Navršilo se deset godina od Marendićeve smrti! Prvi grafički urednik Sušačke revije, od travnja 1993., u to je doba bez premca najjugledniji grafički urednik u Rijeci. Strastveni poznavatelj riječke i pomorske povijesti Jadrana bio je mnogo više od grafičkog urednika. Sam je skupljao građu, opisivao ilustracije, poticao suradnike i davao Reviji oblik i izgled koji nije bio samo vanjski, likovni, nego je u bitnoj mjeri utjecao i na teme i intonaciju kojom se Revija brzo nametnula kao vodeća u Rijeci. Upravo je on, koji je imao dugogodišnje iskustvo s uređivanjem novina i časopisa za kulturu, poput Kamova i Dometa, koji je i sam bio vrlo obrazovan i rado viđen u društvu intelektualaca, poticao rođenje časopisa koji će prvenstveno biti čitak i privlačan, u kojemu će stručnjaci govoriti o povijesnim temama koje zanimaju širi krug Sušačana, Riječana i ljudi našega kraja, ali neće biti napisane i predstavljene načinom koji bi zainteresiranom ali ne i stručnom čitatelju suzbio svaku volju da posegne za Revijom i pročita pokoji tekst.
Tko je Ivo Marendić?
Rođen je u Biogradu na moru 6. lipnja 1937. i u sebi, po vlastitim riječima izrečenim u intervjuu Igoru Žicu, u Welcome to Rijeka-Opatija, 2001./2002., s očeve strane „prikupio navade i gene Hrvata, izbjeglica iz Rame u Cetinsku krajinu (Sinj)“ a s majčine strane, gene „časnika iz rajnskih nizina, jakobinskih prebjega iz papinske države i venecijanskih graditelja pristaništa u Dalmaciji“. No, dok je otac pravnik bio Sinjanin, majka mu je već bila „fiumaniziranoga“ roda, iz obitelji Nonvellier, koji mu je usadio neki apstraktan i arhaičan osjećaj pripadnosti staroj Austriji. Dakako, osjećaj pripadnosti nasljeđu velike srednjoeuropske Monarhije lišavao ga je prevelikih nacionalnih strasti i omogućavao mu otklon od socijalističke svakodnevice, koju je također doživljavao kao previše plošnu i jednodimenzionalnu. Zato je rado nosio i vanjska obilježja koja su na to podsjećala, poput zelene austrijanske "lovačke" jakne.
Sklopom okolnosti rođen u Dalmaciji, u Rijeku je zajedno s majkom stigao već 1941. ili 1942. godine, svakako već u jeku rata. Tu ga je zatekla i kapitulacija Italije i zauvijek su mu u sjećanje ostala oštro usječena njemačka i saveznička razaranja. Prvog poratnog desetljeća u Rijeci je završio i osnovnu školu i Prvu riječku gimnaziju (1955.). Tih su ga dana rane mladosti oduševljavali Disneyevi crtani filmovi i stripovi, mnogo više negoli njegove vršnjake. Posredno su, iz Italije, počeli stizati omiljeni Topolino i Papperino, s dovitljivim mišem Mickyjem i zapjenjenim patkom, kojega smo u jugoslavenska vremena zvali Pajo! Po mnogim je zidovima u stanu Ivo tada crtkao Mickyja, kao i po raznim papirićima što su mu se zatekli pri ruci.
Imao je i strasti koje je bilo teže ostvariti. Zagrijao se i za jazz pa je htio svirati saksofon, a privlačili su ga i more i brodovi i htio je postati kapetan. No autoritativni otac, strogi i nemilosrdni sudac, stroži kod kuće nego u sudnici, nije mu dao svirati da mu pretjerano puhanje ne naruši zdravlje, a nije ga pustio ni na more koje je zdravlju moglo škoditi više od saksofona!
Ipak, uspijevao se otrgnuti prevelikoj roditeljskoj brizi i zalaziti u vesela društva u kojima je bio rado viđen. U mladosti je stekao i neke od prijatelja s kojima je ostao blizak čitav život, poput Nedjeljka Fabrija, jednog od najuglednijih hrvatskih pisaca, i Piera Katalinicha, uglednog liječnika. Kao i Fabrija, u šklolskim ga je danima zanimalo kazalište pa su njih dvojica zajedno smišljali čak i vlastitu operu, koju nisu ostvarili, ali su imali prvi koncept i započetu partituru!
Bavio se i sportom, odlazio na veslanje, pa čak i na veslačka natjecanja.
Ujesen 1955. upisao je studij arhitekture u Zagrebu i polazio ga šest semestara. U Zagrebu je postao i član kinokluba i u seriji koprodukcijskih filmova Jadranfilma počeo raditi kao aranžer i pomoćnik scenografa. U to je vrijeme pomalo svirao bubnjeve, no glazba ga ipak nije uspjela privući kao film.
Vrlo su živahne i zabavne njegove fotografije iz studentskih dana. Mnoge od njih i šaljivo teatralne; slika se s prijateljima u naglašeno paradnim i galantnim pozama velikih gentlemana, u redengotima, s cilindrima i polucilindrima. Dečki izvode i svakakve doskočice na ulici, peru cestu, poziraju pod stupovima ulaza na riječku tržnicu, opet teatralno gestikulirajući, voze se i na mopedu ili pak poziraju pokraj još rijetkih i, dakako, tuđih automobila.