Jedini moj direktni kontakt s djelima Otona Glihe (1914.-1999.) zbio se 2003. godine kad sam dobio na restauraciju tri njegove slike oštećene prodorom vode u depo velike privatne zbirke. Dvije slike bile su iz serije Gromače, iz osamdesetih godina, a treća, nastala 1992. godine, predstavljala je njegov povratak realističnijem pejsažu. Dimenzije tih akrila na platnu bile su 73x100 cm. Restauracije sam obavio relativno brzo jer nije bila riječ o zahtjevnijem zahvatu. Samog autora nikad nisam susreo, što je neobično jer sam, zahvaljujući ocu Rikardu Žicu, akademskom slikaru i tajniku Hrvatskog društva likovnih umjetnika, imao prilike vrlo rano upoznati gotovo sve značajnije likovne umjetnike regije.
Grgo Gamulin, središnja figura hrvatske povijesti umjetnosti i jedna od najvažnijih književnih figura („Ilarijin smješak“!), u svojoj kapitalnoj knjizi Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća (Zagreb, 1988.) smjestio je Glihu u poglavlje Slikari strukturiranog krajolika, uz Frana Šimunovića i Jozu Jandu. Gamulin je vrlo sažeto iznio sam početak umjetnikove biografije.
Rođen je Oton Gliha (slučajno, kaže) u Černomelju 1914. Djetinjstvo je proživio u Osijeku, srednju školu i Akademiju učio je u Zagrebu (prof. O. Mujadžić, Lj. Babić, M. Tartaglia i J. Kljaković). Ušao je u tok našeg slikarstva na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti, 1938./39. i to s modelacijom prilično teškom i statičnom (Portret Mile). (II, str. 493)