SUŠAČKA REVIJA broj 87/88

 


muzeji

MUSEUM NUGENT

Igor Žic

Thorvaldsenove biste grofice Giovanne Riario ? Sforza Nugent u Rijeci i Kopenhagenu

Matteo Gardonio mlađi je povjesničar umjetnosti iz Trsta. Diplomirao je 2003. godine radnjom Profil kipara Vincenza Luccardija 1808.-1876. Surađivao je s Institutom za povijest umjetnosti Fondazione Cini iz Venecije, posebno s Giuseppeom Pavanellom, stručnjakom za Canovu, a sada je docent na Sveučilištu u Trstu. Godine 2006. objavio je monografiju o tršćanskom slikaru Giuseppeu Barisonu te članak o slikama friulskog slikara Antonija Zuccara u Zagrebu (Arte in Friuli, arte a Trieste) iz kojeg se vidi interes za talijansku umjetnost XIX. stoljeća na području Hrvatske. Sada je otišao veliki korak naprijed, što je rezultiralo pomalo neočekivanom knjigom Giacomo Paronuzzi, 1801-1839, Scultore neoclassico (2013.) o manje značajnom neoklasicističkom kiparu.

Izdavač knjige je grad Aviano, u kojem se Paronuzzi rodio, a nama je taj kipar zanimljiv jer je umro na Trsatu 23. travnja 1839., što je podatak do kojeg je Gardonio došao radeći u Državnom arhivu Rijeka. Još više nas se tiče to što je Paronuzzi bio operativno zadužen od tadašnjeg vlasnika Trsata, grofa Lavala Nugenta, da restaurira nekadašnji frankopanski kaštel, sagradi grobnicu Mir junaka, restaurira antičke kipove te općenito brine o umjetninama.

Na samom početku autor zahvaljuje, među ostalima, i Igoru Žicu za dragocjenu pomoć u istraživanju, no dok sam čitao knjigu nisam bio siguran je li me dovoljno pažljivo slušao...!?! U knjizi je puno površnosti i proizvoljnih tvrdnji, a autor uopće ne poznaje hrvatske izvore o toj velikoj temi, kao ni Paronuzzijevo dopisivanje koje se čuva u Rijeci!

Laval Nugent of Westmeath, feldmaršal i vitez reda Zlatnog runa (Ballynacore, 1777.- Bosiljevo, 1862.), irskog podrijetla, austrijski vojnik i diplomat te veliki hrvatski domoljub i kolekcionar umjetnina, i dalje je nekako u sjeni povijesnih i povijesno-umjetničkih istraživanja, iako je riječ o jednoj od najvažnijih figura cjelokupne hrvatske povijesti.

Poslije oslobađanja Rijeke od Napoleona 1813., te potom Istre, Trsta i Venecije, oslobađa Rim - na čelu hrvatskih jedinica! ‒ 3. svibnja 1815., što je omogućilo povratak pape Pia VII. iz francuskog zatočeništva u Vječni grad. Papa mu se odužio titulom Rimskog princa te s dva dekorativna oklopa (danas u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci, uz cijeli niz umjetnina iz Nugentove zbirke!).

U završnim operacijama na jugu Italije Nugent je odnio pobjede kod Ceprana, San Germana ‒ nad rezervnom vojskom pod divizijskim generalima Manhesom i Pignatelli-Cerchiarom, 16. svibnja ‒ kod Mignana. Napulj se predao podmaršalu barunu Bianchiju 23. svibnja 1815. i tako se, zahvaljujući Lavalu Nugentu, bourbonska dinastija vratila na prijestolje s Ferdinandom I. Konačan poraz Napoleon je pak doživio 18. lipnja 1815. kod Waterlooa.

Uslijedile su znatno mirnije godine koje je Laval Nugent proveo kao vrhovni vojni zapovjednik Napuljskog kraljevstva. Godine 1815. oženio je Giovannu Riario-Sforza (Beč, 29. srpnja 1797.‒ Pariz, 25. ožujka 1855.). Bila je kćerka Raffaela Riario-Sforze, markiza od Corleta, te Beatrix von Sachsen, grofice od Lausitza. Prvo od šestero djece, sin Albert rodio se 25. rujna 1816. godine. Tim brakom Laval Nugent došao je u posjed Castel-Volturna (Minturna) naglo otkrio interes za povijest i s velikim žarom ‒ i uspjehom! ‒ posvetio se arheološkim iskapanjima. U Napulju se probudila i njegova opsjednutost Frankopanima, kao jednom od najvažnijih europskih plemićkih obitelji s kojom su Sforze bili orođeni još u renesansi.

U istom razdoblju, tijekom 1817. godine, Antonio Canova, najveći europski kipar klasicizma, došao je iz Rima u Napulj kako bi izlio brončanog konja za spomenik Karlu III. Bourbonu. U prvoj varijanti trebao je to biti spomenik Napoleonu. Pretpostaviti je da su se Nugent i Canova tada upoznali i da im je jedna od zajedničkih tema bila antička skulptura, koja ih je obojicu fascinirala: jednog kao dokaz da je umjetnost vječna, a drugog kao izravan predložak za rad.

Godine 1818. u Napulju je i veliki danski klasicistički kipar Bertel Thorvaldsen (Kopenhagen, 1770. ‒1844.). Na dansku Kraljevsku akademiju primljen je s 11 godina (!), u Rimu je djelovao od 1797. do 1838. i bio jedini u rangu Antonija Canove! Izradio je gipsanu bistu Giovanne Riario-Sforza. Ta je bista danas u Thorvaldsenovom muzeju u Kopenhagenu, a godina se može utvrditi po njegovoj rimskoj Knjizi računa.

.....

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana