Sušačka revija broj 80, strana 87., Opatijski izvještaji, autorice Ljubinke Toševe Karpowicz
Na stranici broj 88 navedene Revije i navedenog napisa stoji da je Kraljevica spadala u talijansko anektirano područje u godinama 1941.– 43. To nije točno. Kraljevica je u to vrijeme pripadala "Nezavisnoj Državi Hrvatskoj".
Granica između Italije – anektiranih krajeva i NDH išla je u Bakarskom zaljevu morem, sredinom kanala između Kraljevice i Kostrenske strane do sredine Bakarskog zaljeva prema uvali Črno, a zatim je skretala opet sredinom zaljeva prema Bakarcu do ravnine s rivicom uz kupalište u Bakarcu. Rivica postoji i danas, ali je glava zbog neodržavanja i erozije mora urušena.
Granica je bila rub rivice prema Bakru, gdje su Talijani s vanjske strane rivice učvrstili visoku ogradu s mrežom i bodljikavom žicom sve do ceste. Granica je prelazila cestu i išla uz brdo prema Hreljinu. Rivica je pripadala NDH, kao i čitavo kupalište. Tada u tom području nije bilo kuća koliko danas, bile su samo četiri vile na povišenom mjestu iznad kupališta, tri bijele i jedna drvena, crna. Postoje i danas. U toj crnoj vili bile su tada smještene pogranične jedinice NDH koje su činile jedan roj ustaša (vod).
Uz samu cestu, ispod crne drvene vile, NDH je izgradila malu prizemnu kuću od cca 25 kvadrata s dvije prostorije, gdje se obavljala granična i carinska služba. Tu je bila postavljena i drvena brklja preko ceste. Ta je kućica poslije rata proširivana i povećavana nekoliko puta i danas je to velika bijela jednokatnica s velikim ograđenim dvorištem uz samu cestu.
Talijani su na svojoj strani prema Bakru zatekli samo jednu nedovršenu kuću, koju su brzo osposobili za svoju pograničnu službu. Ta je kuća poslije rata godinama bila gostionica koju su zvali "Kod Trumana", jer se vlasnik bio povratnik iz Amerike, zapravo iz Kanade. Talijani su tu prema moru, gdje je sada parkiralište i meteorološka stanica, nakon što su izgradili novu turističku asfaltiranu cestu Sušak – Kraljevica, koju su gradili tijekom 1941. godine, nakon okupacije izgradili za svoju pograničnu službu još i dvije barake od drva i lesonita. Te barake po kapitulaciji Italije 1943. godine nestale su za dva dana. Rastavili su ih mještani iz Bakarca. Ostali su samo betonski temelji, a onda su i oni nestali.
Dok je tu postojala granica, mještani Bakarca koji su imali vinograde prema Bakru prelazili su granicu s propusnicama, a kad su nosili grožđe u povratku, uvijek se Talijanima ostavila košarica s grožđem da ne prave granične probleme.
Kad sam opisao tu kratkovjeku granicu, htio bi još "da se ne zaboravi" spomenuti sljedeće povezano s tom granicom. Kad je NDH proglasila rasne zakone, mnogi Židovi iz unutrašnjosti, posebno iz Zagreba, bježali su u Italiju gdje rasni zakoni tada nisu bili toliko strogo primjenjivani. Željeznička postaja Plase je tada bila posljednja granična postaja prema Italiji. Tu su se iskrcavali iz vlaka i onda, neprikladno obučeni i obuveni, s neprikladnom prtljagom za takav put, pješačili po bespućima od Plasa do Bakarca skrivajući se iza grmlja i gromača (te vrleti su tada uglavnom bile gole – bez šume). U Bakarcu su mnogi naišli na gostoprimstvo domaćih obitelji, čekajući mračne noći bez mjesečine kada su ih ribari s barkama na vesla prebacivali na kostrensku stranu u uvalu kod Sršćice. U Bakarcu još živi nekoliko ljudi koji o tome više znaju.
Bjegunce koji nisu uspjeli na taj način dospjeti u Italiju, pohvatali su uglavnom Talijani i smjestili su ih u talijanski koncentracioni logor u Kraljevici, na dijelu Kraljevice koji se zove Carovo. Propašću Italije mnogi su ipak uspjeli pobjeći. Što je bilo s izbjeglicama na kostrenskoj strani, nije mi poznato.