SUŠAČKA REVIJA broj 77

 


obljetnice

STO GODINA JEDNE LEGENDE

Slobodan Novković

To je sada već starac od stotinu godina. Zapravo je i stariji od tih stotinu godina. Istina je, njegova nekadašnja ljepota, elegancija i snaga nestali su odavno. Njegovo je tijelo slomljeno, kostur tog tijela polako, sigurno i nezaustavljivo propada pod utjecajem zuba vremena. Da, on nezaustavljivo propada, ali se još uvijek ne da. I nakon sto godina prkosi svim nedaćama koje su ga snašle i koje trpi cijelo jedno stoljeće u dubokom, mračnom i hladnom moru.

Mi ovog travnja 2012. ne obilježavamo ni stotu godišnjicu njegovog rođenja ni njegove smrti (iako je ovo drugo po nekim mjerilima ipak bliže istini); Mi – a pod Mi mislim na cijeli svijet – obilježavamo stotu godišnjicu postojanja jednog mita, jedne legende, bajke s tragičnim krajem.

Njegov se kratki životni vijek sveo na samo dva tjedna, od toga samo pet kratkih dana aktivne službe. Upravo što mu se život pod vedrim nebom doslovno sveo na 122 sata slave, trijumfa i ponosa, a da je nakon toga cijelo jedno stoljeće simbol tragedije i propasti, učinilo ga je besmrtnom legendom. Pod "nakon toga" podrazumijevamo strašnu tragediju u noći od 14. na 15. travnja 1912. zbog koje je njegovo ime već stotinu godina magnet mnogim istraživačima, autorima knjiga i filmskim producentima. On, taj stoljetni starac, izaziva fascinaciju, čuđenje i nevjericu zbog onoga što ga je snašlo te davne 1912. godine. I dalje mami uzdahe svojom nekadašnjom ljepotom, luksuzom, gracioznošću i elegancijom… Prozvan je Kraljem oceana i opisan je kao najveći pokretni objekt koji je čovjek do tada izgradio… Bio je čudo tehnologije i vrhunac moderne brodogradnje... Smatran je neuništivim i nepotopivim… Onda je potonuo i postao čelična grobnica za 1495 nedužnih ljudi… On je Titanic!

Taj legendarni britanski putnički parobrod, čije je prvo putovanje započelo uz zvuke fanfara, oduševljenim povicima tisuća razdraganih promatrača i putnika i uz glazbu brodskog orkestra, a završilo u bljeskovima svjetlećih raketa, grmljavini i prasku trgajućeg metala, eksploziji brodskih kotlova i vrisku i jecajima stotina žena i djece… i opet uz glazbu brodskog orkestra.

Stotinu godina stara, poznata, bezbroj puta iznova ispričana priča. A opet, svaki sljedeći put jednako nestvarna, zapanjujuća, nevjerojatna i romantično dramatična. I danas, kada se potonuće Titanica povijesno svrstava u događaj iz prošlog stoljeća, kada neke druge teme zabrinjavaju svijet, kada se moderan čovjek polako okreće prostranstvima izvan našega planeta, još uvijek svaka nova generacija prije ili poslije sazna za događaje oko Titanica. Ako ne prije, a onda najkasnije kada neke od naših tv-postaja za Uksrs ili Božić ubace hollywoodski TITANIC na naše male ekrane. I vjerujte, uvijek se nađe novih pojedinaca u nadolazećoj generaciji koji se zapitaju: Bože dragi, kako li je bilo tim ljudima one noći, ili kako bi ja postupio u toj situaciji? Poneka teenagerica pusti i suzu za Leom di Capriom, odnosno tragedijom koju je glumac otjelovio.

Misterija Titanica traje još i danas, iako su mnoge njegove tajne nakon mnogih ekspedicija manje-više razjašnjene. Ipak, ostaju nepoznate neke sitnice, ništa od posebnog značenja što se same katastrofe tiče, ali usprkos svemu zanimljivo svakom freaku kojeg Titanic zanima malo više nego ostale… Pa tako i dan-danas neki eksperti ne mogu zaspati zbog toga što još uvijek nije sasvim sigurno koju je melodiju brodski orkestar posljednju svirao prije potonuća broda: Je li to bila najviše spominjana crkvena pjesma Naerer my God to Thee ili možda poznati valcer Autumn? I dalje ostaje nepoznato na koji je način poginuo kapetan Smith. Postoji nekoliko verzija… Ostaje tajnovita i uloga parobroda Californian i stvarna pozicija Titanica tokom tonjenja… Pa pitanje – jesu li putnicima Trećeg razreda svjesno blokirani prilazi gornjim palubama i spasilačkim čamcima…?

Neke druge pak činjenice, jasne, poznate i potvrđene, ipak se i nakon cijelog stoljeća uvijek iznova i uporno pogrešno prikazuju. Tako skoro svaka tiskovina – baš nedavno opet i jedne hrvatske novine – u svome opisivanju priče o Titanicu i dalje poput papige uporno ponavlja već smiješnu, izlizanu, ali netočnu frazu o pokušaju rušenja brzinskog rekorda u prelasku Atlantika. 'Ajmo to još jednom sada ponoviti svakom novinaru koji će se raspisati u travnju povodom stote obljetnice potonuća Titanica:

Kapetan Titanica NIJE pokušavao osvojiti plavu vrpcu za najbrže preplovljavanje Atlantika jer se Titanic tehnički NIJE mogao niti približiti brzini Mauretanije. Titanic NIJE plovio skraćenom rutom kako bi skratio vrijeme putovanja. Baš suprotno, kapetan JE produžio rutu plovidbe kako bi izbjegao ledeno polje. Titanic NIJE plovio najvećom brzinom jer NISU svi kotlovi bili u pogonu. Da, Titanic JE plovio prebrzo obzirom na okolnosti, ali kapetan nije učinio ništa, baš ništa, što nisu činili i svi drugi kapetani na svjetskim morima u toj situaciji…Samo… Titanic je pri tome imao nevjerojatan peh…

I taj ga peh prati već cijelo prošlo stoljeće u svakoj novoj knjizi, dokumentarcu ili filmu. Uvijek iznova sudara se sa santom, uvijek iznova tone. Nikako da tu santu jednom zaista izbjegne pa da sve bude dobro. To je tako. Vjerojatno je netko tamo gore već tada odlučio da tako biti mora. Neki nebeski Cameron one je travanjske noći odlučio izrežirati životnu i pomorsku dramu dostojnu nekoliko Oscara. Složio je onu klasičnu grčku tragediju – kada se sve okrene prema lošem kraju. Iskoristio onaj poznati Murphyjev zakon – kada sve što može krenuti po zlu, i krene po zlu. Nije brodu ni njegovim putnicima ostavio niti najmanju šansu da se izvuku… pa čak i onaj nesretni Californian u blizini, koji je ipak mogao možda osjetno smanjiti broj žrtava, ako ne i spasiti sve ljude s Titanica – njegovom se kapetanu baš tad prispavalo…

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana