SUŠAČKA REVIJA broj 81

 


pabirci vremena

KAROLINA, CAMUS I EUROPSKA UNIJA

Alen Čemeljić

2013., 1913., 1813.,... Zanimljive su, važne, pa čak možda i sudbonosne za Rijeku, njezin razvoj i njezinu povijest, te trinaeste godine ovog i prošlog stoljeća. One su tim svojim brojem trinaest ograničile stoljetna važna razdoblja u razvoju ovog grada nakon kojih je danas sve ovdje upravo onako kako je valjda trebalo biti.

Baš je 1813., kada su svijet, tu relativno blizu nas, ugledali kasniji veliki skladatelji Giuseppe Verdi i Richard Wagner, dvadeset i dvije godine starija od njih Karolina Riječka svojom ljepotom zavela engleskog admirala Fremantlea omekšavši mu srce kako njegova flota ne bi razorila tada francusku Rijeku.

Baš je te 1813. u riječkoj obitelji Luppis rođen mali Giovanni, kojeg se i danas spominje kao izumitelja torpeda. Zahvaljujući tom izumu i njegovoj suradnji s britanskim tvorničarem Robertom Whiteheadom pola stoljeća kasnije u Rijeci će s proizvodnjom početi prva svjetska tvornica torpeda, a Rijeka će taj svoj izum izvoziti širom svijeta i pretvoriti se u veliko industrijsko središte.

I baš je te godine u Rijeku ušao austrijski maršal Laval Nugent vrativši je opet Habsburgovcima. Valjda mu se svidjela na prvi pogled kada je odlučio da se ovdje nastani, restaurira staru trsatsku utvrdu i da baš tu jednog dana bude pokopan. I da od Trsata stvori prvi muzej na tlu današnje Hrvatske, sa zbirkom s kojom je Rijeka mogla postati značajno mjesto na kulturnoj karti ovog dijela svijeta. Imao je još puno ideja koje nije uspio realizirati, između ostaloga želio je da Rijeka postane najvažnija austrijska ratna luka, ali netko drugi odlučio je da to postane Pula. Rijeka, te 1813. godine beznačajna lučica, postat će nešto drugo – jedan od najznačajnijih gradova Habsburške Monarhije, velikog europskog carstva koje će nestati za nešto više od sto godina. Ali u tih sto godina Rijeka će se promijeniti od temelja.

Godine 1913., posljednje riječke mirnodopske godine unutar Austro Ugarske Monarhije, Rijeka će biti na vrhuncu svog naglog i brzog razvoja uslijed kojeg je postala maleni velegrad. Na Balkanu će se voditi Balkanski ratovi, ali to je iz tadašnje riječke perspektive izgledalo daleko i nebitno; već tri godine nema Janka Polića Kamova, viteza crne psovke, a u riječkom zaleđu u Lukovdolu prvog dana proljeća prvi put je glasno zaplakao Ivan Kovačić koji će postavši pjesnikom svojem imenu dodati i ono Goran.

Također već mjesec dana na Visu svoju obitelj usrećuje svojim dolaskom na svijet Ranko Marinković koji će nam puno godina kasnije pokloniti Kiklopa, a u dalekoj Francuskoj obitelj Camus čekat će do kraja godine na rođenje malog Alberta, kasnijeg nobelovca.

Te 1913. godine Ivana Brlić Mažuranić obogaćuje hrvatsku književnost Šegrtom Hlapićem, njezina najstarija kći Nada iduće će se godine upoznati s budućim suprugom, Sušačaninom Viktorom Ružićem, koji će kasnije postati banom Savske banovine.

U Zagrebu je te 1913. dovršena zgrada Nacionalne i sveučilišne biblioteke, a u Rijeci, gradu od 70-ak tisuća stanovnika, grade se raskošna secesijska zdanja. U dvadeset hotela odsjedaju brojni gosti koji šetaju uz obalu i riječkim Korzom i odlaze razgledati akvarij s 18 bazena na Školjiću.

Kupalište Quarnero na lukobranu Marija Terezija ugošćuje prve kupače, gradi se još jedno kazalište – prva armirano-betonska kazališna zgrada u EuropiTeatro Fenice, s čak 1450 sjedećih mjesta, dovršava se prelijepa zgrada ribarnice. Riječka tvrtka Nekton Crikveničanina Ivana Skomerže, koji je nekoliko godina ranije prvi na svijetu krenuo u ribolov motornim ribarskim brodom, u punom je usponu, njegova ribarska flota već ima dvadeset motornih brodova, a Talijani s druge strane Jadrana još uvijek koćare na jedra.

Stanovnici Rijeke i okolnih mjesta rade u luci koja je po prometu osma u Europi, a teret se već četrdeset godina prevozi modernom prugom. Radi se i u rafineriji nafte, tvornici papira, tvornici torpeda, tvornici duhana... Proizvodi riječkih tvornica izvoze se širom svijeta. U Vojno-pomorskoj akademiji obrazovanje stječu časnici iz cijele Monarhije.
U dalekoj Americi rađaju se budući predsjednici SAD-a Gerald Ford i njegov prethodnik Richard Nixon, a predsjednikovanje velikom silom u nastajanju preuzima

Woodrow Wilson, koji će se nekoliko godina kasnije na mirovnim pregovorima u Versaju (Versailles) zalagati da Rijeka kao izuzetno važna luka za cijelu Srednju Europu ostane izvan svih novonastalih državnih tvorevina kao zasebna luka-grad-država. To će pitanje, međutim, zbog drugih, velikim silama važnijih, stvari biti potisnuto u drugi plan, a Rijeka će krenuti putem danuncijade, talijanske stagnacije, a zatim će postati lokomotiva koja će morati vući za druge.

Te, još uvijek mirnodopske 1913., dok Riječani gledaju kinopredstave u kinu na Fiumari, u dalekoj Indiji maloj djevojčici u obitelji Hartley daju ime Vivien i ne sluteći da će jednog dana uzeti prezime Leigh i da će kao Scarlet O'Hara biti nagrađena Oskarom. U New Yorku 1913. dolazi na svijet njezin budući kolega Burt Lancaster, a u Austriji Hedy Lammar koja će s obitelji baš možda preko riječke luke krenuti u obećanu novu zemlju. Kao i obitelj budućeg slavnog fotografa Roberta Cape koji je te godine ugledao svijet u Budimpešti.

Hotel Emigranti u Rijeci je popunjen do zadnjeg mjesta, Carpathijom i ostalim brodovima kompanije Cunard Line godišnje se iseljava prema New Yorku 50 tisuća ljudi.

Mladići kluba Victoria, sa Sušaka, odlučili su prvu utakmicu na novom stadionu u bivšem kamenolomu na Kantridi odigrati protiv Građanskog i glatko ih pobijedili s 3:0. Nogomet je već izuzetno popularan, u njegovoj domovini Engleskoj prvak je Sunderland, a u talijanskom susjedstvu torinski Juventus već pokazuje dominaciju nad Interom iz Milana s pobjedom od 7:2. U španjolskom El Clasico, Barcelona pobjeđuje Real s čak 7:0.

Puno godina kasnije, rođen te 1913. godine, Albert Camus na pitanje je li mu draži nogomet ili teatar odgovorit će: Nogomet, bez razmišljanja, ali će isto tako proročanski najaviti kako se Europa može razvijati samo ako države postanu federacija.

Te 1913. godine završit će se riječko stoljeće razvoja. Uslijedit će stoljeće nestabilnosti. Razvoj će se između dva svjetska rata nastaviti samo s lijeve strane Rječine, na Sušaku, bogatom malom uređenom trgovačkom gradiću na granici s Kraljevinom Italijom, koja ne mari puno za osvojenu Rijeku. Ona je i dalje luka, ali, odsječena od svog zaleđa, ne više tako uspješna. Slijede godine u kojima više ne može konkurirati Trstu, a u idućim desetljećima preteći će je tada još samo mala koparska lučica. Rijeka više nije luka od važnosti koju joj svojevremeno daje američki predsjednik Wilson.

Danas, međutim, 2013., dakle, stotinu godina kasnije, Rijeka bi opet mogla postati luka za Srednju Europu i jedna od važnijih luka Europske unije, iako se teret i dalje prevozi onom starom prugom, jer ni jedna kasnija vlast nije htjela ili nije znala pronaći novac za novu, bržu i moderniju.

Danas, stotinu godina kasnije, papa Benedikt XVI. ostavlja se papinske dužnosti, Obama – prvi američki predsjednik afričkog podrijetla – započinje petu godinu predsjednikovanja SAD-om, cijela Zapadna Europa ovisi o prirodnom plinu kojim obiluje Rusija, a Hrvatska bi se trebala vratiti u europsku obitelj iz koje bi se eventualni novi balkanski sukobi opet trebali činiti dalekima i nebitnima.

Danas, stotinu godina kasnije, Rijeka ima samo četiri hotela i uporno i neuspješno traži investitore za gradnju još ponekog – preko puta željezničkog kolodvora, na Kantridi na mjestu nekadašnjeg istoimenog brodogradilišta, na Preluku, na Biviju...

Teatro Fenice zatvoren propada, akvarij odavno ne postoji, kao ni kupalište na lukobranu. Doduše, povremeni investicijski bljeskovi početkom novog stoljeća Rijeci donose prekrasnu novu plažu i bazen na Kantridi, kao i astronomski centar i krasnu dvoranu na Zametu. Nema ni tvornica. Od značajnih proizvodnih subjekata postoji još samo Jadran Galenski laboratorij, koji gradi novi veliki proizvodni pogon, zbog čega bi se na riječkom sveučilištu trebao otvoriti studij farmacije, farmaceutska industrija mogla bi postati jednom od okosnica novog riječkog razvoja.

Nogometne utakmice se još uvijek igraju u starom kamenolomu, od tada je natkrivena samo jedna manja tribina.

Turisti, iako je Hrvatska postala zemlja sa 7 milijardi eura turističke zarade, malo zalaze u Rijeku, kruzeri ne pristaju na riječki lukobran, riječka turistička zajednica ih ne zna privući, zastarjeli i nezanimljivi muzeji također, čak i sjajne ideje poput prvog muzeja računala nisu realizirane do kraja, a i o kvaliteti kazališnog repertoara vode se neprekidne polemike.

Sto godina kasnije Rijeka nije ni sjena onog grada koji je u tadašnjoj Europi bila prije stotinu godina. Nakon sto godina nevjerojatnog uzleta, razvoja i prosperiteta uslijedilo je stoljeće stagnacije, a zatim i pada uz povremene bljeskove sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća kada su izgrađeni Krčki most, tunel kroz Učku i Jadranski naftovod. Izuzetni infrastrukturni projekti nakon kojih je, međutim, sve stalo. Povremeni bljeskovi bez ikakve strategije razvoja donose joj moderan autoput do Zagreba i nekoliko novih fakultetskih zgrada na području nekadašnje vojarne na Trsatu, međutim, o ostalim velikim projektima samo se govori, i to godinama, a da se nisu pomakli s mrtve točke. Tako je i s novom ravničarskom prugom od koje se na kraju odustalo, iako je to trebao biti hrvatski projekt 21. stoljeća, tako je i s LNG-terminalom i kontejnerskim terminalom na Krku, tako i s riječkim autobusnim kolodvorom, i s gradskom knjižnicom, i s muzejem moderne i suvremene umjetnosti, i s novom bolnicom...

Godina 2013., ulazak Hrvatske u Europsku uniju i novac iz europskih fondova za sve te projekte mogli bi označiti prekretnicu. Nakon sto bogatih, pa sto nestabilnih godina moglo bi opet uslijediti stoljeće prosperiteta i novog uzleta. Istina, teško je u to iz sadašnje riječke perspektive povjerovati, puno je opreza i sumnji vezano uz takve želje, ali nije ni lijepa Karolina Belinić mogla zamisliti da će njezina Rijeka onako bogato i raskošno izgledati samo stotinu godina nakon one noći koju je provela s engleskim admiralom.

1813., 1913., 2013.,... sudbonosne riječke godine

Zdrastvena industrija

 Dugo nam je trebalo, dvadeset i nešto godina, da najzad donesemo jedan tako bitan dokument na kojem ćemo temeljiti naš razvoj. Istina, dvadeset i toliko godina takav dokument očekujemo od države, ali tko zna do kada bi se na državnu vlast još moralo čekati. Primorsko-goranska županija to više nije mogla i odlučila je, izgleda, početi, donijela Strategiju razvoja zdravstvene industrije i odlučila da će to biti jedna od bitnijih djelatnosti ovog kraja. Djelatnost kojom će se zarađivati, u kojoj će stanovnici ovog kraja nalaziti posao i djelatnost po kojoj će regija biti prepoznata. Kao što je bila prepoznata upravo po zdravstvenom turizmu prije 100 i više godina. Sada bi ne samo zdravstveni turizam već i kvaliteta liječenja i u privatnom i u javnom sektoru te zdravstveno-tehnološki centar unutar riječkog sveučilišta trebale biti okosnice razvoja djelatnosti koju se danas naziva industrijom zdravlja, iako se mnogi ne žele s takvim nazivom složiti. Ali bez obzira kako se ta djelatnost zvala, riječki kraj unutar nje već posjeduje ugledne privatne zdravstvene ustanove (Medico,Ri-dent, Nemec), očekuje se gradnja novog riječkog KBC-a, talasoterapije u Crikvenici i u Opatiji diče se lijepom tradicijom, Lošinj je klimatsko lječilište duže od stoljeća, Terme Selce uspješno djeluju već više od dva desetljeća, u Voloskom, a vjerojatno i još ponegdje, namjeravaju graditi staračke domove za stanovnike Europske unije, za one malo dubljeg džepa nego što je naš, imamo Medicinski fakultet, otvara se i studij farmacije... Imamo gotovo sve i gotovo sve to nastalo je neplanski, odvojenim inicijativama ili privatnih osoba ili sveučilišta ili županijskih službi. Sada bi se sve to trebalo najzad početi razvijati planski na temelju donesene strategije, dokumenta koji već desetljećima nedostaje i Hrvatskoj i pojedinim njezinim regijama. Sada najzad imamo temelj, slijedi valjda nekakav akcijski plan, pa realizacija. Vremena nema puno, krajnji je bio trenutak da se pokrenemo i iskoristimo sve što imamo da bismo kvalitetnije živjeli.

Zdravstveni odgoj

Sada to više nije samo pitanje izbora ili referenduma za Europsku uniju. Referendum je prošao, građani Hrvatske odlučili su se za ulazak u zajednicu europskih država, izbori su također prošli, na vlasti su tzv. socijaldemokrati, ali podjele i dalje traju. I neprekidno izlaze na vidjelo, neprekidno se traži sukob dvije Hrvatske. Jedna je konzervativna, kojoj više nije na čelu stranka čiji se bivši predsjednik i premijer našao na optuženičkoj klupi, već sama Katolička crkva koja se, nakon dvadeset godina nereagiranja na očito pustošenje zemlje, našla pozvanom da se umiješa u nastavni program osnovnih i srednjih škola. Na drugoj strani liberalna struja koju konzervativci nazivaju komunistima, iako komunizma, socijalizma nema već gotovo četvrt stoljeća. Ali unatoč tome na jugu Europe i dalje postoji zemlja u kojoj se i dalje govori tko je bio na kojoj strani za vrijeme velikog svjetskog ratnog sukoba i u kojoj su te dvije strane i dalje sukobljene, zemlja u kojoj se te dvije sukobljene strane neće ni oko čega složiti, pa čak i kada su njihova djeca u pitanju. Djeca koja su sve više prepuštena ulici, nasilnim TV-programima, nekontroliranim internetskim sadržajima i kojima netko mora objasniti i u kakvom svijetu žive, i s čime se u tom svijetu mogu suočiti i kako se u njemu treba ponašati. I upravo to bi ih trebao poučiti zdravstveni i građanski odgoj protiv kojega se digla Crkva u Hrvata, ne slažući se da se djecu uči čemu služe kondomi, što je kontracepcija i što je masturbacija. Kao da to u 21. stoljeću i sama ne mogu doznati bez obzira koliko im to neke glave iz srednjeg vijeka, koje su nekim čudom opstale do današnjeg vremena, branile. I koje uopće ne znaju o čemu se radi kada govorimo o seksualnom odgoju. Ili barem ne bi egzaktno trebale znati, jer zar se zbog svojeg poziva nisu odrekli svoje seksualnosti? 

Rasprodaja

 Rasprodaja i dalje traje, a kupaca nema. Ni za Dinu u Omišlju, ni za Klub Jugolinije, ni za Transadriju... Tek je 3. maj našao kupca u pulskom Uljaniku, ali samo škver. Dijelovi 3. maja poputMotora i dizalica ili TIBO u Matuljima i dalje traže kupca. U Hrvatsku, izgleda, zaista nitko ne želi ulagati, ovdje se, čini se, ne isplati proizvoditi, ovdje jedino turizam uspijeva. Za sada, jer i iz turizma tjeramo investitore. Ne želimo nikakve novotarije, nekakve vjetrenjače, nove hotele ili golf terene na Srđu iznad Dubrovnika, ni futurističku arhitekturu Zahe Hadid, britansko-iračke arhitektice za kojom se otimaju svi veliki svjetski gradovi, a mi je tjeramo iz Hrvatske. Mi želimo da sve ostane kako je sada i kako je bilo za naših djedova. Nikakav napredak ne dolazi u obzir makar on bio strogo kontroliran i isprojektiran od najboljih arhitekata današnjice. Mi ne želimo ni novi lučki terminal na Krku, ni terminal za ukapljeni plin. Ni hidroelektrane ni termoelektrane. Mi ne želimo ništa, nama ništa ne treba. Ni novi luksuzni kompleksi ni novi mostovi. Jednom kada svi odmaknu daleko i nedostižno, pitat ćemo se zašto smo tako nerazvijeni, zašto smo tako izolirani i zašto su nas sve te investicije zaobišle. Zašto je Zaha Hadid otišla u Beograd i tamo na mjestu bivše tvornice Beko sagradila kompleks u kojem je otvoreno tisuću novih radnih mjesta. Mi ćemo i dalje pjevati o moru, ribi i mižeriji, a šolde će ubirati netko drugi. Sami to ne možemo, jer nemamo novaca za investicije, ali nećemo dati ni drugima. Nitko se neće na našoj zemlji bogatiti, pa makar i mi ostali bez posla. I onda se čudimo da je turskiCaliskan odustao od Dine, da se za prekrasnu Vilu Svežanj odnosno Klub Jugolinije u Kostreni na dražbama nitko ne javlja, da zgraduTransadrije u Rijeci nitko ne želi kupiti, da nam je sva proizvodnja nestala. U 21. stoljeću, u kojem se ruše sve granice, mi i dalje želimo živjeti zatvoreno, samodovoljno i samodopadno, jer nam nitko na cijelom svijetu nije ravan. A svijet je već odavno otišao dalje, predaleko da bismo ga mogli stići.  

Ljubljanska banka

Netko neupućen, možda netko od onih koji su rođeni nakon raspada Jugoslavije, ili netko od stranih promatrača tog sukoba Hrvatske i Slovenije koja ne želi ratificirati hrvatski pristupni ugovor Europskoj uniji mogao bi pomisliti da je Hrvatska dužna slovenskim štedišama i da je Slovenija ne želi propustiti u Uniju dok joj se ne vrati dug. I bila bi potpuno u pravu. I tako vjerojatno i misle neupućeni Hans, Giovanni, Claude i svi oni u Uniji koji su, iako nezainteresirani, možda načuli za sukob dviju europskih zemalja –mikroba tamo ispod Alpa. Situacija je, međutim, potpuno suprotna, potpuno nelogična, totalno nerazumljiva svima koji nikada nisu živjeli na ovim prostorima gdje je logika teško i rijetko pobjeđivala u sukobu s tvrdoglavim i usijanim glavama. Slovenija je ta koja duguje Hrvatskoj, hrvatske štediše su ostale bez uloga u Ljubljanskoj banci koja je novac povukla u Sloveniju nakon raspada jugoslavenske federacije, hrvatske štediše godinama pokušavaju doći do svojih ušteđevina, mnogi bi čak i kamate oprostili, a Slovenija treba isplatiti novac i svejedno, unatoč svemu tome, stvara Hrvatskoj probleme s ulaskom u Uniju. Čiji građani, valjda, za ulazak u taj razvijeni europski svijet moraju još dodatno platiti, moraju se odreći čak i svojih ušteđevina koje su, kojeg li apsurda, polagali u tada najsigurniju banku bivše Jugoslavije. Kao da nisu već dovoljno platili i životima i imovinom, na kraju i siromaštvom izlazak s Balkana, sada se, a sve zbog nade da će živjeti u boljem i uređenijem europskom svijetu, od njih traži da se odreknu i svojih ušteđevina, tih silnih tisuća njemačkih maraka koje odavno već ne postoje, koje su se brižljivo slagale nakon svake turističke sezone i koje je slovenska država već odavno iskoristila za spas svojih krizom zahvaćenih javnih poduzeća. I koje vjerojatno više ne može isplatiti. Nakon tolikih žrtava od tog izmučenog čovjeka s ove strane Kupe traži se još jedna i pitanje je bi li itko drugi na takvu žrtvu pristao u svijetu u kojem je privatno vlasništvo neprikosnoveno i na kojem počiva cijeli zapadni svijet.

Jadran Galanski

Neki ipak ne gledaju usko već naprotiv, svjetski široko. I to im donosi rezultate. U Jadran Galenskom Laboratoriju od samih početaka te tvrtke prije dvadeset i nešto godina orijentirali su se na svijet i danas su prisutni u trideset i nešto zemalja, čak 70 posto svojih prihoda ostvaruju na inozemnim tržištima, njihovi proizvodi prodaju se u Rusiji, Ukrajini, Kazahstanu i ostalim tržištima te regije, otvaraju tržišta Jemena, Kuvajta i Saudijske Arabije, otvorili su ured u New Yorku i počeli s distribucijom svojih proizvoda na najveće svjetsko farmaceutsko tržište. Proizvodom Aqua Maris, svojim najvećim izvoznim brandom, žele se stabilizirati i na tržištu Velike Britanije, tržištu od 60 milijuna stanovnika. Ivo Usmiani i ostali vodeći ljudi JGL-a odmah su shvatili da im nije dovoljno samo hrvatsko tržište, pa čak ni tržište regije, i zahvaljujući upravo takvim razmišljanjima danas su već treća farmaceutska industrija u Hrvatskoj, sa 600 zaposlenih od čega ih je više od polovice zaposleno u Rijeci. A s novim proizvodnim pogonima u Svilnom, u koje ulažu 45 milijuna eura, otvarat će i nova radna mjesta. Ne zatvaraju se, nisu sami sebi dovoljni, ne uživaju u svojoj uspješnoj poziciji unutar vrlo lošeg poslovnog okruženja već, dapače, gledaju s kim bi mogli surađivati na zajedničku korist, pa riječko sveučilište upravo u suradnji s tom tvrtkom otvara studij farmacije, toliko popularan među našim mladim ljudima, pogotovo onaj tršćanski. Suradnja sa svijetom od koje možeš imati koristi, formula je koju tako često odbacuju u Hrvatskoj. Jadran Galenski Laboratorij je iznimka i upravo zato su od malog laboratorija unutar Ljekarni Jadran u protekle 23 godine postali treća farmaceutska industrija u zemlji. 
 

Jadranski tuneli

Da su se naši stari u koje se svi ti protivnici novoga tako zaklinju, da su se oni tako ponašali, ne bi Jadran bio prvo mjesto na svijetu gdje je stavljen motor na ribarski brod, gdje je prije nego igdje drugdje u Sredozemlju zaplovio brod koji će hranom, lijekovima i gorivom opskrbljivati ribarsku flotu, ne bi Riječanin Dellaitti kao prvi na svijetu stavio ribarsku svjetiljku na svoj brod, ne bi Komiža prva na Jadranu imala tvornicu za predau ribe, ne bi Mali Lošinj još prije sedamdeset godina bio povezan hidroavionom s kopnom, ne bi danas bilo niti jedne velike luke na Jadranu, jer da bi one nastale, trebalo je srušiti one male. Da su se ranije generacije toliko opirale promjenama kao ove današnje, možda tih današnjih buntovnika ovdje danas ne bi ni bilo. Jer sve su te promjene donosile lakši život, mogućnost zarade i opstanka na ovoj obali, mogućnost da ovdje svoj život planiraju i iduće generacije. Današnji buntovnici ne misle na generacije koje slijede, nije ih briga od čega će te buduće generacije živjeti i što će se u potrazi za poslom raseliti po svijetu, što će otoci zimi ostati potpuno prazni. Sve mora ostati kako je nekada bilo.

U takvoj hrvatskoj atmosferi sa simpatijama gledamo na projekt Jadranski tunelski mostovi splitskog inženjera Boženka Jelića koji hrabro duž obale predstavlja svoj projekt kojim bi se zamijenili skupi mostovi. Otoci bi se povezali tunelima pod morem na dubini od 30 do 40 metara, njihova gradnja znatno je jeftinija od klasičnih mostova, pa bi po metru koštali od 30 – 4o tisuća eura do maksimalno 100 tisuća eura za projekte na najzahtjevnijim lokacijama. Sa simpatijama gledamo na projekt splitskog inženjera dovoljno hrabrog da ga izloži našoj konzervativnoj javnosti koja će takav projekt proglasiti projektom budućnosti, nesvjesna da već godinama živi u vremenu koje se nekada zvalo dalekom budućnosti, da živi u 21. stoljeću – stoljeću velikih promjena. 
 

Tehnološki centar

 Tek ponegdje pokušavamo pratiti svijet i kopirati uspješne europske i svjetske modele. I to samo tamo gdje zaista živimo, zapravo više preživljavamo, isključivo od plaće, bez dodatnih prihoda od apartmana i iznajmljenih vikendica. U Zagrebu gdje se Francuze srdačno dočekuje u izgradnji nove zračne luke i u Rijeci gdje bi se bilo koga rado dočekalo s ulaganjima i u luku, i u hotel, i u akvarij i u novi znanstveno-tehnološki centar na Kantridi gdje bi trebao nastati naš Tehnology City. Ne tako veliki kao onaj koji se počeo graditi blizu Nairobija u Keniji, u koji će se uložiti milijarde dolara i u kojem će se otvoriti stotine tisuća radnih mjesta. Ne možemo se s time mjeriti, ne možemo postati afrička silicijska savana, ali zašto ne bismo pokušali postati jadranski silicijski zaljev? Na 60 tisuća kvadrata na Kantridi može se probati s uredima, laboratorijima i proizvodnim pogonima, može se kao cilj zacrtati nekoliko tisuća radnih mjesta, pokušati kopirati europske gradove koji su se okrenuli novim tehnologijama. Zašto ne? Nemamo zainteresirane tvrtke iz Kine, Indije, Kanade i Koreje kao centar blizu Nairobija, ali imamo puno naših malih poduzetnika koji su se devedesetih, htjeli ne htjeli, morali okušati u samostalnim poduzetničkim vodama. I opstali. Možda je došlo njihovo vrijeme za novi korak. 

Moje uspomene

 To je jedna od onih priča koje vam među prvima padnu na pamet kada se spomene Sušak. Priča koja je prerasla u legendu. Legendu o banu Ružiću, odvjetniku sa Sušaka, koji je postao banom Savske banovine, ministrom u Vladi Kraljevine Jugoslavije, o uglednom društvenom i kulturnom djelatniku kojem će zbog svega toga socijalistički režim suditi i oduzeti mu gotovo sve. Ali on će dostojanstveno do mirovine raditi u Rijeci kao bibliotekar, pa pravni referent i prevodilac. S kakvim mislima, sumnjama i dilemama, s kakvim razmišljanjima o politici, njezinom utjecaju na život, na Sušak i Rijeku– to bi trebali pronaći u njegovoj knjizi Moje uspomene koja izlazi uoči svetog Vida, zaštitnika grada Rijeke. Knjiga velike vrijednosti koja donosi i sudski spis s procesa koji je vođen protiv dr. Viktora Ružića, a na kojem se sam branio i na kojem ga je, legenda kaže, spasila činjenica da je 30-ih godina bio odvjetnikom hrvatskim komunistima u Ogulinskom procesu. Zanimljiva je, o tome smo već pisali uSušačkoj reviji, bila njegova molba za posao na nekom od riječkih fakulteta 60-ih godina u kojoj navodi sva svoja dotadašnja radna mjesta i sve svoje političke dužnosti koje je obavljao u ranijim režimima. Taj posao, naravno, nije dobio, a bit će zanimljivo vidjeti hoće li se i ta molba naći međunjegovim Uspomenama koje su u Rijeci najavljene 31. siječnja, na rođendan i bana Ružića, ali i njegove supruge Nade Brlić Ružić (kći Ivane Brlić Mažuranić), čime je obilježena 120 godišnjica njihova rođenja.
 

Ruski Hlapić

Šegrt Hlapić, malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, dobar kao sunce. Tako je prije sto godina pisala Ivana Brlić Mažuranić i mnoge su generacije djece u proteklom stoljeću zamišljala Hlapića prema tom opisu. I njega, i Gitu, i majstora Mrkonju i majstoricu, pa i psa Bundaša. Ne samo u Hrvatskoj, ne samo u Jugoslaviji, već širom Europe i svijeta. I u Iranu, i u Vijetnamu, Kini, Japanu... Ali, zanimljivo, ne i u Rusiji. Na prvom ruskom prijevodu Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića se tek sada radi i vrijedno ga prevode bračni par Čegodajev, Alisa i Dimitrij, rođeni Moskovljani koje je životni put doveo u Bakar. Tako će Hlapićevo putovanje postati dostupno i ruskoj djeci, a svi vi koji ste još davno čitali o Hlapićevom sedmodnevnom putovanju zavirite malo na svoje police i u kutije s dječjim knjigama, jer u povodu njegova stotog rođendana traži se najstariji Hlapić. Možda je baš negdje u Rijeci, možda je baš negdje na Sušaku, možda baš negdje na Pećinama gdje je njegova autorica zbog obiteljskih razloga često boravila.
 

Daša Drndić

 Nakon desetak romana i tridesetak radiodrama Daša Drndić opet privlači pažnju javnosti novim romanom, ali i porukama na predstavljanju nove knjige. Roman Belladonna govori o starenju i bolesti, ali i u ovom romanu progovara o holokaustu kao i u Sonnenscheinu u kojem je pisala o djeci koja su odvajana od židovskih obitelji. Naslov romana odabrala je prema biljci Atropa Belladonna od koje se spravlja alkaloid atropin, kojeg su žene nekada kapale u oči da bi im se širile zjenice i tako postajale privlačnije. Ujedno su i puno slabije vidjele. Metaforički je, dakle, riječ o nama koji ne želimo vidjeti, o nužnosti da se vidi i da se ne šuti o pojavama oko nas, rekla je Riječanima u antikvarijatu Ex Libris Daša Drndić, koja se Rijeku doselila sredinom devedesetih prošlog stoljeća. Ali, sama će reći, kako nije riječka književnica, jer nju se ne može svojatati. Grad u kojem živi opisuje prije desetak godina u svojem Leica formatu kao provincijsku malograđansku sredinu, a i danas je vrlo oštra prema njemu, pa će reći kako jeRijeka otvorena samo na površini, ali ne prihvaća drugo i drugačije. Kritična prema sredini i svijetu u kojem živi i u kojem se izjednačavaju zločini fašizma i komunizma, na pitanje zašto u svojim knjigama donosi i popise žrtava holokausta reći će: O fašizmu se danas šuti, a te su teme i dalje aktualne. Imena nogometaša pamtimo desetljećima unazad, a imena žrtava zločina se ne pamte. Zato u knjigama imam popise. Sadašnji hrvatski trenutak prokomentirat će riječima: Što pričati o tome? Ministri bez ijednog dana staža imaju dvadeset tisuća kuna plaću, a čovjek s četrdeset godina radnog staža mora kopati po kontejnerima.

Džamija

 Prihvaća li Rijeka drugo i drugačije ili je zaista otvorena samo na površini? Teza književnice Daše Drndić zasigurno bi mogla pokrenuti žustru raspravu nakon koje bi se vjerojatno opet našli na početku. Ali u toj raspravi bi se sigurno kao argument da riječka otvorenost nije samo na papiru već i na djelima više puta spomenula riječka džamija odnosno Islamski centar, prekrasna građevina nastala po ideji cijenjenog umjetnika Dušana Džamonje i u čiju je gradnju uloženo 10-ak milijuna eura, arhitektonsko vrhunsko djelo smješteno neposredno uz riječku zaobilaznicu i na čije je otvaranje svoj dolazak najavio i sam katarski emir. Nije li to znak potpune otvorenosti drugom i drugačijem? Možda ne kod svih, jer uvijek i protiv bilokakvih novosti ima onih koji su protiv, ali zar to nije znak potpunog vjerskog suživota, i to u vrijeme kada se Zapadna Europa time baš i ne može pohvaliti?

U toj bi raspravi sigurno više puta bila spomenuta i riječka luka i želja da Kinezi ulože u njezinu infrastrukturu. Nije li i to znak otvorenosti drugom i drugačijem? Ruski kapital odavno je dobrodošao na području iznad Opatije, spominju se ruska ulaganja i na riječkoj obali, nakon izgradnjeIslamskog centra očekuje se i katarski kapital, jer trebali bi se graditi i halal hoteli, o otvorenosti talijanskom i austrijskom kapitalu ne treba ni trošiti riječi, jer dovoljno je vidjeti kako posluju Tower centar na Pećinama i Zapadni trgovački centar.

Jesmo li možda zatvoreniji kao ljudi u odnosu na ljude s juga i istoka? Jesmo, sigurno jesmo, to je naša karakteristika. Nikako se ne bi moglo reći da smo neljubazni, nekomunikativni, nedruželjubivi, ali živimo s određenom dozom opreza prema novome, pa i gunđanja. Fiorin manje ma brontulat, poznata je karakteristika Primoraca koji, međutim, nakon nekog vremena čak i uz gunđanje ipak prihvate novine u svojim životima.

Može li se, možda, baš zbog toga što nam je potrebno neko vrijeme da bismo prihvatili novost, reći da zapravo u biti nismo otvoreni prema novom i drugačijem? Nije li zbog toga možda Daša Drndić ipak u pravu kada govori o našoj otvorenosti samo na površini?
 

Fotografije: Dražen Šokčević

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana