SUŠAČKA REVIJA broj 84

 


urbanizam

ARHEOLOŠKI PARK PRINCIPIJ

Jelena Butković

U obnovi Starog grada u Rijeci, koja se polagano, ali sigurno odvija, posebno se obzirno pristupilo Trgu Jurja Klovića. Veliki, dobro očuvani kameni luk i ostaci antičkog principija godinama su privlačili pažnju prolaznika, ali Trg nije imao osnovnu funkciju javnog prostora. Grad Rijeka raspisao je natječaj za idejni projekt uređenja, koji je dobio arhitekt Nenad Fabijanić i prema njegovoj zamisli Principij će postati Arheološki park u kojem će se, u ambijentu očuvanih i obnovljenih rimskih ostataka, odvijati razne kulturno-zabavne priredbe. U šetnju uređenim Principijem vodi nas sam arhitekt, priča o problemima i zadovoljstvima u procesu gradnje te svojim fotografijama nudi projekt oku čitatelja.

Zamislimo područje Rijeke u trećem stoljeću. Ljude koji tada žive, rade, ratuju, putuju, trguju i ne sluteći da će nekoliko stoljeća kasnije arhitektura posve promijeniti okoliš u kojem se kreću, da će niknuti katedrala, poslovne zgrade i Korzo. No, ipak, tko zna, možda su slutili da će građevine njihova doba biti tako vrijedne i lijepe i dopadati se i današnjim stanovnicima koji će se potruditi da ih prouče, sačuvaju i oplemene. Upravo je takva priča o Principiju, antičkom nalazištu u riječkom Starom gradu, koje bi do kraja ove (2013.) godine trebalo biti obnovljeno, uređeno i predano javnosti.

Grad Rijeka poduzeo je 2007. veliko arheološko istraživanje koje je obavio Hrvatski restauratorski zavod, a nalazi stručnjaka objavljeni su u njegovom dvojezičnom izdanju Tarsatički Principij – Principia at Tarsatica u koje zagledamo pišući ovaj tekst. Zacijelo su se njime služili i arhitekti Nenad Fabijanić i njegova suradnica Sonja Tadej radeći na idejnom projektu nazvanom Arheološki park Principij koji je pobijedio na javnom natječaju. Kao što obično biva, ni jedan natječaj ne može proći bez polemika, pa je tako bilo i kod uređenja Principija. Lomila su se koplja oko zgrade sagrađene 1929. koju Konzervatorski zavod Rijeke, tada pod upravom Željka Bistrovića, nije dao srušiti, za što se pak zalagao Fabijanić.

Za arhitekta je arheološki prostor kojemu treba dati novu namjenu uvijek izazov, prisjeća se Fabijanić: Na raspisani natječaj odlučio sam reagirati, jer radilo se o složenom zadatku na jednom fragmentu koji se nalazi u centru Rijeke, na sloju Tarsatike, dakle, prasloju riječkom. Onda se još otkrije arheološki fragment Principija, što su korektno izradili arheolozi i istraživači svih vrsta, koji su to i dokumentirali i čak pretpostavili kako je to sve izgledalo. Zatim se tijekom gradnje otkriju neka nova nalazišta. Međutim, nitko od nas, a to je, kako bi se reklo, problem moje profesije, što mi nikada kad radimo te poslove, nemamo apsolutno čiste podloge. Ne istražujemo sve, ne postoji sva dokumentacija, posebno ne postoji slojevita infrastrukturalna dokumentacija, a ni snimak stanja instalacija koje se nalaze ispod njega. Tako se tijekom rada ustanovilo da su dvije kuće povezane, odnosno spojene ispod arheoloških nalazišta. Davni stanari odlučili su ih spojiti kanalom u koji su ugradili strojarsku instalaciju koja je služila za grijanje. Kada se sve to otvori i pogleda, kaže Fabijanić, čovjek se začudi što se sve ispod može naći, što arhitekti koji počinju svoj projekt samo s planom površinskog sloja, ne vide. I tako se na rubu Trga Jurja Klovića našla kuća Colazio, koja je dobila naziv Kućica K. i izazvala akademske rasprave koje su odložile početak obnove trga. Naime, Fabijanić je smatrao da je treba srušiti. Nekada su, kaže arhitekt, kuće na Principiju bile raspoređene po principu srednjovjekovnog urbanizma, ali su onda pale jer leže na toj Tarsatici, nisu srasle s tlom nego počivaju na nečijem arhitektonskom grobu, u metafizičkom smislu. Logično je da je kasnije došlo do rastakanja srednjovjekovnog sloja, posebno u XIX. stoljeću, i da se u Starom gradu gradilo manje kuće prema zamisli talijanskog arhitekta i urbanista Emilija Ambrosinija. To su kuće uokolo Trga u kojima ljudi žive, a jedina kuća koja nema stanovnike jest ta spomenuta, iz 1929. godine. Ona, naravno, ima jezgru u unutarnjem prostoru, koja je vrlo mala, jedva 4 x 4,5 četvorna metra i to je kućica sa zabatom jer su s njom bile spojene druge kuće. U ovim novim vremenima, u vremenu novog senzibiliteta arhitekti o tome razmišljaju drukčije od konzervatora, pa tako ona, nemajući stanovnike ni funkciju, nema ništa vrijednoga, osim, naravno nekog starijeg sloja, i novijega. Kada su sve kuće uz nju vezane pale, ostao je taj, kako ga Fabijanić naziva, kancerogeni element koji je dio prošle istine, ali ne predstavlja nikakvu vrijednost. Odnosno, može postati vrijednost ako se s njom uspostavi suvremeni dijalog. Slijedom toga, Fabijanić poručuje: Samo kroz manifestaciju sadašnjosti možete omogućiti prošlosti da govori. Ako pokušate posegnuti za njom, za prošlošću, nećete je nikada dohvatiti. Ako ovdje sada ja želim otkrivati sve slojeve prošlosti, otkrivati ih jedno na drugom, to nema blage veze. Ja sada pripadam ovom vremenu i vodim sa poviješću dijalog ne uništivši pri tom, naravno, ono što iskreno i temeljito vrijedi, a to je Principij. Jer ta kućica, koja će jednoga dana pasti, tvrdi Fabijanić, ne predstavlja apsolutno nikakvu vrijednost osim što na Principiju ima svoje temeljne slojeve, a oni nisu stariji od kraja XVIII.
........

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana