SUŠAČKA REVIJA broj 87/88

 


UVODNIK

Rijeka – moj svijet na rubu sna, ona pamti, ona zna,

ona čuva tog dječaka koji nekad sam bio ja. 

Da, Rijeka me zna, ja poznajem nju, dvoje koji se ne rastaju,

ako dođeš ti u Rijeku, znaj naći ćeš me tu, ja bit ću tu.

                                                           

Stihovi Roberta Funčića jedne od najljepših riječkih pjesama napisanih zadnjih desetljeća postala je jedna od riječkih himni. Nastala u vrijeme kada je sazrijela generacija Riječana čiji su roditelji stizali u Rijeku koja je slovila obećanim gradom. Generacija koja je Rijeku prihvatila kao svoj grad unatoč korijenima koji sežu bliže ili dalje i koja i zbog toga, barem većim dijelom, nije isključiva i ne prebrojava krvna zrnca, niti regionalna niti nacionalna. I koja je utkala svoje živote u život grada, kozmopolitskog već stoljećima, koji se otvarao i još uvijek se otvara. I ako dođeš ti u Rijeku, pjeva Robert Funčić, naći ćeš nas tu takve kakvi jesmo. Pomalo nostalgični, njurgavi, ali i neagresivni i s ljubavlju prema svojem. Reći će, lokalpatriotski nastrojeni, iako će Nina Violić, jedna od naših najvećih glumica, baš u ovom broju Sušačke revije reći kako lokalpatriotitam ubija riječki kozmopolitizam.

Je li, međutim, to uopće moguće kada je Rijeka u pitanju? Rijeka se, naime, ne zatvara u samodovoljni svijet, ne postavlja granice i prihvaća sve koji žele doći. Iako će se i ovih dana čuti poneki glas nerazumijevanja protiv intendanta riječkog kazališta Olivera Frljića kako je došao Riječane učiti toleranciji. Mogu se, međutim, ti Frljićevi transparenti i poruke na zgradi riječkog kazališta tumačiti i na drugačiji način. Možda je, naime, danas u Hrvatskoj samo iz Rijeke, kada govorimo o većim hrvatskim gradovima, moguće poručiti kako smo svi jednaki uključujući i sve manjine ‒ nacionalne, rodne i sve ostale. I da se najzad moramo obračunati s prošlošću, s tim crnim bojama i krenuti naprijed.

I upravo bi Rijeka na tom putu trebala biti lokomotiva, lider u energetici, farmaciji, prometu, kulturi, u svemu gdje može iskoristiti svoje potencijale. I grad znanja kako će na našim stranicama reći uspješni riječki gospodarstvenik Boris Popović. I lider u zdravstvenom turizmu kako je turizam kod nas uostalom i započeo o čemu piše Ervin Dubrović. I u sportu kada se na Kantridi izgradi svemirski stadion o čemu u ovom broju Revije piše Ivan Dorian Molnar.

Svi koji će u to uložiti svoje snage dobrodošli su bez obzira odakle dolazili, ali te riječke potencijale, na žalost, barem za sada bolje uočava talijansko, norveško, francusko ili filipinsko nego domaće oko o čemu pišemo odmah na početku ovog broja Sušačke revije u Pabircima vremena. Ostvarenje tih potencijala za sada je svijet na rubu sna, kako pjeva Robert Funčić, ali uz malo sreće taj san bi brzo mogao postati java. Ugodno čitanje o tim snovima, ali i o svemu ostalome što nas okružuje, te sretnu 2015. godinu želi Vam

  Alen Čemeljić

 
Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana