SUŠAČKA REVIJA broj 77

 


znanost

KAKO SMO SPASILI MEKSIČKI ZALJEV

Tatjana Sandalj

Havarija BP-ove naftne platforme Deepwater Horizon, što se dogodila 21. travnja 2010. godine i nakon koje se u more izlilo, prema procjenama, više od četiri milijuna barela nafte, angažirala je ekologe, vojsku, inovatore, političare..., a poduže vrijeme uzbunjivala je i dobar dio svjetske javnosti oko pitanja ekološke katastrofe. Međutim, ta je priča istovremeno potvrdila izreku da 'svaka medalja ima dvije strane' jer su havarija i njene posljedice bile povod brojnim znanstvenim istraživanjima s bitnim rezultatima. Među njima je i rad skupine znanstvenika s University of California Santa Barbara (USA) i Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, objavljen u američkom multidisciplinarnom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, a u kojem tumače kako su ugljikovodici zarobljeni na različitim morskim dubinama u vrlo kratkom vremenu nestali, bez dugotrajnih posljedica za ekosustav Meksičkog zaljeva. Rad je nastao suradnjom dr. Davida L. Valentinea i dr. Igora Mezića s Kalifornijskog sveučilišta i dr. Senke Maćešić, dr. Nelide Črnjarić Žic i znanstvenog novaka Stefana Ivića iz Rijeke. 

Javnost su dugo poslije travanjske havarije uzbunjivale slike nesavladivih barela nafte koji su plutali morskom površinom. Proporcionalno s udaljenošću od Zaljeva  opadao je interes za detalje ekološke katastrofe koja je bila u tijeku, pa smo zatečeni dojmljivim slikama površine zaboravljali da je ono što se tamo događa tek vidljiva posljedica čitavog niza procesa koji se odvijaju u morskim dubinama. Prvim znanstvenim istraživanjima izljeva utvrđeno je da su iz bušotine, uz naftu, istjecale i velike količine ugljikovodika koje su se otapale u moru i na različitim dubinama, pod djelovanjem visokog tlaka, stvarale velike perjanice.

Mjerenja su pokazala da su te mase plinova nestale tijekom samo nekoliko mjeseci, a dr. Valentine je u radu objavljenom u znanstvenom časopisu Science ponudio objašnjenje prema kojem su ih razgradile bakterije koje i inače žive u Zaljevu i hrane se ugljikovodicima. Međutim, dio znanstvenika ostao je skeptičan prema činjenici da su bakterije to mogle učiniti u tako kratko vrijeme. Spajanjem tog prvog računalnog modela i onih što su ih razvili dr. Mezić i stručnjaci Zavoda za mehaniku fluida i računarsko inženjerstvo riječkog Tehničkog fakulteta dobiveni su rezultati koji su ponudili uvjerljive odgovore na primjedbe.

Zanimljivo je kako je uopće došlo do te suradnje. Senka Maćešić je doktorirala kod dr. Luke Sopte, a Igor Mezić bio je jedan od njegovih studenata. "Mezić je kasnije doktorirao na California Institute of Tehnology i ostvario sjajnu znanstvenu karijeru u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako smo se bavili različitim područjima, Mezić teorijom kaosa, a mi na Zavodu za mehaniku fluida i računarsko inženjerstvo u Rijeci hiperboličkim zakonima očuvanja, znači drugačijim numeričkim shemama, tako se prilika za suradnju pojavila tek sada. Tim više što smo za znanstvenog novaka Stefana Ivića dogovarali usavršavanje u Kaliforniji kod prof. Mezića, baš u tom trenutku", tumači dr. Maćešić.

Američka Nacionalna Zaklada za Znanosti financirala je istraživanja što ih je profesor mikrobiološke geokemije David L. Valentine provodio u Meksičkom zaljevu. ...

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana