SUŠAČKA REVIJA broj 82/83

 


projekti

MUZEJ DJETINJSTVA SAN ILI REALNOST?

Kristian Benić

Subota je, devet sati ujutro, a s TV-ekrana dopiru zvukovi i slika Štrumfova. I to onih 'originalnih', napomenimo to kao važnu činjenicu, u kojima je glas zločestog Gargamela interpretirao nezaboravni Josip Bobi Marotti. Nazvati jedan crtani film “originalnim” možda je pretjerano, ponekad i neistinito jer nismo svjesni ranijih inačica, ali je u duhu subjektivnosti odrastanja. A tek što je napisana ova rečenica, na ekranu su se pojavile Ninđa kornjače koje moje oko, a ni uši, ne prepoznaju kao originalne jer nisu epizode iz osamdesetih godina kada nam ih je u čudnoj sinkronizaciji donosila novosadska televizija. Pri tom nimalo ne dvojim da će za koju godinu neki novi bivši klinac upravo prema njima gajiti posebne emocije.

Ovaj crtani uvod izražen riječima naravno nije slučajnost. On najpravilnije ulazi i govori o temi koja posljednjih mjeseci, bar na riječkom području, privlači značajnu pažnju – riječ je o inicijativi pokretanja muzeja djetinjstva. Imati praktički “samo” priču i završiti s reportažama na svim nacionalnim televizijama nije mala stvar, pa otkrivamo koji talozi motiva, razloga i emocija stoje iza inicijative te, u krajnjoj liniji, koje su realne šanse ostvarivanja plana.

Realno gledano, iskustvo stvaranja i održavanja muzeja praktički ni iz čega, u Rijeci ima samo ekipa okupljena oko muzeja informatike Peek&Poke. Ostali riječki muzeji nastali su kao rezultat formalnih zakonskih odrednica, vjere u sustavno proučavanje povijesti, motiva konzerviranja određenih razvojnih točaka... Muzeji imaju kustose, ravnatelje, sindikate, domare, kolektivne ugovore... Peek&Poke, nažalost ili nasreću, ništa od toga nema. Ono što zapravo ima, samo je emocija, patološka zaljubljenost onih koji stoje iza njega u različita područja ljudskog stvaralaštva.

Sve je počelo s ljubavlju prema starim računalima iza kojih je suptilno stajala i emocija vezana uz djetinjstvo – pa nismo li upravo kao klinci upravo uz ZX Spectrum i Commodore 64 počeli mijenjati značenje odrastanja. Veranje po stablima i “lovice” zamijenili smo s gledanjem u ekran nesvjesno izvodeći potpunu semantičku promjenu pojma 'igranje'. Recimo na ovom mjestu da kada su drugoj polovici osamdesetih godina novinari časopisa o računalstvu proveli istraživanje o računalnim navikama malih Jugoslavena, više od 70% ih je reklo da im računalo služi uglavnom za igranje! 

Kako god bilo, u kreativnim Peek&Poke – umovima stvorila se ideja organiziranja izložbe o povijesti igračaka, za što je motivacija pridošla iz više pravaca. S jedne strane sve je poticala spomenuta činjenica očite veze djetinjstva, igre i računala, a s druge strane bila je tu uspješna akcija Foto nostalgija kroz koju je sama javnost napravila izložbu svoje mladosti poslavši na desetke svojih fotografija s vidljivim detaljima neke stare potrošačke tehnologije. Ipak, pažljivom promatraču nije promakao još jedan detalj – na fotografijama su se nalazile i igračke! Lampica HAL-a 9000 proradila je, a moždani bitovi ekipi više nisu dali mira. Valjalo je krenuti u akciju.

Poziv na doniranje, posudbu igračaka upućen je široj javnosti u travnju prošle godine, a izložba se trebala zvati Igračke naše, ondašnje, svagdašnje... Odmah je uslijedio vrlo dobar interes javnosti, pa su u Peek&Poke počeli pristizati prvi Zagiji, lutke, kockice, špigule... Interes je rastao, a priči su se pridružili Učiteljski fakultet u Rijeci i Gradska knjižnica Rijeka jer se nametala snažna veza igračaka, odgoja, čitanja, maštanja... Vrlo brzo je postalo jasno da je govor samo o igračkama prepovršan te je zamijenjen diskursom o djetinjstvu. Rođena je tako ideja – napravimo muzej djetinjstva.
......

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana