Zanimljivo je primijetiti da je rodom s otoka nekoliko ozbiljnih hrvatskih književnika. Tako je Vladimir Nazor (1876.-1949.) s Brača, Grgo Gamulin (1910.-1997.) s Hvara, Ranko Marinković (1913.-2001.) s Visa, Slobodan Novak s Raba (iako rođen u Splitu 1924.) te Davor Velnić s Krka (iako rođen u Rijeci 1953.). Kod svih je inzularnost ostavila velik, ili čak presudan trag u godinama formiranja, te na stranicama literarnih opusa.
Moj odnos prema ovim književnicima vrlo je različit.
Pred Nazorom je moj djed, književnik Ivo Žic Klačić, polagao maturu u Kastvu u lipnju 1924. godine. Nazor je bio izuzetno plodan književnik koji je, vjerojatno, svoje najbolje stranice ispisao baveći se Gabrieleom D'Annunzijem, kojeg je i prevodio.
Za razliku od svih ostalih, o Marinkoviću nisam napisao ni retka, iako držim njegov roman Kiklop prevažnim djelom hrvatske urbane književnosti.
S Gamulinom sam, u jednom razdoblju, bio u prijateljskim odnosima, vezano uz suradnju na atribucijama renesansnih i baroknih slika venecijanske škole. Ipak, sreli smo se prekasno (kako je to sam formulirao!), a njegovu književnu važnost otkrio sam tek poslije njegove smrti. Tada sam shvatio da ga kulturno svemoćni Miroslav Krleža uopće nije volio i da se potrudio da njegov čudesni Ilarijin smješak (meditativni putopis potaknut putovanjima Italijom) ostane prešućen barem koliko i Isušena kaljuža Janka Polića Kamova (porijeklom s Hvara, rođen u Rijeci).
Sa Slobodanon Novakom razgovarao sam samo dva puta, ali sam predstavio njegovo remek-djelo Protimbe na zagrebačkom Interliberu 2010. godine.
Davora Velnića pratim od njegovih prvih literarnih iskoraka i najbolje znam kako je mukotrpno i sporo rastao od prve knjige Otoci i sjećanja, koju sam predstavio u prepunoj vijećnici grada Krka 1998., sve do nedavne knjige eseja Krajolici zla (2013.) i monumentalnog Kineskog šapta (2013.) ‒ ključnog djela njegovog dosadašnjeg opusa.
Davora Velnića literarno određuje prijateljstvo sa Slobodanom Novakom – kojem je uredio Sabrana djela u razdoblju 2009.-2012., te jedan negativan stav prema književnoj i enciklopedijskoj ostavštini Miroslava Krleže, čemu je posvetio neke od najmračnijih stranica svojih eseja, ali i elegantnu, poetičnu i polemičku knjigu Čitajući Krležu (2001.).
Postoji još jedna osoba koja je važna za precizno Velnićevo pozicioniranje unutar suvremene hrvatske književnosti ‒ Tonko Maroević. Velnića sam upoznao s Tonkom Maroevićem (kojem je Gamulin, jednom davno, otvorio sva vrata!) no njih dvojica uspostavila su neobično prisan odnos, u kojem sam, gotovo, bio višak. Vjerojatno je laka bliskost bila ostvarena upravo otočnošću – jer akademik Maroević je Hvaranin (iako rođen u Splitu 1941.).
Upravo je Tonko Maroević napisao predgovor za Velnićevu prvu knjigu Otoci i sjećanja (Rival, Rijeka, 1998.) i sažeto iznio koordinate novog, no već formiranog autora.
.....