SUŠAČKA REVIJA broj 85/86

 


jazz

RIJEČKI JAZZ PEDESETIH I ŠEZDESETIH

Velid Đekić

Što znamo o riječkom jazzu? Ne o ovom što ga možemo čuti danas ili tijekom posljednjih deceniju-dvije, već o onom starijem, na čije se ritmove plesalo u „pionirskim“ poratnim vremenima 50-ih i 60-ih? Malo, gotovo ništa.

Kakav bih odgovor mogao dobiti da sam pitao kada se uopće i kako pojavio jazz na riječkim pozornicama, dakle, da sam usmjerio reflektor na apsolutno nultu situaciju, onu prije Drugog svjetskog rata, kada su djelovale glazbene momčadi poput sušačkog sastava Višić i sličnih, ne usudim se ni pomisliti. Da bismo podigli barem dio koprene što je prekrila priču o jučerašnjem riječkom jazzu, zaronimo u podatke koji su nam u ruci, usprkos tomu što im cjelovitost nije vrlina. Čini se da već sad sugeriraju zanimljivu sliku jučerašnjih zbivanja...

Pogled na onodobne ulične plakate koji su pozivali na zabavu informacijom kako u ovom ili onom gradskom prostoru „Svira odličan jazz“, čini se dobrim ulazom u priču. No, to je dvojben početni putokaz. Onaj tko je u Rijeci 50-ih i 60-ih dolazio na mjesta gdje se mogla čuti popularna glazba, bio je svjestan kako žanrovsku oznaku na plakatima ne treba uvijek primiti doslovno. Etiketa jazza priljepljivala se na svaku glazbenu momčad koja je uključivala brass-sekciju, bez opterećivanja njenim zvučnim učincima. Prema svjedočenju Antona Černjula Tonija, jednog od aktera tadašnjega gradskog glazbenog života, ljubitelji notnih provoda mogli su na potezu od Kantride do Martinšćice birati između čak 49 aktivnih plesnih prostora, a ono što se na tim mjestima čulo zadovoljavalo je raznolike glazbene ukuse. Bilo je tu: sanremovskih uspješnica, lokalnih tradicionala, operetnih arija, jazz-tema, standarda latinoameričkih ishodišta, crnačkih duhovnih skladbi, opatijskih i inih šlagera… Pod dojmom žanrovski šarolike scene, s njom i činjenice kako ona nije imala ništa protiv da se njezini rukavci vežu u jedno uopćenom etiketom „vedre muzike“, plakati su koristili odrednicu jazz na sličan način – kao pojam koji natkriljuje gotovo svu plesnu glazbu ili, još točnije, kao sinonim za ansambl kojemu je tako shvaćenu plesnu glazbu izvoditi. U takvoj konstelaciji jazz-sastavima nije se nazivalo samo „pravovjerne“ jazz-kolektive nego i ekipe koje su izvodile zabavnu glazbu manje ili više odjenutu u jazzersko ruho.

Gdje i na koji način povući razdjelnicu koja bi olakšala naknadno razvrstavanje na pretince s „pravim“ i „manje pravim“ jazzerima? Zakinuti za tonsku sliku nestalih družina, oslonimo se o svjedočenja sudionika onodobne riječke scene, poput glazbenika kao što su bubnjari Marinko i Anton Jelić, kontrabasist i klavirist Toni Černjul te saksofonist Josip Forembacher Pepi. Slika sklopljena najvećim dijelom iz razgovora s njima kaže kako je poratni grad na Rječini imao živahnu jazz i, nazovimo je tako, jazzu blisku scenu. Krenimo od prve.

.....

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2021 Klub Sušačana