpešti. Sa dvadeset jednom godinom života postao je zamjenik profesora iz predmeta knjigovodstvo na Višoj mađarskoj trgovačkoj školi u Rijeci, ali su ga sami učenici potjerali nakon nekoliko mjeseci jer "nisu mogli podnositi njegove seljačko ponašanje". U tom ih je podržao nastavnički savjet, pa je Zanella, kako bi zarađivao za život, počeo prodavati šivaće strojeve.
U to vrijeme Zanella povremeno piše za list La Difesa ("utemeljen najprije za borbu protiv Mađara, kasnije protiv Talijana", kako stoji u dokumentu) protiv Općine i raznih institucija vlasti. Sa dvadeset i četiri godine organizirao je jednu demonstraciju, i ostao poražen. Istovremeno je doživio ljubavne pustolovine te je nakon svega izašao okrnjena ugleda.Nakon toga je uspio zadobiti povjerenje autonomne stranke, te je 1904. izabran za riječkog poslanika u parlament u Budimpešti.
Iako "talijanskih osjećaja", svoj programski govor u riječkom kazalištu Teatro Verdi održao je na mađarskom jeziku. U parlamentu u Budimpešti, umjesto da bude članom stranke nacionalnosti, prijavio se za člana konzervativno-klerikalne stranke grofa Andrassyja.
Godine 1905. utemeljio je dnevni list La Voce del popolo, suprotnih stajališta od tjednika La Giovine Fiume, organ tadanje iredentističke grupe istog imena, protiv kojih je počeo oštru borbu.
Na izborima 1910. godine Zanella je izgubio, čime je započeo borbu protiv mađarske vlade s talijanskih pozicija. U tome ga je s oduševljenjem podržavao znatan broj građana Rijeke. Početkom Prvog svjetskog rata, Zanella je ostao u Rijeci, neuspjelo potican od prijatelja da se spasi bijegom u Italiju. Izjavljivao je da vjeruje u pobjedu Centralnih sila.
Ulaskom Italije u rat 1915. godine, pozvan je u vojnu službu i kao običan vojnik poslan je na front u Galiciju, gdje je iste godine pao u zarobljeništvo. Iz koncentracijskog logora u Rusiji, na temelju molbi i preklinjanja talijanskim vlastima, oslobođen je 1916. godine i vraćen u Italiju.
„Bratski“ primljen u Rimu, počinje nakon nekoliko mjeseci kampanju napada protiv nekadašnjih članova Giovine Fiume koji su se tijekom rata borili kao dobrovoljci u talijanskoj vojsci. Prijavljuje kao špijune neke najuglednije građane Rijeke čime izaziva podjelu iredentističkih udruženja. Na kraju osniva ligu starih autonomaša više puta govoreći o budućoj Slobodnoj riječkoj državi, pod zaštitom Italije. U isto vrijeme traži i dobija subvencije od talijanske vlade, a istodobno u Milanu trguje dionicama. Dobiva misije od povjerenja u Švicarskoj, gdje se približava mađarskim emisarima. Njegova aktivnost izgleda tajnovita te se smatra nepovjerljivim elementom.
Po svršetku rata Zanella žuri u Pariz, gdje uspijeva ostvariti veze s engleskim i američkim predstavnicima. Zanella je uspio oslabiti protalijansku akciju poslanika Andreje Osojnaka, kojeg je u Pariz poslao Nacionalni savjet Rijeke (Consiglio Nazionale di Fiume) kako bi obranio tezu aneksionista.
...