SUŠAČKA REVIJA broj 85/86

 


pabirci vremena

KIŠILO JE NAD RIJEKOM

Alen Čemeljić

Bez prestanka je kišilo tih dana. Nad gradom, morem, nad lučkim skladištima. Ali ne u Brestu, iako je sigurno bilo Barbara koje su hodale nasmijane. I pod kišom potrčale nekome u zagrljaj. Ali ne u Normandiji već na Kvarneru, ne u Bretanji već u Rijeci. Nad Rijekom je kišilo tih dana, bez prestanka. Kao nikada do sada.

Padalo je danima, tjednima početkom godine u kojoj se svijet sjeća kako je prošlo cijelo stoljeće od Sarajevskog atentata i početka prvog rata svjetskih razmjera. Padalo je i nije prestajalo, veselili smo se suncu kao dobrom prijatelju kojeg dugo nismo vidjeli. Kišilo je neprekidno sve do ožujka. Previše. Čak i nama naviklima na kišu, na oblake, na kišobrane i kabanice.

Kišilo je toliko da su mladi studenti iz Poljske snimili film kako vole Rijeku čak i kada pada kiša. Film koji se gledalo (i još se možda gleda) na YouTubeu, o tome kako vole Rijeku i kada je sve neprekidno mokro, i Korzo i Trsat i Molo Longo. Jer drugačiju skoro da i nisu upoznali, padalo je gotovo cijelo vrijeme za njihova boravka u Rijeci.

Pljuštalo je danima, Kantrida je bila pod vodom, stadion plivao, travnjak je bio natopljen, utakmice su se odgađale. Voda je izbijala i na nogometni teren, i na plažu kraj stadiona i na novu plažu Ploče, koja je sva bila pod vodom. Gledalo se u nebo, pratilo se oblake, kišilo je tih dana nad Rijekom, nabujala Rječina nosila je sve pred sobom. Bila je to najkišovitija veljača u riječkoj povijesti.

I znali smo i tada, znamo i sada da imamo najbolju pitku vodu na svijetu, da je mnogi uopće nemaju, da se milijarde eura troše zbog suša i šteta koje one donose, da više od pola Azije i Afrike nema čistu pitku vodu toliko važnu i za život i za zdravlje. Znali smo i znamo, nismo nezahvalni, naprotiv – jako dobro znamo gdje živimo i što sve imamo, pa i tu krasnu vodu. Ali ipak. U jednom trenutku svima nam je već bilo dosta. I kiše, i kišobrana i poplavljenih ulica. Ali znali smo da iza kiše uvijek dolazi sunce.
 

Ledena kiša

 Nije bila neka zima, ali smo doživjeli rekordno jaku buru u studenom, najkišovitiju veljaču u povijesti i neviđenu do sada ledenu kišu u Gorskom kotaru.

Tog 11. studenoga prošle godine izmjerili su udare riječke bure od 126 kilometara na sat, u veljači su izmjerili 347 litara kiše po metru četvornom, a ni najstariji Gorani ne sjećaju se takvog leda koji je iza sebe ostavio pustoš i poharani Gorski kotar. Led, koji bjelogorica nije mogla izdržati, u samo tjedan dana uništio je šume i voćnjake. Ostali smo bez pedeset tisuća stabala voćaka i bez drva koliko bi ga se posjeklo u četvrt stoljeća planirane sječe. Stotine milijuna eura štete. Kada se led otopio, ostala je poharana zemlja. Ni zeleno proljeće nije moglo sakriti što je samo taj jedan tjedan u veljači učinio Gorskom kotaru, kojem kasnije nije pomogla ni osiromašena država ni Europa čijem se novcu iz tih njezinih fondova neprekidno nadamo.

Pomoć je ipak stigla, ali od najbližih. Od Primorsko-goranske županije koja je poklonila trideset tisuća mladica voćki i od Riječana koji su se druge ožujske subote uputili prema Fužinama da svojim rukama pomognu u saniranju šteta. Kao nekad kada se zajedničkim radom gradilo i ceste i pruge i mostove i bolnice i škole. Bilo zajedničkim radom bilo zajedničkim novcem iz samodoprinosa.

Danas više ne možemo sami izgraditi gotovo ništa. Stalno se okrećemo Europi, tražimo pomoć za sve. I za autobusni kolodvor, i za muzej u Benčiću, i za lansirnu rampu za torpedo i za nizinsku prugu. Neprekidno tražimo da netko dođe i izgradi ono što nama treba. I Deltu, i hotele, i marinu. Više ništa ne možemo sami. Ostala je, srećom, ta volja da se pomogne susjedu u nevolji. Kao što smo prošle zime pomogli Goranima.
 

Ministarstva

Nemamo novaca, nema investicija, ali imamo zato skoro najveću vladu u Europi. Samo nas je Švedska preskočila po broju ministarstva, ali prestići ćemo mi i Švedsku. Možda već iza sljedećih izbora bude li puno koalicijskih partnera. Svakome po nekoliko ministarstva da svi partneri budu zadovoljni. Kao i svih ovih godina u ovom tisućljeću kada smo najzad shvatili, a dugo nam je trebalo. Tek s ulaskom u novo doba, tek s dolaskom novog stoljeća i tisućljeća shvatismo da se ne može zemlja razvijati s tako malo ministara. Ne možemo ih imati samo 12 kao susjedna Slovenija, pa ipak su oni manji od nas. Ni 13 koliko smo ih imali 2.000. I 14 koliko ih ima Njemačka je premalo, nije nam dosta ni 15 kao u Belgiji, ma ni 16 kao u Velikoj Britaniji, mogli smo se možda zaustaviti na 18 koliko ih ima bogata Norveška s 4 milijuna ljudi ili se ugledati na Luxemburg koji ima 19 ministarstava. Ne, mi smo htjeli dostići Dansku, jer Danska je naš uzor. Oni svoje mlade zapošljavaju, tek ih je nešto više od deset posto iznad 25 godina nezaposleno, imaju BDP po stanovniku 32 tisuće eura, dakle tri puta više od nas, imaju i puno više visokoobrazovanih, čak 33 posto više od nas. To mi želimo dostići, to je naš cilj i to dostižan, jer ima tih Danaca samo nešto malo više od nas – oko pet i pol milijuna. Zemlja im je podijeljena na pet regija, to je ono što bismo mi htjeli. I oni imaju puno otoka – oko 400, dobro, ne tako puno kao mi, ali tko se može mjeriti s nama.

Nemaju ni puno imigranata, a ni mi ih baš ne bismo htjeli, a i vjernici su u velikom postotku kao i Hrvati. Oni su imali Andersena, a mi Ivanu Brlić Mažuranić, vole rukomet kao i mi i gotovo nas redovito pobjeđuju, ali pitanje je trenutka kada ćemo im uzvratiti. Vole i popiti, mogli bismo se, dakle, družiti. Hrvatska je najzad pronašla svoju zemlju uzora – nije to više Njemačka, prevelika je da se s njom uspoređujemo, a i imaju samo 14 ministarstava; nije to više ni Norveška, jer možda u Jadranu ipak nema nafte, nije to ni Velika Britanija – pa ne može to biti zemlja koja ima tako veliki dug.

Nama treba uzor koji će nam pokazati kako se iz dugova izlazi i netko s kim se možemo usporediti. Danska nam je baš zemlja po mjeri. Prvi korak smo već napravili. Osnovali smo onoliko ministarstva koliko ima i Danska. Ravno dvadeset. Sada smo najzad ekipirani da dosegnemo i dansku prosječnu mjesečnu plaću – 4200 eura.
 

Strateški projekti

 Gordo to zvuči – hrvatski strateški projekti. Tako su, naime, nazvani i Zagrebačka obala u riječkoj luci i LNG terminal na Krku o kojima već godinama pišemo, a ni pomakli se nisu s mjesta kada je realizacija u pitanju. Ipak, sada ih je hrvatska vlada stavila na popis strateških projekata. Kojih nema baš puno. Samo je još TE Plomin na tom popisu za sada. Nikakvih drugih važnih projekata Hrvatska, izgleda, trenutno nema. Ovi s Kvarnera – i riječka luka i LNG terminal desetljećima već izranjaju na površinu kada netko želi pokazati kako se ozbiljno primio posla. Ili kada u posjet Rijeci stigne veleposlanik neke od bogatih zemalja koje traže gdje oploditi svoj kapital. Prikupe informacije, pozdrave se s domaćinima i više se ne jave. Jer ili nema interesa za te projekte ili nema novaca.

Ukrajinska kriza, međutim, mogla bi promijeniti stanje kada je terminal za ukapljeni plin u Omišlju u pitanju. Na Krk bi umjesto ruskog plina, čija isporuka preko Ukrajine postaje upitna, mogao početi dolaziti plin iz Amerike koja je nakon velikih ulaganja u dobivanje plina iz škriljevaca postala umjesto uvoznika veliki izvoznik ovog energenta. Srednjoeuropske zemlje koje su do sada ovisile o ruskom plinu mogle bi u budućnosti dobivati američki plin preko terminala na Krku, pa bi aktualni događaji mogli itekako ubrzati projekt našeg LNG-a kojeg je Europska unija smjestila među 250 strateških energetskih projekata do 2020. godine.

Kada je Zagrebačka obala pak u pitanju, spominje se francuski kapital, pa kineski, japanski, portugalski. Koncesionara, međutim, za sada nema, a ni gradnja 400 metara operativne obale koja bi trebala biti gotova u roku od tri godine nikako da počne. I tako je već godinama. Pišemo i govorimo kako bi se na Zagrebačkoj obali trebalo smjestiti 600 tisuća TEU-a kao i na Brajdici, kako bi se zaposlilo 300 ljudi kao i na Brajdici, kako bi se izgradila D 403 koja bi obalu povezala s riječkom zaobilaznicom kao što je D 404 povezala Brajdicu. Samo što je za Brajdicu stigao kapital s Filipina. Zagrebačka obala i dalje je na čekanju iako je u međuvremenu postala hrvatski strateški projekt!
 

Ukrajna

Čine se daleko i ta ukrajinska događanja, i taj Krim, iako se naša Krimeja baš po njemu zove, i taj svrgnuti ukrajinski predsjednik Janukovič, i taj referendum o pripajanju Krima Rusiji i podjela Ukrajine na prozapadni i na proruski dio. Čine se daleko, ali i te kako utječu na naš život. Turista, onih ruskih, koji najviše troše, kažu čak 120 eura dnevno, dakle, dvostruko više od njemačkih, neće biti puno ovoga ljeta zbog zahladnjelih odnosa s Europskom unijom čiji smo sada dio. I LNG terminal na Krku sada je sve izgledniji zbog poteškoća s dobavom ruskog plina. A i nekretnine na Kvarneru, začuđujuće, ali istinito, postale su privlačne bogatijim Ukrajincima koji odlučiše skloniti se na sigurno i neko lijepo mjesto. I pronašli su ga. Oni najbogatiji na Azurnoj obali, oni malo manje bogati na Kvarneru i u Istri gdje još uvijek živi slavenski svijet i gdje je sve na dohvat ruke. Gdje su cijene nekretnina još uvijek za njih prihvatljive, a panoramski pogledi s njihovih novostečenih terasa na kvarnerske otoke neprocjenjivi. Autrougarske vile, novoizgrađene urbane vile i veliki stanovi s pogledom na more našli su nove kupce. Za pola ili čak cijeli milijun eura, pa i više. Bogati Ukrajinci doselili su se kod nas. U prvi red do mora.
 

Riječka djeca

Informacije o riječkim uspjesima iz svijeta stižu neprekidno. Ove su stigle gotovo istovremeno, tamo negdje u ožujku. Iz tri različita smjera, iz tri različite zemlje. Iz Nizozemske, Škotske i Italije. One su Riječanke, bave se pravom, filmom i skijanjem. I uspješne su u tome.

U Haagu na Međunarodnom sudu pravde zastupaju Hrvatsku na suđenju Srbiji za genocid. To su glavna hrvatska zastupnica dr. Vesna Crnić-Grotić, profesorica međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci, i članice hrvatskog pravnog tima, nekadašnje riječke studentice, Jana Špero i Sedina Dubravčić.

Na studij režije u Edinburgh, na jedan od najboljih europskih studija za dokumentarni film, još prije nekoliko godina uputila se Sanja Marjanović. I vraćala se u Rijeku, po inspiraciju i po priču za diplomski rad. U njemu, dokumentarcu BFF, Škotima je ispričala priču o Rijeci i odrastanju četiri mlade Riječanke. I to vrlo uspješno jer ju je Britanska akademija za film i televiziju BAFTA Scotland izdvojila kao jednu od najtalentiranijih mladih nada.

Vijest o najmlađoj nadi stigla je iz Italije. Tek joj je trinaest godina i najbolja je skijašica svijeta u svom uzrastu. Ona je Ida Štimac, pobjednica slaloma na Topolino kupu – neslužbenom prvenstvu svijeta za kadete. I buduća skijašica Svjetskog kupa. Nasljednica Ane Jelušić, do sada najbolje riječke skijašice. Možda. Jer sport je prevrtljiv, kao i mladost uostalom, ali povijest nam je pokazala kako su pobjednici Topolina kasnije bili više nego uspješni skijaši. Bilo je tako s Juretom Frankom u vremenima kada se slovensko, tadašnje jugoslavensko, skijanje tek probijalo među Austrijance, Talijane i Skandinavce. Kasnije je, a sada je tome već ravno trideset godina, Jure Franko osvojio srebro na Olimpijadi u Sarajevu, gdje su ga duhoviti domaćini pjevali kako Jureka vole više i od bureka. Bilo je tako na Topolinu i s Matejom Svet, kasnije najboljom slovenskom skijašicom svih vremena, a bilo je tako i s našom Janicom, kasnije najboljom skijašicom svih vremena uopće. Bit će tako, nadajmo se, i s našom novom riječkom nadom – Idom Štimac.

Razišla se riječka djeca po Europi i po cijelom svijetu. U potrazi za poslom, znanjem, uspjehom, dokazivanjem. Pokazati što sve znaju i što sve mogu. Na svim meridijanima.
 

Mrtvi kapital

Napravili smo korak dalje, ali do cilja je još daleko. Razvili smo svijest o baštini, onoj industrijskoj, pokazali mnogima koliko je vrijedna i kako je treba sačuvati, ali još to nismo uspjeli učiniti. I mi smo bili među onima koji su razvijali tu svijest, pisali o tome i predlagali. Činio je to i Muzej grada Rijeke, i riječki povjesničari i arhitekti, Pro Torpedo… Napisali smo bezbroj tekstova o tome, arhitekti su uspjeli sačuvati lučka skladišta od rušenja, Pro Torpedo je organizirao međunarodne konferencije o industrijskoj baštini, nedavno je izdao panoramsku kartu s nekadašnjim industrijskim pogonima, Muzej je postavio uspješnu izložbu Riječka industrijska priča mlade autorice Eme Aničić. Riječkom industrijskom baštinom počele su se tako već baviti i nove školovane generacije, vrijednost i samopouzdanje koju u tom pogledu Rijeka ima već je znatno prošireno i izvan riječkih granica. I to je sve. Barem za sada. Od zanimljivih priča i ideja nismo se pomakli već četvrt stoljeća. Barem toliko, naime, već pričamo o tome kako će se iskoristiti svi ti objekti. Ideja je bezbroj, ali do sada nismo iskoristili niti jednu. Tek se protekle zime uspjelo dvoranu Exportdrva uz Mrtvi kanal osposobiti kao vrlo kvalitetan koncertni prostor. Sve ostalo i dalje stoji i propada. I Hartera, i lučka skladišta, i lansirna rampa za torpedo, a od projekta trgovačkog centra u Vodovodnoj ulici gdje propada bivši Končar odavno se odustalo, Benčić bi jednog dana trebao postati muzejska četvrt, ali nitko ne zna kada će se to dogoditi kao ni koliko će koštati dekontaminacija tla na području bivše rafinerije na Mlaki, vrijednog područja gdje bi jednom trebale niknuti nove zgrade, i poslovne i stambene. Muzeji, dvorane, elitne stambene četvrti, starački domovi, knjižnice, škole, fakulteti... Brojne su bile ideje kako iskoristiti sve te vrijeedne građevine iz kojih je industrija otišla. Od ideja se, međutim, nismo ni koraka pomaknuli. Pogoni nekadašnjih tvrtki stoje prazni, propadaju nama pred očima, gledamo gotovo svakodnevno taj naš mrtvi kapital. I nadamo se novcu iz europskih fondova. Koji nikako da stigne.
 

Odlučno možda

 Godinama to gledamo, trpimo i odmahujemo glavom. I pitamo se ‒ do kada? Alkohol na javnim površinama, buka i galama do duboko u noć, razbijene klupe, koševi za smeće, prevrnute vaze... I onda su gradski oci najzad rekli: Dosta! Novi komunalni pravilnik neće dopuštati alkohol i novčano će kažnjavati prekršitelje na javnim površinama. Digla se, međutim, galama, kao što se digne i nakon svake promjene. Jave se i lijevi i desni, svi pokušavaju dobiti neki politički bod, negativna atmosfera stvori se vrlo brzo. I u toj i takvoj atmosferi ‒ drugačija odluka: do kraja godine komunalni redari izricat će opomene za alkohol na javnim mjestima, a onda će se odlučiti što dalje. Eto, tako smo odlučili suočiti se s alkoholom na trgovima i u parkovima. S jednim odlučnim i snažnim možda! 
 

Pčele

 Bili smo među rijetkima u svijetu koji su imali groblje za uginule pse, još prije stotinu godinu, sada smo prvi na ovim prostorima koji imamo hotel za pčele, te vrijedne male kukce o kojima ovisi i naš život. I toga, uglavnom, nismo svjesni, a čak trećina naše hrane, kažu, ovisi o oprašivanju pčela, čija je smrtnost u porastu i za koje ćemo morati početi brinuti. Ne samo zato što su jedini kukci koji proizvode hranu za ljude, ne samo zato što su korisne i za druge aktivnosti kao što je pronalazak zakopanih mina, već i zato što opstanak čak osamdeset posto biljnih vrsta ovisi o tim malim kukcima. O kojima znamo vrlo malo, pa ne znamo ni to da većina živi sama, čak 90 posto vrsta nema ni matice ni radilice i da ne žive ni u zajednici ni u košnici.

I netko se iz Prirodoslovnog muzeja u Rijeci odlično sjetio da im pomogne. I njima i nama. Bez velikog troška, bez velike muke. Tako se od ožujka 2014. godine u botaničkom vrtu Prirodoslovnog muzeja može ugnijezditi 2500 pčela samica. Nismo, dakle, dobili one silne hotele o kojima se priča, ni onaj kod Benčića, ni onaj na Kantridi, ni na Preluku. Dobili smo, barem, hotel za pčele, za čiju izgradnju nije trebalo puno novca, pa se valjda zato o njemu nije puno ni govorilo. Kolika će biti njegova korist, vidjet će se, vjerujem, vrlo brzo. Kada sve te pčele samice zazuje po botaničkom vrtu, obližnjem Parku Vladimira Nazora i na našim balkonima.
 

Urbani vrtovi

Nije to zapravo u Rijeci nikakva novost, godinama unazad imali su Riječani svoje vrtove, iako su živjeli u višekatnicama i neboderima. Iz nebodera se odlazilo u vrtove po svoju salatu. Salata s asfalta, tako smo to zvali. Najzad je netko odlučio legalizirati sve to i pružiti takvu mogućnost svima koji su zainteresirani za svoju gredicu, za svoj urbani vrt. Riječki urbani vrt niknut će na Brašćinama na 2500 kvadrata, i to na radost mnogih. I onih koji žele imati vlastiti ekološki krumpir, i onih koji se žele na taj način lakše prehraniti u ovim kriznim vremenima, i onih kojima je draže i ljepše vidjeti obrađeno umjesto zapuštenog i neiskorištenog zemljišta.

Rijeka će svoj legalizirani urbani vrt dobiti po uzoru na New York, Tokio, Berlin i London, svjetske gradove u kojima je ta pojava odavno prisutna, ali slijedila je i hrvatske uspješne primjere u Zagrebu, Osijeku i Varaždinu u kojima su urbani vrtovi zaživjeli u ovim kriznim vremenima. Upravo tako bismo to mogli i nazvati ‒ projektom za krizna vremena. A možda nam se ti urbani vrtovi svide pa ostanu i kada kriza jednom prođe.
 

Dizalice

 Nije to nešto, reći će oni koji vole brundati. Ali čovjeka veseli, odgovorit će oni kojima se sviđaju pomaci, pa makar bili i minimalni. Dobili smo nazad dizalice na lukobranu, simbole Rijeke koje svi tako volimo. Kada su odnijete na remont, plašili smo se da se više neće vratiti na Molo Longo. Takvi smo, sumnjičavi, s razlogom, jer toliko puta su nas do sada prevarili i toliko su nam toga obećali, a na izgradnju puno toga obećanoga i danas još čekamo. Srećom, dizalice su stigle nazad. I ne samo to. Sada će biti i ukrašene svjetlom u posebnim bojama. Žutim i bijelim za Uskrs, ružičastim i crvenim za 8. mart, plavim i bijelim za Sveti Vid, crvenim i zelenim za Božić, zelenim za Bajram. To je Rijeka.
 

 

Sportski grad

 Teško je mnogima to prihvatiti, ali morat će se naviknuti. Rijeka je postala pravi sportski grad, vrlo bitna točka na sportskoj karti Hrvatske, na kojoj je oduvijek bilo mjesta samo za osovinu Zagreb – Split uz produžetak do Dubrovnika kada je vaterpolo u pitanju. Iz Rijeke se uglavnom odlazilo, Barać, Hinić, Glavan, Matošević, Džomba, Naglić, samo njih, osvajača olimpijskih medalja, da se prisjetimo. Iz Rijeke se, međutim, više ne odlazi, oni najbolji dolaze u Rijeku, a Riječani ostaju kod kuće. Primorje je jedan od najboljih europskih klubova, Rijeka je uz bok Dinamu, Kvarner igra u Ligi za prvaka, rukometaši žele tim stopama, odbojkašice su oduvijek sjajne, plivači i sinkroplivačice, košarkašice... Rijeka je postala ono što smo nekada gledali u drugim sredinama na ovim prostorima – atraktivan grad sa sportskom atmosferom i punim gledalištima. Još nam samo nedostaju trofeji. I ne znamo dok ovo pišemo, hoće li Primorje uspjeti doći do europske titule i hoće li Rijeka do svojega petoga kupa, ali i sama finala su već veliki događaji. Jer trofeji će sigurno doći. Kvaliteta, upornost i rad se na kraju uvijek isplate. I nama će se isplatiti, ne samo u sportu, koliko je god to možda mnogima u ovim teškim i siromašnim vremenima teško povjerovati.
 

Fotografije: Dražen Šokčević

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana