SUŠAČKA REVIJA broj 87/88

 


obiteljska saga

PRIČA O SCHANZERIMA

Amir Muzur

Fragmenti sage o agonistima opatijskog turizma i nesvakidašnjoj sudbini njihovih potomaka

U Opatiji se ime „Schanzer“[1] povezuje s pomalo nezgrapnom zgradom, podignutom (ili nadograđivanom) očito u doba turističke ere, dakle, kada su lokacije neposredno uz glavnu prometnicu (Fianona Reichstraße) već osigurale svoj značaj i vrijednost. Baš kao i, primjerice, kompleks vile Ceres i pansiona Kuben (odnosno Vermes), na adresi M. Tita 37-39, na „Škrbićskom zavoju“, ili višekratko adaptirani današnji hotel Milenij (kombinirajući izvornu vilu Hasslinger/Al mare i pansion Hausner), tako je i ovaj kompleks, nazivan Rudovits ili Schanzer (danas M. Tita 108) zacijelo morao provocirati osudu Fassbendera i drugih bečkih arhitekata koji su zazirali od pretvaranja nekad pitomih kućeraka u „vojarne“ za prijam sve brojnijih gostiju. Zgrada Schanzer je, zapravo, stiješnjena među dvjema opatijskim komunikacijama – Ulicom maršala Tita i predturističkom magistralom – sada Ulicom Nikole Tesle, s kapelicom svetih Kuzme i Damjana, narodnjačkim domom Zora i konačnim utokom u stubište koje vodi do Nazorove. S gornje je strane Tesline ulice odnosno kompleksa Schanzermandrijski trakt”, koji je za blaženih k. u. k. vremena uključivao zgradu bazara (s već poznatim uredom Pošte, trgovinom suvenirima palestinskih doseljenika Abu-Khalila i muzikalijama Kadischa, papirnicom, ljekarnom, košer-mesnicom Husza, kasnije restoranom Barbinija i drugim radnjama, a u svom južnom dijelu stanovima poštanskih službenika (sada sjedištem ispostave HZZO-a).

U takvom je, dakle, okružju najkasnije početkom 1800-tih nikla kuća, 1810. godine u vlasništvu Giuseppea/Josipa Giustija/Justija Katičića, desetak godina kasnije njegove žene, Elene udove Giusti (1770.-1840.), potom sina Giuseppea/Josipa (r. 1806.) i kćerke iz prvog braka, Marije (1787.-1855.), udane za Gregora Paula (1786.-1854.) iz Maribora, prvog znanog opatijskog postolara (s nadimkom „Tohir“, od „to – hier!“, kako bi tarzanski komunicirao s mušterijama). Kasnijim vlasnicima kuće su F(e)rlići, čiji će izdanci 1880-ih ovdje imati i gostionicu All’ancora („K sidru“, s boćalištem iza kuće)[2] i 1888. je nadograditi. Početkom 1890-ih zgrada je u vlasništvu braće Schäffer, a 1900. Wilhelma Rudovitsa (1859.-1941.; žena Katarina Fulerić/Folrić iz Bratislave, 1863.-1928.), rodom iz mađarskog mjesta Marcali[3] (između Nagykanisze i Balatona), koji je u Opatiju stigao nakon boravka u Zagrebu i otvorio najprije željezariju a potom pansion. (Stanoviti Ferdinand Rudovits, pak, spominje se otprilike istodobno kao vlasnik vile Aida, u Rudovitsovo doba vile Renée, danas V. Cara Emina 3). Godine 1906. Rudovits je stotinjak metara sjevernije sagradio hotel Bristol (M. Tita 104),[4] koji će naslijediti njegova djeca Vilim (r. 1895.), Eleonora (r. 1901.) i Ljudmila (r. 1904.), potom i Ljudmilin muž Ermanno Hausbrandt iz Trsta. Za talijanske uprave i temeljitog renoviranja 1930-ih hotel mijenja ime u Palme, da bi mu se ime Bristol vratilo nakon još jedne obnove i promjene vlasništva 2005.

.......
 

[1] „Schanzerima“ se ponekad nazivaju i stanovnici njemačkog grada Ingolstadta. Ime je već ponijelo nekoliko istaknutih povijesnih figura – talijanski ministar vanjskih poslova Carlo Schanzer (1865.-1953.), američki romanist George O. Schanzer (1914.-2011.), Marie von Büllow r. Schanzer (1857.-1941.), austrijsko-njemačka glumica i drugi.

[2] Vidi o ovim Frlićima više u: Boris Zakošek, Opatijski album: dugo stoljeće jednog svjetskog lječilišta (Rijeka: Državni arhiv u Rijeci, 2005), 150.

[3] Danas bratimljen s istarskim Medulinom.

[4] Vidi više o restoranu i varijete-baru u ovoj zgradi te njenim najmoprimcima u: Zakošek, Opatijski album, 310.

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana