SUŠAČKA REVIJA broj 87/88

 


pabirci vremena

RIJEČKI PARADOKS

Alen Čemeljić

Svi su elementi paradoksa tu. Rijeka je treći grad po veličini u Hrvatskoj, po mnogo čemu korak ispred svih ostalih. Rijeka je grad u svakom smislu te riječi, ima tradiciju, urbanost, otvorenost, ideje. Ima, međutim, i veliki problem u komunikaciji s centrima moći, sa središnjim državnim institucijama koji će sve prije navedeno Rijeci priznati, na nečemu čak i pozavidjeti, ali će najlakše presjeći baš na Rijeci. Kojoj se valjda može oduzimati bez značajnijih posljedica, bez velike galame kakva bi se podigla južnije u Dalmaciji ili sjevernije na Jadranu ‒ u Istri gdje politika čvrsto brani istarske interese i stečene beneficije. S Rijekom se, međutim, izgleda može, na Rijeci je, po svemu sudeći, lako trenirati strogoću. U Rijeci se lako mogu naći kadrovi kojih se kasnije s istom lakoćom rješavaš (i aktualna hrvatska vlada brzo je ostala bez riječkih ministara koji su joj pomogli u osvajanju vlasti). Rijeci se mogu zatvoriti tvrtke i institucije bez obzira na njihovu vrijednost i tradiciju (je li potrebno uopće nabrajati imena tvrtki bez kojih je Rijeka ostala, dovoljno je samo spomenuti Jugoliniju, odnosno Croatia Line – svojevremeno najjačeg linijskog brodara na Sredozemlju). S Rijekom je valjda lako, i kada je u pitanju Croatia Line, i Rafinerija, i kada je u pitanju Meteorološki ured, i kada su u pitanju Linić i Komadina i nogometaši s Kantride (Svi se još sjećamo Krečka.)

Pomorski državni hidrometeorološki ured u Rijeci samo je najnoviji primjer. Državni centar je izgleda odlučio da tako nešto Rijeci i Sjevernom Jadranu ne treba, a sve je isplivalo na površinu onog trenutka kada je popularni riječki meteorolog Smiljan Visković otišao u zasluženu mirovinu. Nitko od odgovornih iz Državnog hidrometeorološkog zavodanije našao potrebnim pronaći mu zamjenu, zaposliti, dakle, još jednog meteorologa za Rijeku i Sjeverni Jadran, jer je valjda Hrvatskom primorju iz državnocentralističke perspektive i taj jedini preostali meteorolog previše. A kada on stekne uvjete za mirovinu, prema tom i takvom razmišljanju, Pomorski državni hidrometeorološki ured u Rijeci se valjda može ugasiti bez velike buke. Tiho, po riječki. Bez obzira na značaj riječke luke, bez obzira na turizam i sjevernojadranske nautičare, također bez obzira na Nacionalni ured za spašavanje na moru u Rijeci, bez obzira, dakle, na sve moguće riječke subjekte kojima je nužna meteorološka prognoza, sada i ovdje, ne ona koja stiže iz Zagreba, Splita, Italije ili Norveške. I last but not least bez obzira na tradiciju riječke meteorologije (čuveni Peter Salcher koji je dokazao postojanje zvučnog zida radio je još krajem 19. stoljeća u Rijeci kao voditelj meteorološke stanice!).

Rijeka je očito grad kojeg državne institucije, najblaže rečeno, ne simpatiziraju ili ne shvaćaju ili ne znaju što bi s njom jer se, valjda, nikako ne uklapa u polugu moći koju je netko zamislio od Zagreba do Splita unatoč silnoj zadarskoj želji da se nađe na tom pravcu. Rijeka je, po svemu sudeći, na toj poluzi slijepo crijevo. Ako je to zaista tako, pitanje je samo što je sljedeće: KBC, kazalište, sveučilište? Možda se iz nečije gornjogradske perspektive tako i promatraju stvari na Rijeci. Jer u vremenima štednje na svemu, kada smo iz vremena bahate državne rasipnosti došli u drugu krajnost, pa štedimo i tamo gdje je potrebno i tamo gdje se štedjeti ne smije, najlakše je valjda vježbati na primjeru Rijeke koja je dovedena u situaciju da se mora boriti za svako radno mjesto u državnoj tvrtki, u situaciju da se tuče s državom i državnom institucijom da joj omoguće zapošljavanje jednog jedinog meteorologa, i to dok taj isti državni zavod ima nekoliko stotina zaposlenih. Na te je grane stavljena Rijeka, unatoč njezinoj veličini u hrvatskim razmjerima, unatoč njezinoj važnosti i potencijalu, kojeg, nažalost, uočava samo strano oko ‒ Norvežani koji su davno ušli u partnerstvo s riječkom tvrtkom Navis Consult, Filipinci koji su uzeli u dugogodišnju koncesiju riječki kontejnerski terminal, Amerikanci koji redovito brodove iz svoje flote šalju na remont u Viktor Lenac, Talijani koji su kupili NKRijeku, Francuzi koji valjda s nekim razlogom drže u Rijeci ured svog velikog brodara CMA – CGM. Hrvatskom državnom hidrometeorološkom zavodu je ured u takvoj Rijeci izgleda suvišan.

U danima kada smo upozoravali na rasipnost, na prezaduženost, na to da autoput od Zagreba do Splita neće biti ekonomski isplativ, da ćemo zbog toga ostati bez ravničarske pruge kojom bismo mogli razvijati riječku luku i zarađivati za cijelu državu, na to da se forsira zadarska luka u odnosu na riječku i splitski meteorološki ured u odnosu na isti takav riječki, da će s prodajom INA-e doći u pitanje opstojnost hrvatskih rafinerija, nitko nije sva ta upozorenja uzimao za ozbiljno. Sada se pak gotovo sve lomi na riječkim leđima. Autoputove koje je izgradila, Hrvatska ne može otplaćivati, želimo ih se riješiti i dati koncesionaru kojem ćemo zajamčiti ovu istu količinu prometa, pa se, dakle, s ravničarskom prugom možemo pozdraviti, jer koja bi država forsirala izgradnju drugačijeg načina prijevoza pa onda plaćala koncesionaru penale zbog neispunjenog jamstva. U zadarsku luku utrošeno je milijardu kuna da bi se otkrilo da su pristaništa preniska i nesposobna za prihvat trajekata, a gotova riječka luka s novoizgrađenim putničkim terminalom za to vrijeme zjapi prazna bez ijedne trajektne linije s kvarnerskim otocima. Splitski meteorološki ured narastao je na tridesetak ljudi, a riječki je ostao tek na jednom meteorologu i doveden je na rub pred gašenje. Riječka rafinerija vapi za modernizacijom, ali mađarski vlasnik kojem smo dali nacionalnu naftnu industriju u ruke uvjetuje nam da se odreknemo jedne rafinerije ‒ ili riječke ili sisačke. Jer mi smo valjda mislili da će i nakon što prodamo dionice, dobijemo novac za tu i ostale tvrtke, i dalje sve ostati onako kako bismo mi htjeli, a ne novi vlasnik.

S Rijekom je izgleda lako ‒ svesti meteorološki ured na samo jednog čovjeka, a onda postupno ugasiti tu instituciju. To se, izgleda, u Rijeci može. Bez puno galame. Riječani su razumni i pristojni, oni će shvatiti da se rezati i štedjeti mora, da su vremena teška. Pitanje je samo: why allways me? Zašto uvijek Rijeka?
 

Strateški projekti

 Zbog današnjih gotovo svakodnevnih tužnih priča o njezinom mogućem zatvaranju riječka rafinerija zaslužuje da se još jednom nekoliko riječi kaže o njezinoj bogatoj povijesti:
- 1908. je bila najveća u Europi
- prva je to europska rafinerija koja je naftu prerađivala na industrijski način
- u njoj je nastala naftna industrija i Mađarske i Italije, jer kada se Rijeka nalazila u Italiji, riječka rafinerija je bila prvi industrijski objekt Agipa, nacionalne talijanske naftne industrije
- prije toga krajem 19. stoljeća Mađari imaju deset rafinerija uključujući riječku, ali na riječku proizvodnju otpada čak 70 posto. Ostale su mali manufakturni pogoni.
- Rijeka je imala i jedini tanker Austro-Ugarske Monarhije – Etelku
- 1882. godine kada je utemeljena Rafinerija nafte na Mlaki, zaposlenje je tamo dobilo 300 ljudi. I danas kada Rijeka ima stotrideset tisuća stanovnika, 300 novih radnih mjesta bilo bi puno, a tada je Rijeka imala tek 17–18 tisuća stanovnika.

To je samo nekoliko povijesnih podataka koji mogu ponukati na razmišljanje sve one koji danas razmišljaju ili ne razmišljaju, a trebali bi, o otvaranju novih radnih mjesta, o stvaranju uvjeta da se pojave investitori, o gospodarskom razvoju ovog kraja. Ništa od toga u ovom današnjem svijetu, naravno, nije lako, ali kada je bilo? Kao da tada prije 130 i nešto godina nije bilo rizično graditi najveću europsku rafineriju u tamo nekoj Rijeci. Trebalo je, međutim, imati viziju i trebalo je znati. Kao i danas.
 

Norvežani

Mađari bi htjeli zatvoriti naše rafinerije, bogati Norvežani s druge strane kupuju našu pamet. Na obostranu korist. Priča o riječkom Navis Consultu, koji je osnovan u partnerstvu s Norvežanima i koji je danas sa stotinu zaposlenih dio poznate grupacije Rolls-Royce Marine, već je poznata. Ali tu nije kraj norveške priče u Rijeci. Ima već tome nešto vremena da su odlučili kupiti i riječku tvrtku Liburna Inženjering. Odlučeno – učinjeno. I nije to učinio bilo tko ‒ već četvrti po veličini svjetski brodograditelj – STX OSV, vlasnik petnaestak škverova ne samo u Europi već i u Južnoj Americi i u Aziji. Hrvatsko znanje u izradi brodova koje naša država nije znala iskoristiti u hrvatskim brodogradilištima ipak, dakle, nekome treba. I znat će ga iskoristiti. Barem u nekom segmentu izrade kvalitetnih brodova.

Toliko puta već viđena priča na ovim našim prostorima. Naš talent, naše znanje, naše obrazovanje koristi netko drugi, netko tko zna da se talenti i stručnjaci ne nalaze tako lako već da se skupo plaćaju. Mi smo, se naprotiv, naše brodogradnje skoro u potpunosti odrekli, brodogradilišta smo pozatvarali i prodali za kunu, a priče o tome kakve smo brodove gradili, pa čak i podmornice, među rijetkima u svijetu, odlaze polako u zaborav. Dokaz, međutim, da takvo znanje treba i današnjem svijetu upravo su riječke tvrtke koje se bave projektiranjem brodova za nekog drugog. Liburna Inženjering je nastavila rad pod novim imenom – STX OSV Design Liburn i u norveškom će vlasništvu nastaviti raditi isto što je radila kao norveški kooperant – projektirati brodove koji se neće, nažalost, raditi u našim već nekim drugim škverovima širom Europe, Južne Amerike i Azije u zemljama koje su znale sačuvati svoja brodogradilišta i koje nisu dopustile da ih se pretvore u ugostiteljske nacije.
 

Amerikanci

 Viktor Lenac, to je danas, desetak godina nakon otvaranja stečaja i tadašnjeg duga od milijardu kuna, jedna od rijetkih uspješnih hrvatskih gospodarskih priča. Prepoznatljiva i na drugim kontinentima. U Martinšćicu, naime, opet nakon tri godine na remont dolazi impresivni zapovjedni brod 6. flote američke ratne mornarice USS MOUNTH WHITNEY. Tada prije tri godine pisali smo kako stiže na Kvarner kao prvi zapovjedni brod američke ratne mornarice o kojem je briga povjerena nekom brodogradilištu izvan Sjedinjenih Američkih Država. Pisali smo tada i o iznosu od 6 i pol milijuna američkih dolara. Danas možemo napisati kako su se u konkurenciji šest mediteranskih brodogradilišta Amerikanci opet odlučili za ono naše i kako je cijena posla u međuvremenu narasla na 21 milijun američkih dolara. Danas, desetak godina nakon odlaska Lenca u stečaj i njegovog spašavanja od strane zadarske Tankerske plovidbe i pulskog Uljanika, pokazuje se kako imaju smisla sve te naše priče o našem pomorskom znanju koje samo treba znati iskoristiti. Kako ne trebamo odustajati od onoga čime su se ovdje generacije bavile na moru i uz more unapređujući te morske djelatnosti kao rijetko tko na svijetu – od Josipa Ressela iz Motovuna ‒ izumitelja propelera, Ivana Skomerže iz Crikvenice ‒ osnivača suvremenog ribolova, Ivana Dellaittija iz Rijeke ‒ izumitelja ribarskog ferala, da ne govorimo o Bračaninu Bezmalinoviću, Crikveničaninu Dragiću, Komižaninu Bogdanoviću i ostalima koji su preko oceana zahvaljujući svojem ribarskom i pomorskom znanju stvorili prave poslovne imperije. Danas toliko godina poslije mi se te tradicije i tih znanja odričemo, ne trebaju nam brodogradilišta, ne trebaju nam brodarska poduzeća, ne treba nam pomorska Rijeka, ne trebaju nam meteorolozi na Sjevernom Jadranu, a s druge strane oceana tom našem pomorskom znanju povjeravaju zapovjedne brodove svojih ratnih flota.
 

Česi

Česi su odavno upoznali Jadran, spominju ga često i u svojoj literaturi, Vieweghov junak zaplakao je od sreće kada je shvatio da je vožnja od Praga do Pule najzad završila i da se pred njim nalazi more. I Jaroslav Trešnak po prvi je put more vidio na Sjevernom Jadranu kada je 1983. godine došao na Preluk. I tada je odlučio kako će tu, jednom kada se obogati, sagraditi hotel. Trideset godina kasnije svoju odluku provodi u djelo i ulaže u njezinu realizaciju 50 milijuna eura. Toliko će, naime, koštati Costabella – jedno od najljepših turističkih naselja na Sjevernom Jadranu. Hotel sa stotinjak soba, dvadesetak vila s apartmanima, kompleks bazena i nove plaže na godinama neiskorištenoj riječkoj Kostabeli trebali bi primiti prve goste već za dvije godine, a Rijeka s tom investicijom dobiva turističko naselje visoke kvalitete koje bi trebalo biti otvoreno tijekom cijele godine i zapošljavati oko 200 radnika. Nakon četiri gradska hotela (1914. godine bilo ih je dvadeset!) Rijeka najzad postaje bogatija za pravi turistički kompleks kakvi bi u budućnosti trebali niknuti još i na Kantridi i na Preluku.
 

Narodne novine

Privatni kapital sigurno ne bi postupio na taj način. Nitko ne bi devet milijuna kuna bacio u vjetar kao što to čini državna tvrtka Narodne novine. Milijuni uloženi u proizvodni objekt u kojem proizvodnja neće početi jer je uprava državne tvrtke odlučila proizvodnju papirne konfekcije, i prije nego je počela u Industrijskoj zoni Kukuljanovo, preseliti na zagrebačko područje. Namjenski izgrađen objekt na Kukuljanovu ostat će tako prazan, a za devet milijuna kuna uzalud potrošenog novca najvjerojatnije neće odgovarati nitko. Jer kada je u Hrvatskoj netko odgovarao zbog krivo donesenih poslovnih odluka?

Priča je trebala biti pozitivna, proizvodni pogon je izgrađen, strojevi nabavljeni, raspisani su natječaji za voditelja pogona i još nekoliko djelatnika, proizvodnja je trebala započeti u rujnu 2014., ulaganja su se trebala vratiti već u prvoj godini proizvodnje. I onda se netko, samo desetak dana prije svečanog rezanja vrpce, sjetio kako su ta radna mjesta potrebna negdje drugdje, kako više nije bitno da je lokacija proizvodnog pogona blizu Italije već blizu Zagreba, kako kupljena proizvodna linija ne odgovara veličini proizvodnog prostora... Blamaža, igranje s ljudima koji su u nekoj drugoj tvrtki dali otkaze nakon što su natječajem dobili zaposlenje u stabilnoj državnoj tvrtki, političko kadroviranje, odluke Nadzornog odbora koji je biran prema političkoj pripadnosti, razvlačenje po tiskovinama, poslovna priča tvrtke u stopostotnom državnom vlasništvu na hrvatski način.
 

Kruzeri

Milijun putnika godišnje kruzerima stigne u Hrvatsku. Sa svih strana – iz Italije, Francuske, Grčke, Portugala, Belgije, Nizozemske, Malte, Bermuda... U Split ih godišnje uplovi oko 250, Dubrovnik bilježi 600 do 700 uplovljavanja na godinu i ne može se obraniti od njih, Rovinj ih ugosti sedamdesetak puta godišnje. Rijeka do sada gotovo ništa. Ipak od idućeg ljeta i Molo Longo, čini se, postaje destinacija redovitog ticanja brodova na kružnim putovanjima. Možda, prema najavama, čak i desetak puta. Najzad ipak nešto, nakon toliko godina kašnjenja svih onih koji su kruzere trebali privući davno prije, barem na dan-dva, kada već nisu uspjeli (je li se sjetio netko uopće toga?) od Rijeke učiniti početnu luku za krstarenje na ovom dijelu Mediterana.
 

Monetizacija

 Do jučer nitko osim uskih ekonomskih krugova nije ni znao za taj izraz, danas gotovo cijela Hrvatska zna da je monetizacija duga pretvaranje javnog duga u novac. I to je, dakle, moguće. Zauzvrat treba, naravno, nešto i dati, a odluka je pala da to bude više od 1.000 kilometara hrvatskih autocesta – od Zagreba do Rijeke i Splita, Bregane i Goričana. Gotovo jedino dobro, i u tome će se složiti skoro svi stanovnici Hrvatske, što se u proteklih četvrt stoljeća neovisnosti nakon rata napravilo. Hrvatska je dobila moderne autoceste s kojima smo se ponosili bez obzira na silne nepravilnosti prilikom njihove gradnje, čime se već godinama bave hrvatski sudovi. To je, međutim, sasvim druga priča koja ne može zasjeniti činjenicu da je svojim modernim autocestama Hrvatska stala uz bok Europi. Barem, dakle, u nečemu. Sve to skupa koštalo nas je silnog novca, u sljedećih 25 godina moramo vratiti 4 milijarde eura duga uz još toliko kamata. Ali znali smo to i prije nego se počelo graditi, a sada nam žele reći da si takav luksuz ne možemo priuštiti. Da sve to što smo izgradili moramo dati u koncesiju da bismo taj dug otplatili, a cestarinu će sljedećih pola stoljeća ubirati netko drugi. I sada bi se s takvom odlukom morali složiti. Ili možda i ne, pitaju nas da se izjasnimo na referendumu.

Došle su, dakle, na red i ceste. Dajemo ih na pedesetak godina, nakon što smo prodali telekomunikacije izgrađene našim novcem, nakon što smo prodali nacionalnu naftnu industriju. Ceste, međutim, imaju sasvim posebno značenje. Ne samo što su nama običnim smrtnicima omogućili da od Rijeke do Zagreba stignemo za manje od dva sata već smo se mogli i pohvaliti kako se ipak nešto u ovoj državi napravilo kako treba. Sada nam s tom monetizacijom poručuju da se ni to nije napravilo kako valja, da takav dug ne možemo otplaćivati. A mi, naivni, ponadali se nakon što su se izgradile autoceste, kažu najviše kilometara po glavi stanovnika u svijetu, kako će na red doći i pruge koje će nam zamijeniti ove koje imamo još od Mađara. A da nije bilo Mađara...
 

Europski novac

 Sport je već odavno više od igre, unosan posao koji donosi velike zarade. Nogomet posebno. Zato nije bilo iznenađenja kada je UEFA objavila kako će Rijeci zbog uspješnih prošlosezonskih rezultata na račun biti uplaćeno nešto manje od dva milijuna eura. Novac zaslužen lanjskim plasmanom u Europsku ligu i osvojenim bodovima u tom natjecanju, novac koji će Rijeka i nakon ovogodišnjih sjajnih europskih igara opet zaraditi. I koji će najvjerojatnije biti uložen za još bolje sutrašnje rezultate na novom stadionu. Tako se to radi u ozbiljnim sredinama u kojima se ne podliježe emocijama i u kojima nije tragedija ni kada Sevilla kao pobjednik Europske lige u posljednjim sekundama uspijeva izvući živu glavu na Kantridi i izjednačiti rezultat na 2:2. Jer u toj Europi, u kojoj nas do jučer nije bilo, i protivnik vrijedi, i protivnik zarađuje i ulaže. Ta je ista Sevilla, primjerice, u lanjskoj sezoni kao pobjednik europskog natjecanja zaradila od UEFE 14 i pol milijuna eura, a ova nova Rijeka već u drugoj svojoj europskoj sezoni ravnopravna je takvom protivniku. Pa i više od toga, ali i dalje smo svjesni da je to tek početak dugog puta na kojem treba izdržati i poraze i padove, možda i poneki sudački previd. Da bismo se znali još više veseliti i pobjedama i vijestima o zarađenom novcu koji stiže iz europske blagajne i koji će na Kvarner, nadajmo se, stizati još godinama.
 

Matjaž Kek

Rijeka voli njega, on voli Rijeku i Kvarner. Kažu da sve staje ponedjeljkom ujutro kada gostuje u programuRadio Rijeke. Ne izlazi se iz auta na parkiralištu i ne nastavlja se s radom dok Kek ne kaže svoje. Kekova se sluša i poštuje. Slovenski trener u godinu i pol dana postao je jedan od omiljenijih stanovnika Kvarnera. Kome se ne prigovara ni kada Rijeka gubi. Što baš nije često pod njegovim vodstvom. Matjaž Kek oličenje je onoga što Rijeka voli. Stručnosti i skromnosti. Kada djela govore umjesto puno riječi. Trener kojem se vjeruje. Pa i onda kada u ekipu ne stavlja ljubimce publike. On odlučuje, on odgovara, on ne podilazi. Ponekad, sam će reći, i pogriješi, jer nema bezgrješnih. I možda ga zbog te iskrenosti Rijeka još više voli i cijeni. I očekuje od njega još puno toga. Trener koji je malu Sloveniju odveo na Svjetsko nogometno prvenstvo izbacivši pritom veliku i bogatu Rusiju predvođenu Fabiom Capellom, najbolje plaćenim trenerom na svijetu. Ali nije sve u novcu, i upravo zato se Rijeka nada da bi euroutakmice u Rijeci mogle postati redovita pojava. Svake godine. S Kekom na čelu.
 

Daina Glavočić

 Svojim tekstovima u Sušačkoj reviji, brojnim izložbama i monografijama Daina Glavočić nam neprekidno već godinama otkriva nova lica fiumanske likovne scene. Preko njezinih tekstova šira riječka, i ne samo riječka, javnost saznala je i za Venuccija, i za de Gausa i za Ostrogoviche kao i za brojne druge riječke autore između dva svjetska rata. Međuratna riječka scena postala nam je poznatija zahvaljujući upravo Daininim tekstovima u kojima nije samo iznosila rezultate svojih istraživanja već i mnogobrojne prijedloge što bi sve Rijeka kao grad mogla iskoristiti kako bi nam svima koji živimo ovdje bilo i ljepše i bolje. Upravo iz Daininih tekstova doznali smo na koji je način Liverpool iskoristio svoje nekadašnje dokove i lučka skladišta, kako bi to isto moglo biti učinjeno i u Rijeci samo kada bi bilo više sluha, kako bismo se mogli ugledati i na Trst koji obnavlja stari grad, kako bismo mogli zablistati kao grad kada bi se obnovilo stare fasade u Rijeci, jedinom gradu na moru, reći će Daina Glavočić, koji ima zanimljivu mađarsku arhitekturu. Upravo nam je Daina Glavočić, i to na stranicama Sušačke revije, iznijela ideju da nekadašnji Benčić postane kulturna oaza u središtu grada gdje su se mogle smjestiti sve ustanove likovne kulture i puno edukativnih sadržaja ‒ od dječjih vrtića do radionica i sveučilišnih prostora. Bilo je to još u vrijeme dok je Benčić bio opasan zidinama i žicom, prije nego su srušeni zidovi, ali i stari industrijski objekti kako bi se napravio prostor za parkiralište!

Daina Glavočić, povjesničarka umjetnosti, kustosica u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i članica Uredništva Sušačke revije od samih početaka našeg časopisa, svojim nam je tekstovima i idejama otvarala mnoge nove vidike. I na tome joj zahvaljujemo u danima kada joj je Hrvatsko muzejsko društvo dodijelilo Nagradu za životno djelo. Bravo Daina, čestitamo!
 

Oliver Frljić

 U Srbiji ga nazivaju ustašom, u Hrvatskoj četnikom i jugonostalgičarom, politička desnica ne može ga vidjeti ni nacrtanog, ni ljevici se ne sviđaju njegove izjave kako prava ljevica ne može koketirati s neoliberalnim kapitalizmom. Oliver Frljić, redatelj i novi intendant riječkog kazališta, umjetnik koji umjetnost promatra kao sredstvo, a ne kao cilj. Bez dlake na jeziku, u svojoj, kako će reći, borbi protiv balkanskih fašizama ne štedi nikoga. Ni publiku kojoj će poručiti da je suodgovorna za djela onih koje je dovela na vlast. I za razaranja i za ubojstva koja su se događala u devedesetima na našim prostorima, u godinama koje su nas, reći će, okovale i drže nas okovanima, a koje je proveo u Hrvatskoj kao izbjeglica iz rodnog Travnika. Redatelj koji diže prašinu, nikoga ne ostavlja ravnodušnim i koji je na BITEF-u redovito nagrađivan. I za Zorana Đinđića i za Aleksandru Zec. Umjetnik koji vidi što se događa oko njega i propituje. Zašto Kerempuh, a ne Jazavac u predstavi Jazavac u Krempuhu. Umjetnik koji provocira. I na sam Dan neovisnosti kada je riječko kazalište posebnim natpisom „preimenovano” u Hrvatsko LGBT kazalište Ivana pl. Zajca. Reakcije i medijska prašina sa svih strana. Već na početku mandata u kojem u Rijeci sigurno neće biti dosadno. I u kojem osim društvenog angažmana valja očekivati i velike projekte na pozornici Ivana pl. Zajca. Obnovu Vježbanja života primjerice. Možda i jednog takvog velikog glumca kao što je Rade Šerbedžija koji već godinama živi u Rijeci. Možda čak i predstavu upravo pod tim nazivom – Šerbedžija.
 

19. rujan

 Zanimljiv datum, taj 19. rujna. Barem kad je Rijeka u pitanju, odnosno riječki rock i riječka politika. Tko zna postoji li još neki datum kao taj, kad toliko poznatih Riječana ‒ i političara i glazbenika ‒ slavi svoj rođendan.

Najstariji među njima jedan je od prvih riječkih rokera ‒ Dalibor Brun, koji je prije solo karijere brusio svoj glas na Nafti i Tenisu kao vokalUragana i Boema, kasnije neko vrijeme i Korni grupe. U jednom je trenutku morao dobro razmisliti i odlučiti hoće li se u životu baviti glazbom ili nogometom, i u trenutku kada mu se boravak u zagrebačkom Dinamu nije svidio, odluka je pala ‒ glazba. Danas ga vodimo kao jednog od hrvatskih rekordera po broju prodanih albuma.


 

Fotografije: Dražen Šokčević

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana