SUŠAČKA REVIJA broj 84

 


arhitektura

NEREO BACCI

Velid Đekić

Premda je elemenata graditeljskog modernizma unutar riječkog pogona za preradu "crnog zlata" na Mlaki bilo i ranije, prava eksplozija modernističkih rješenja u tom se industrijskom organizmu dogodila potkraj 1930-ih i početkom 1940-ih. Bum te vrste mogao se zahvaliti prostornoj ekspanziji rafinerijskog pogona na susjedni teren ugasle Ljuštionice riže, što je širom otvorilo prostor za rad riječkom arhitektu Nereu Bacciju, ujedno njegovim kolegama Vittoriju Gözö Angyalu, Enei Peruginiju, te F. Santiniju iz bolonjsko-riječkog studija Guida Lambertinija.

Tragom planova o vrlo intenzivnom tehnološkom face-liftingu pogona, s Rafinerijina teritorija već se 1936. bacilo pogled preko zida što ju je dijelio od Ljuštionice riže i tvornice škrobnog štirka. Premda nije radila, Ljuštionica je zauzimala velik teren između Viale Costanzo Ciano (danas Baračeva ulica) i Via della Santa Entrada (danas Zvonimirova). Teren i zgrade Ljuštionice dobili su novog vlasnika studenog 1936., što je plaćeno 3,350 milijuna lira. Riječ je o 32 tisuće četvornih metara zemljišta, čime je Rafinerija postala tvornicom koja se ukupno prostire na 105 tisuća četvornih metara. Njena granica pomakla se do istočnog ruba goleme pogonske Ljuštioničine zgrade i "hitala" prema pruzi.

Zgrada je u neku ruku izravno pozivala da se s njom nešto učini: bila je prazna, a nije ju se moglo ni vidjeti, pogotovo s Viale Contanzo Ciano duž koje se protezala, s obzirom na njenih pet katova i 117 metara dužine, odnosno 28 metara širine. Projektirana 1881. i podignuta 1882. godine, nije bila u skladu s potrebama novog vlasnika. Objekt se najprije htjelo iskoristiti djelomično. Zamisao se svodila na prilagodbu prvog i drugog kata novim potrebama, što je 1937. trebao obaviti arhitekt V. G. Angyal. Od zamisli se odustalo na poticaj Rafinerijina Društva za korištenje slobodnog vremena, koje je kanilo urediti u prizemlju i na prvom katu blagovaonicu za zaposlenike i salon za društvene aktivnosti. Izmijenjen projekt trebao je ostvariti Nereo Bacci. No, još jedna analiza projekta dovela je do ključne novosti: nasuprot dotadašnjemu parcijalnom, investitor se priklonio stubokom preformuliranom, cjelovitom rješenju problema, točnije radikalnoj obnovi zdanja, da bi ono postalo monumentalno sjedište Rafinerije.
.....

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana