Od rujna 2009. tradicijska pučka glazba sjevernojadranskih otoka, Hrvatskog primorja i Istre zaštićena je i nalazi se na prestižnojlisti svjetske nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a. Ovakva glazba usmeno je prenošena, te je dio pojedine tipične regionalne kulture, u ovom slučaju sjevernog Jadrana. Njenim bilježenjem u 20. stoljeću sustavno se bavio Ivan Matetić Ronjgov, koji je fiksirao istarsku ljestvicu ‒ tonski niz od šest tonova i polutonova. Matetić je time ostvario revolucionarno rješenje kojim su se napokon mogla notno zabilježiti narodna pjevanja ovog kraja te skladati u tom duhu. Očuvanju i njegovanju tradicijske, izvorne pučke glazbe uvelike je pridonio i profesor Nedjeljko Karabaić, koji još 1956., u izdanju Novog lista, objavljuje knjigu Muzički folklor Hrvatskog primorja, uz koju je iste godine Jugoton objavio gramofonske ploče limitirane edicije Etnophilija.
Muzej grada Rijeke posjeduje jednu od najcjelovitijih glazbenih zbirki koja u svom fundusu čuva atraktivne primjerke gramofona, gramofonskih ploča i ostalih zvučnih zapisa. Do nedavno korisnici Muzeja nisu mogli preslušati gramofonske ploče i magnetofonske vrpce zbog osjetljivosti medija, te se ovakav tip građe nije mogao prezentirati, međutim Muzej je posljednjih godina objavio tri glazbena CD-a: Čarobna igla‒ zbirka gramofona i riječka diskografija, Johann Zajitz-plesne skladbete Sopnja i kanat ‒ izvorna pučka glazba otoka Krka, Istre i Primorja. Njihovim objavljivanjem željelo se zaštititi građu, osigurati jednostavniju dostupnost odabrane građe široj javnosti te napraviti svojevrsnu promociju glazbe ovih područja kao određeni doprinos očuvanju nematerijalne baštine.
Rijetkost muzejske glazbene zbirke predstavljaju tri gramofonske ploče tvrtke Edison Bell Electron iz 1931. i 1935. godine tvrtke Edison Bell Penkala d.d. Zagreb. U periodu od 1927. do 1933. tvrtka Edison Bell Penkala sustavno je snimala hrvatske izvođače, a zaslugu za to imaju urednici: Milan Sacha, Pavao Markovac, Juraj Dević i Ivo Tijardović.
......