SUŠAČKA REVIJA broj 82/83

 


industrijska baština

PORTO PETROLIO

Velid Đekić

Petrolejska luka na Mlaki miruje. Umjesto užurbanosti radnika riječkog pogona za preradu crnog zlata kojima je na toj lokaciji bilo radno mjesto, vozača autocisterni koji su u Petrolejsku luku dolazili ukrcati vreli bitumen, brodskih posada koje su doplovljavale da bi opskrbile rafinerijski pogon sirovinom ili preuzele tu proizvedene derivate – tišina, spokoj, samoća.


Jučer mjesto silne dinamike, danas oaza tišine (snimio Velid Đekić)

I tako već nekoliko godina. Kada su u Petrolejskoj luci viđeni posljednji brodovi? Dogodilo se to 2008. godine, što je u tijesnoj vezi s tadašnjim posljednjim preradbenim zadacima rafinerijskog pogona na Mlaki. Čast zadnje dopreme sirovine za rad velikih preradbenih postrojenja na toj lokaciji morskim putem pripala je tankeru Đeletovci, koji je 14. lipnja dopremio iz naftaškog pogona na urinjskom poluotoku 1.152 tone tzv. ostatka atmosferske destilacije. Ostatak se na Mlaki koristio kao sirovina za dobivanje mazivaške palete proizvoda: baznih ulja, motornih ulja, industrijskih ulja, parafina, loživog ulja, bazne klizne masti, tehničkog vazelina, solara, bitumena... Zadnja otprema derivata morem zabilježena je 14. studenog 2008. Toga je dana brod Sisak otpremio 1.327 tona plinskog ulja.

Stanje u kojemu se od tada nalazi Petrolejska luka – koju stari rafinerci ne prestaju nazivati onako kako se taj prometni objekt nazivalo kroz najveći dio njegove povijesti, Porto petrolio – za nju je posve neuobičajeno. Bilo je kroz tu povijest razdoblja u kojima je luka znala mirovati, primjerice zbog ratnih okolnosti ili u trenucima kada je riječki naftaški pogon prelazio iz jednih vlasničkih ruku u druge, ali se to pamti kao razmjerno rijetke i kratkotrajne situacije. U pravilu je riječka naftna luka vrlo živahno mjesto, u kojemu se tranzitne operacije odvijaju uvijek iznova, uza svu organiziranu gužvu što ih donose poslovi te vrste.

Drukčije teško da je i moglo biti, s obzirom na važnost Petrolejske luke za riječku Rafineriju nafte, koja je od prvih dana svoga rada na Mlaki koristila prednosti dopreme i otpreme robe najjeftinijim, morskim putem. A ta Rafinerija nije na naftaškoj mapi Europe bilo tko: kada je u 19. stoljeću započela rad, ona je najveći pogon za preradu nafte na cijelom kontinentu, pa su i opskrbne potrebe takvog pogona goleme. Povrh toga, Petrolejska luka na Mlaki je od samih svojih početaka tranzitno mjesto naftaške robe iz rafinerijskih pogona u unutrašnjosti kontinenta. I naftaški pogoni na području srednje Europe u to su doba ovisili o prekomorskom uvozu crnog zlata, što će reći o brodovima koji su to zlato za njih dopremali do riječke naftne luke, otkud se ono ukrcavalo u željezničke cisterne i slalo put udaljenih kontinentalnih odredišta.

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana