SUŠAČKA REVIJA broj 77

 


likovna umjetnost

MAURITS CORNELIS ESCHER

Irvin Lukežić

Nepoznata riječka epizoda

Nizozemski grafičar, rezbar i litograf Maurits Cornelis Escher, poznatiji kao M. C. Escher, bio je vrlo neobičan i osebujan čovjek. U njegovo ga doba nisu razumjeli ni kritičari ni publika, ali danas nedvojbeno ima status umjetničkoga klasika i sjajnog vizionara. Uporno je i postojano gradio svoj individualni izraz, oblikovao svoj autentični svijet, ne obazirući se previše na to što ga javnost ne razumije. Pretpostavljao je vjerojatno da će budućnost ionako nužno donijeti sa sobom pravilnu valorizaciju onoga čime se ustrajno i marljivo bavio. Živeći u nestrpljivoj i nervoznoj epohi, koju su obilježila dva katastrofalna svjetska rata, uspio je sačuvati čudesnu pribranost i usredotočenost, strpljivo i uporno ispunjavajući svoje grafičke listove koji su iz godine u godinu bivali sve čudniji, maštovitiji i inovativniji. Nešto slično nije zabilježeno u europskoj modernoj umjetnosti prošloga stoljeća, kojom dominiraju avangardistička osporavanja temeljnih umjetničkih i estetičkih načela.

Eschera teško možemo uklopiti u bilo koju od postojećih umjetničkih klasifikacija ili stilskih formacija, premda su se povjesničari umjetnosti oduvijek svojski trudili da ga nekako katalogiziraju i na taj način učine komplementarnim s povijesnim i kulturnim kontekstom europske umjetničke tradicije. Taj osobenjak, iako prihvaćen kao jedan od najizvornijih i najinventivnijih artista dvadesetoga stoljeća, još uvijek izaziva kontroverzne ocjene i sudove. Ponajviše je poznat po svojim neobično nadahnutim matematičkim grafikama, rezbarijama, drvorezima i litografijama, koje prikazuju maštovito zamišljene građevinske konstrukcije i trodimenzionalne prizore, izmišljene prostore, paralelne svjetove, taselacije, bizarnu i paradoksalnu ornamentiku, originalne prikaze ideje perpetuum mobile i problema beskonačnosti.

Nesporazum nastaje u interpretaciji njegovih grafičkih ostvarenja. Eschera, naime, kritičari oduvijek nisu jako voljeli jer im se činio nejasan i nerazumljiv, previše iščašen, uvijek nekako okrenut protiv struje, uvrnut, previše svoj. I on je sam uvijek isticao i govorio da njegova djela ne predstavljaju ništa više od onoga što je na papiru nacrtano: Moj rad nema ništa s ljudima, ništa sa psihologijom. Ja ne znam što bih sa stvarnosti, moj rad nema s tim nikakove veze…Ja nisam zainteresiran za čovječanstvo.[1] Osim toga, kritiku je zbunjivala i nesvakidašnja brojnost njegovih djela. Bilo ih je previše da bi ga proglasili vrijednim, pa su njegove grafike samo slagali po ladicama muzeja, ne znajući što bi s njima.

Ni Escher, s druge strane, nije volio ljude koji nisu mogli razumjeti njegova djela. U pravilu bi odbijao razgovore s osobama koji ne cijene njegova ostvarenja ili su ga naprosto došle provocirati radi njegovih nesvakidašnjim moralnih stavova. Činjenica je da on nije, poput  većine svojih suvremenika, pristajao biti angažiranim umjetnikom. Politika i ideologija ostavljale su ga ravnodušnim, a sebe nikada nije smatrao glasnogovornikom nikakve osobite filozofije ili pogleda na svijet. Smatrao je da nije potrebno komentirati nesreće koje se ionako neprestano događaju u stvarnosti, već da je dovoljno jednostavno igrati se, bez ikakvog posebnog objašnjavanja i tumačenja. Eschera će to izložiti sumnji da „nije dovoljno ozbiljan“, da nije suosjećajan prema užasima i ljudskim strahotama, da je previše zatvoren u svoju bjelokosnu kulu. Na takve je optužbe on ostajao ravnodušan, tvrdeći: Dobro ne postoji bez zla i ako čovjek hoće da ono dobro uzme morat će nasuprot tome i vragu dati njegovo. To je ravnoteža; ja živim od ovog dualizma. Ali to se izgleda ne smije tako. Ljudi oko ovakvih stvari postaju tako dubokoumni da ih ja ubrzo više ništa ne razumijem. Ipak je jako jednostavno: crno-bijelo, noć-dan; grafičar od toga živi.[2]

Osebujnost Escherova ogleda se u tome što u njega nije bilo naglašenog artističkog egoizma, niti je bilo ikakve ambicije da svoje ideje nameće drugima. Nikada nije pripadao ni jednoj umjetničkoj školi, niti je slijedio pomodne pravce, posebice ne one avangardne. Nije pokušavao oko sebe okupljati učenike ni sljedbenike. Nije ni mistificirao svoj rad, pretvarajući se i prenemažući poput brojnih njegovih artističkih suvremenika. Dovoljno mu je bilo to da se sam zabavlja pronalaženjem nekih novih izražajnih mogućnosti i neočekivanih rješenja. Nikada mu nije padalo na pamet da podilazi ukusu gledatelja, ali je zato nastojao zaintrigirati njegovu fantaziju, ponuditi mu svoj rad kao nešto što ga neće ostaviti ravnodušnim. Nije, kako sam veli, htio dopustiti da ljudi zijevaju pred njegovim radovima. I u tome je redovito uspijevao, iznimnom inovativnošću i kreativnošću svoga duha, uvijek nemirnog i provokativnog, tvrdoglavo samosvjesnog i razigranog. Bio je to duh nesklon prilagođavanju i ukalupljivanju, usredotočen na detalj, često bizaran i paradoksalan. Njegova su djela danas podjednako svježa i provokativna, beskrajno uzbudljiva i poticajna kao što su to bila i u trenutku svoga nastanka.

....

[1] Escherov svijet iluzije, May 28 2010 u: Moj Svijet / čitam, razmišljam, osjećam, pišem, str. 2; Pregledano 15. 12. 2011.  http://mojsvijet.net/?p=605

[2] Escherov svijet iluzije, nav. dj., str. 1.

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana