SUŠAČKA REVIJA broj 85/86

 


ljudi

LA BILL

Danilo Prestint

PUTNICA IZ NEKOG DRUGOG VREMENA

Sve je počelo, kao što to često biva, posve slučajno: kada je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel pri otvorenju bazena na Kantridi skočio u vodu. Postavila su se logična pitanja: gdje je bila prva skakaonica (trampolin) u Rijeci, tko je prvi skočio, žena ili muškarac...? Tako sam došao do Marie Silvie Codecasa, a u njenoj biografiji, koju je napisao slavni (pokojni), talijanski televizijski redatelj Sandro Bolchi piše:

-Kada smo pohađali klasičnu gimnaziju u Rijeci, Maria Silvia je bila znana kao „la Bill“: Njezine su strasti bile mačevanje i plivanje, ali je općenito voljela sport, tako da kada je izgrađen petmetarski trampolin iznad onoga od tri metra, „la Bill“ je pozvana da prva skoči. Zahvaljujući tome, unatoč prosječnoj ocjeni od 8, nikome nije padalo na um da je nazove štrebericom. „La Bill“ je bila član male grupe glumaca na čijem sam čelu bio u Rijeci 1941. godine. S petnaest godina napisala je dramu o trojanskom ratu, a sa 17 je glumila u prvoj komediji kazališta Guf. No, odmah nakon toga je – nestala. Završila je dva fakulteta, udala se, postala je nastavnica engleskog jezika i dobila – kćer. Ponovno sam je susreo dvadeset godina kasnije u Rimu: između 1959. i 1963. dobila je nekoliko nagrada za jednočinke, jednu nagradu za debitanta i nacionalnu nagradu RAI-ja za radiodramu o ‒ mačevanju! I – opet, neočekivano, promijenila fah: počela je postavljati kazališne tekstove koje je sama prevodila (Pinter, Osborne, Gatti, Coward, Barnes, Spaak, Hampton) zajedno s agenticom Laurom Del Bono. Sama je objasnila zbog čega: u obitelji su smatrali neprimjerenim da se bavi profesionalno kazalištem (svoje tekstove je potpisivala kao C. D. Marisi). Nije dugo prevodila: 1970. godine objavljuje roman Lettere turche (Turska pisma) u kojem opisuje svoje putovanje u Fiatu 500 od Trsta do Istanbula preko Dalmacije i Bosne s posebnim naglaskom na tursku manjinu koja je ostala na Balkanu nakon nestanka Otomanskog Carstva.

Pronašli smo i recenziju knjige Lettere turche: Nije roman, nije esej, a vjerojatno se ne može smatrati niti putopisom. Radi se o istraživanju. Naoko je objekt istraživanja – Turci, ali motiv putovanja nije bijeg, već udaljavanje od europske domovine. Odluka je donijeta da bi se mogla osvrnuti i kontemplirati – sa sveprisutnom ironijom- otkrivajući što je tursko u svima nama. No, na kraju krajeva s ljubavlju.

Sljedećih nekoliko godina, ponovno - promjena: angažira se u politici. Kada je kćer završila gimnaziju, Maria Silvia nestaje u Aziji i na Pacifiku (Solomonski otoci, Indija, Australija, Tahiti). Predaje talijanski jezik na univerzitetu u Sri Lanki, turistički je vodič u Kini i na Kubi, te novinar u Koreji (piše na engleskom!).

Povratkom u Rim, 1994. godine, objavljuje esej-roman od 300 stranica pod naslovom Sette serpenti (Sedam zmija) u kojem se bavi kultom zmija.

I – opet zaokret, odlazi u Južnu Ameriku, a 2002. godine pojavljuje se s knjigom o predsjedniku Chavezu i, nenadano, knjigom poezije Se la vela, il vento... (Ako jedro, vjetar...).

Putuje i piše: objavljuje putopis Meta cielo, mezza luna (Pola neba, polumjesec) o putovanju kroz Tursku, Iran, Afganistan i Pakistan gdje je bila 1973. godine.

Iznenađen sam njenom profesionalnošću, ali uvijek iznova me iznenađuje: objavljuje svoje impresije o Sai Babi, piše esej o šizofreniji talijanskog jezika i najavljuje sagu o dvadesetom stoljeću u tri toma... Njen život počinje u osamdesetoj...

No, da se vratimo na početak: rođena je šestoga travnja 1924. godine u Veneciji, ali je deset godina provela u Rijeci (od 1934. do 1944.). Pohađala je gimnaziju Dante Alighieri (poznatu kao Liceo). Kolega-novinar Ivo Vidotto (La Voce del popolo) je, uz pomoć ravnateljice u današnjoj Srednjoj talijanskoj školi (Scuola media superiore italiana) u Rijeci, u ulici Erazma Barčića, prof. Ingrid Sever pronašao stare dnevnike iz tog razdoblja. Uz nju u razredu su bila još dva učenika koji su karijeru napravili na talijanskoj državnoj televiziji RAI: Lucio Mandara (rođen u Lovranu od oca Sicilijanca i majke Austrijanke, scenarist i suradnik talijanske televizije RAI te romanopisac) i već spomenuti Sandro Bolchi.

.....

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana