SUŠAČKA REVIJA broj 87/88

 


klub sušačana

IZLETI U ORGANIZACIJI KLUBA SUŠAČANA

Tamara Morić

Izvješće o radu Kluba Sušačana za razdoblje proteklo između izlazaka ovogodišnjih dvobrojeva Sušačke revije, dakle od mjeseca svibnja do prosinca, prilično je kratko i šturo jer, osim ljetne stanke u srpnju i dijelu kolovoza, velikog truda oko prikupljanja financijskih sredstava potrebnih za nakladništvo Revije i obavljanja ostalih redovnih klupskih aktivnosti te organizacije izleta za naše članove i prijatelje Kluba, drugih većih događanja nije ni bilo. Do završetka ove kalendarske godine planira se organiziranje predavanja krajem studenoga, izložba slika i predstavljanje dvobroja 87/88 Sušačke revije u Rijeci i Zagrebu tijekom prosinca te održavanje Novogodišnjeg koncerta za naše članstvo pred sam kraj godine. Kao dopunu Izvješću o radu Kluba za proteklo razdoblje odlučili smo napisati ponešto o izletima koje smo organizirali u rujnu i listopadu, odnosno o brojnim održanim izletima u organizaciji Kluba Sušačana o kojima do sada nismo izvještavali, a zavrijedili su da budu spomenuti na stranicama naše Revije

Brojni učesnici izleta u organizaciji Kluba Sušačana, uglavnom naši članovi i njihovi rođaci ili prijatelji, slažu se s tvrdnjom da se naši izleti u mnogočemu razlikuju od izleta i putovanja koje organiziraju profesionalne putničke agencije. Ponajprije zbog činjenice da se radi o ljudima koji se međusobno dobro poznaju jer mnogi već dugi niz godina zajedno putuju. Ako se uključe i nova lica, vrlo se brzo integriraju u grupu jer se osjećaju dobrodošli i, najčešće, nastave putovati s nama na sljedećim izletima.

Zatim zbog nadasve profesionalne organizacije putovanja, o kojima se, od samih početaka do danas, s puno znanja, požrtvovanja i ljubavi, a vjerojatno, i zbog činjenice da je to bilo njezino zanimanje tijekom cijelog radnog vijeka, brine naša Maja Doričić Gorup. Nikako ne smijemo izostaviti pomoć koju joj vrlo često pruža njezin sin, dr. Lary Gorup, čija su dobrovoljna prevođenja za izletnike koji ne razumiju talijanski ili engleski jezik postala toliko omiljena ‒ iako po struci liječnik, Lary ne samo da od riječi do riječi prevede izlaganja službenih vodiča nego ih dopuni i podacima iz bogate riznice svog osobnog zanimanja za opću povijest i, naročito, za povijest umjetnosti.

Sljedeći razlog svakako je atmosfera „dobrih vibracija“ koja vlada među izletnicima tijekom cijelog putovanja, osobito prilikom dugih vožnji u autobusu, ali i prilikom zajedničkih druženja, bilo u radnom dijelu izleta ili za večerom u hotelu kada se odmaramo od napornog dana. Najveća zasluga za to pripada našim vrijednim članicama koje na izlet krenu s kutijama punim domaćih kolača, kiflica, slanih prutića, piroški i sličnih delicija koje su, večer prije, ispekle. U prilog „dobrim vibracijama” i podizanju raspoloženja uvijek se tu nađu i boce domaćih žestica ‒ biske, medice, jegera ili rakije. Voćnih sokova, ledenog čaja i Jamnice te bombona i različitih „grickalica” nikad ne fali. Voditeljica putovanja Maja Doričić Gorup i njezina „desna ruka” Mirjana Delmestre, iako gospođe u najboljim godinama, prijeđu kilometre od prednjeg do stražnjeg dijela autobusa, nudeći već opisane delicije i pića, brinući se da izletnicima slučajno ne bi nešto nedostajalo. Na gostoljubivosti, volji, energiji i kondiciji mogu im pozavidjeti i puno mlađe hostese. Davno smo konstatirali da „ako na izlet pozabiš sobun zet sendvič, va busu Kluba Sušačana ne moreš ostat lačan, a ako bi bus slučajno negdere zapel va snegu, od provište ku vavek imamo na zadnjen sice, mogli bimo preživet i mesec dan.

U našem busu, na našim izletima uvijek je puno smijeha, radosti i dobrog raspoloženja, prijateljske ćakule, ispričanih viceva, istinitih i izmišljenih štorija (naročito kad s nama putuje naš doživotni počasni predsjednik, gospodin Zdravko Kovačić, omiljeni šjor Ćiro), ponekad i lijepe pjesme kad se zadnji kraj busa „glasovno uštima“, ukratko puno, puno zajedništva i dobrog druženja... Izlete u organizaciji Kluba Sušačana teško je riječima opisati, njih treba doživjeti. Zato, pridružite nam se i putujte s nama pa se sami uvjerite!

Izlet u Beč i Bratislavu, 26. - 28. rujna 2014.

U tmurno ranojesensko jutro okupili smo se pred busom na Trgu bana Josipa Jelačića, ishodišnoj točki svih naših putovanja, još uvijek pomalo pospani i smušeni... polazak na višednevne izlete, pogotovo u inozemstvo, uvijek je prerano, već u 6.00 ujutro. Međutim, čim se provezemo iznad Opatije koja još spava u jutarnjoj izmaglici, pokupimo preostale putnike na Vratima Jadrana, Maja nas pozdravi i prošeće busom s košaricom bombona, već se čuje žamor i atmosfera se zagrijava... na graničnom prijelazu već smo uvelike budni, orni i spremni za još jedan novi doživljaj.

Ovaj put cilj nam je Beč, prijestolnica nekadašnje dugovječne „crno-žute“ monarhije koja se, nakon 600-godišnje uspješne vladavine na velikom prostoru koji je obuhvaćao i naše krajeve, urušila po završetku Prvog svjetskog rata. Beč, velebno sjedište imperije moćne familije Habsburg, grad bogate kulture i vrsnih umjetnika, a danas glavni grad Republike Austrije. Kolači i biska koji već kruže s prednjeg prema zadnjem dijelu autobusa, i obrnuto, pomažu nam dok se nastojimo prisjetiti povijesnih događaja i ličnosti o kojima smo, nekad davno, slušali na satima povijesti.

S kraćim odmorima na autocesti kroz deželu, do hotela u novijem dijelu Beča, izgrađenom uz jedan od brojnih dunavskih kanala, došli smo u ranim poslijepodnevnim satima. Odmah po smještaju u hotelske sobe krenuli smo u panoramski razgled Beča busom, u pratnji naše službene vodičke, Slovenke Mojce koja već godinama živi i radi u Beču. Spoznali smo da se naš hotel nalazi u poslovno-rekreacijskoj zoni, u neposrednoj blizini najviše građevine u Austriji ‒ Dunavskog tornja, visokog 252 metra, velebnog kompleksa centra Ujedinjenih nacija, za Europu, te da smo samo 10 minuta vožnje udaljeni od Švedskog trga, smještenog rubno uz najuži centar ‒ staru jezgru Beča.

Mostovima smo prešli preko kilometrima dugačkog a vrlo uskog Dunavskog otoka koji dijeli pravi Dunav i kanal „novog Dunava” ‒ otok se koristi kao sportsko-rekreacijska zona i zona za odbranu od poplava ‒ u vrijeme velikih voda bude potopljen, nalazi se ispod vode.

Provezli smo se poznatim bečkim ringovima, prelijepom Karntnerstrasse i dijelom poznate Maria-hilferstrasse, uz velebne barokne i neoklasicističke fasade građevina građenih u vrijeme vladavine cara Franza Josepha i njegove lijepe i obožavane žene Elisabeth, koju su Austrijanci od milja zvali Sisi. Kroz stakla autobusa divili smo se zgradama Bečke državne opere, Burgtheatra, Albertine, Gradske vijećnice, Parlamenta, Palače pravde, Univerziteta, Nacionalne biblioteke, Muzeja povijesti umjetnosti i Prirodoslovnog muzeja, grandioznoj imperijalnoj palači Hofburg u sklopu koje se i danas nalazi Španjolska škola jahanja s poznatim lipicanerima... Prošetali smo prelijepo uređenim parkom između donje i gornje palače Belvedere.

Beč obiluje brojnim crkvama (od kojih su najpoznatije katedrala Sv. Stjepana ‒ Stephansdom i monumentalna crkva Sv. Karla - Karlskirche), prelijepim trgovima (od kojih su najveći Trg Heroja i Trg Marije Terezije), zelenim i uređenim parkovima s brojnim skulpturama poznatih bečkih umjetnika, od Stadtparka sa spomenikom Johanna Straussa do površinski golemog zabavno-rekreacijskog kompleksa Pratera s „velikim kotačem“... Na povratku u hotel zaustavili smo se kraj „bečke atrakcije“ ‒ poznate kuće slavnog, malo „otkačenog“ slikara i arhitekta Hundertwassera, u čijim se djelima ogleda utjecaj španjolskog arhitekta Antonija Gaudija. Puni dojmova, s puno impresivnih slika Beča u memoriji, nakon večere vrlo smo brzo otišli na zasluženi odmor.

Drugog jutra, čekajući autobus ispred hotela, spazili smo super-market Billa na suprotnoj strani ulice - ubrzo su s njihovih polica nestale sve Mozart kugeln koje su se tu zatekle. Na Švedskom trgu bio je „meeting point” s Mojicom koja nas je povela u obilazak centra Beča pješice (Vienna „on foot”). Gotovo sve ono što smo dan prije vidjeli u obilasku autobusom, sada smo vidjeli „uživo” ‒ izgledalo je još puno, puno ljepše... Prošetali smo Grabenom, skupno se fotografirali uz neku (zaboravila sam koju) fontanu, ušli u katedralu, divili se bogatoj unutrašnjosti Stephansdoma, slušali limenu glazbu na Hofburgu, zavirili u brojne lijepo uređene izloge trgovina u pješačkoj zoni... normalno, podrazumijeva se ispijanje kave i uživanje u „zaherici“ u nekoj od tradicionalnih bečkih kavana.

Za utvrđivanje gradiva, neki od nas još su napravili đir oko „stare jezgre“ u kočijama s konjskom zapregom i kočijašima koji govore engleski s bečkim naglaskom, ali daju iscrpne informacije o građevinama uz koje prolaze... a drugi su pak šli na viner šnicel i pivo aš su bili jako lačni i žejni od pustega pohajanja po austrijske metropole.

Popodne smo obišli habsburšku ljetnu rezidenciju, dvorac Schönbrunn, prošetali samo malim dijelom neizmjernih „francuskih“ perivoja, popeli se do Gloriette s koje puca pogled na grad... neki su čak stigli zaviriti i u poznati bečki Zoo, ali nije bilo vremena za detaljniji razgled.

Pozdravili smo Beč, uz obećanje da ćemo ponovo doći i produžili put prema Bratislavi, autocestom koja najprije prolazi uz ogromnu rafineriju a zatim nastavlja kroz neizmjerno dugi „vjetropark” koji kao da spaja Beč i Bratislavu... s obje strane autoputa šuma od stupova s elisama koje se vrte na vjetru i proizvode besplatnu struju... čudo kako to Austrijancima i Slovacima uopće ne smeta??? Već se smračilo kad smo stigli pred hotel u Bratislavi... a hotel je zaista bio „mrak”, s 5 zvjezdica... ne znaš da li su bolje sobe ili večera!!!

U suncem obasjano jutro, nakon doručka, krenuli smo najprije na Bratislavsky Hrad, utvrdu na brdu iznad grada, ispod koje lijeno teče široki Dunav premošten Novym i Starym mostom. Netko je u Bratislavi bio pred osam godina... utvrda je bila pred urušavanjem, obrasla u korov, a sada bliješti obnovljenim fasadama i krovom s četiri tornja, usred hortikulturno uređenog okoliša, sa stalnim muzejskim postavom i povremenim kulturnim događanjima u svojim brojnim odajama. Što se sve može učiniti europskim novcem kada se projekt dobro osmisli i pripremi!!! Nasuprot utvrde nalazi se zgrada u kojoj zasjeda vlada Slovačke, a po brojnim turističkim autobusima na obližnjem parkingu, po gužvi na šetalištu uz Dunav i na malim terasama uz ugostiteljske objekte unutar vrlo pitoreskne, obnovljene i lijepo uređene „stare jezgre” koju smo obišli pješice, dade se zaključiti da se Bratislava, nekad grad koji nije ostavljao osobit dojam, preobražava u pravu turističku meku. Prošetali smo srednjovjekovnim glavnim trgom, razgledali gradsku vijećnicu, katedralu sv. Martina, franjevačku crkvu, gradske palače, vrata sv. Mihovila, Slovačko narodno kazalište, Academiu Istropolitanu... Kada bi naša Rijeka, nakon 10 godina članstva u Europskoj uniji doživjela takvu preobrazbu, mogli bismo zaista biti vrlo zadovoljni... živi bili pa vidjeli!!!

Povratak doma istim putem kao da je trajao nekako kraće... povratci se uvijek tako čine! U razmišljanjima što smo sve vidjeli u samo tri dana, u atmosferi „dobrih vibracija”, uz puno priče i smijeha, prepričavanja doživljenih utisaka, uz ostatke kolača i delicija sa zadnjeg sica, i u sigurnim rukama našeg vozača vrijeme je proletjelo... i opet su pod nama večernja svjetla Opatije, biserne perle Kvarnera... a preko puta svijetli naša Rijeka... ma, recite pravo, ča je Rio de Janeiro kontra Rijeke grada? Judi moji, svagder je lepo ma je doma najlepše!!!  

Jednodnevni izlet u Kopar, Piran i Portorož, 19. listopada 2014.

Vedro nebo i suncem obasjani Kvarner, lijepo nedjeljno jutro i blagost rane jeseni dali su naslutiti da će ovaj dan biti drugačiji od drugih... Nakon kratke vožnje i bez dosadnih graničnih formalnosti (bar neka korist od Europske unije!) brzo smo prevalili neveliku udaljenost od Rijeke, nekad značajne, ne samo naše nego i europske luke, i Kopra, jedinog lučkog grada na slovenskoj obali Jadrana. U Kopru sam bila prilično davno, ima tome više od dvadeset godina, još smo svi zajedno živjeli u Jugi... Ulaz u grad koji je nekad bio otok, kroz novoizgrađeni dio koji je izrastao na urbaniziranom području nasipanog dijela nekadašnje močvare na prostoru između otoka i kopna, iskreno rečeno, nisam prepoznala. Novoizgrađene građevine autobusnog kolodvora, vatrogasnog doma, nekoliko velikih shopping centara, osnovne škole, polivalentne, multifunkcionalne građevine i velikog sportskog centra Bonifika, sve primjerci dobre moderne arhitekture, izmijenile su sliku Kopra koje se sjećam... zapravo, sjećam se samo stare zgrade hotela Kopar, nekakve rive, nekakve neprepoznatljive gradske lođe koja je bila pregrađena u više dućana... a sad, nemreš bilivit, rekli bi Zagrepčani...

Simpatični vodič, zgodan dečko visokog stasa i jasnog glasa, posložio nas je ispred panoa s tlocrtom grada na kojem se lako raspoznaje „stara otočna jezgra” i novourbanizirano područje između otoka i kopna, s lučkim područjem koje je izdvojeno izvan grada prema zapadu. Na razumljivoj slovensko-hrvatskoj govornoj mješavini ukratko nam je ispričao povijest nastanka i razvoja grada, s prvim početcima u VI. stoljeću i naglim razvojem u doba Mletačke Republike kada je, zbog niza prednosti u strateškom pogledu te povoljnim trgovačkim i političkim vezama s okruženjem, postao prijestolnicom Mletačke Istre ‒ Capo d'Istria.

Kopar danas ima svega 30 tisuća stanovnika, ali se doima ugodnim gradom za sadržajan život svojih građana. Nekad utvrđena stara gradska jezgra dobila je novu fasadu prema moru, s uređenim šetnicama i velikim parkom, novoizgrađenom rivom duž cijele obalne crte, s marinom, lučkom kapetanijom i putničkim terminalom.

Šetnju gradom započeli smo kod Taverne, nekadašnjeg skladišta soli, sada uređenog prostora za različite javne i kulturne manifestacije kroz koju smo izašli na Carpacciov trg ‒ tu se nalazi kuća u kojoj su živjeli mletački slikari Vittore i njegov sin Benedetto Carpaccio ‒ njihove originalne oltarne slike nalaze se u koparskoj katedrali. Kidričevom ulicom, preko Muzejskog trga sa zgradom fakulteta došli smo do bastiona Belveder, očuvanog dijela bedema s pogledom na putnički terminal i usidreni kruzer. Uz Regionalni muzej s etnološkom zbirkom u Palači Belgramoni-Tacco, došetali smo do središnjeg gradskog trga koji i danas nosi Titovo ime, s najvažnijim javnim zgradama ‒ Pretorijanskom palačom, Armerijom, Foresterijom, loggiom, katedralom Uznesenja Marijina i gradskom kulom. Postolarska ulica ‒ Calegario ‒ i danas čuva duh srednjevjekovnog obrtničko-trgovačkog grada. Šetajući kraj barokne palače Carli došli smo do prostranog Prešernovog trga s fontanom, a kroz Vrata Muda, jedina očuvana vrata u nekadašnjim gradskim zidinama, izašli smo iz područja nekad opasane „otočne jezgre grada”. Napustili smo Kopar s blagim okusom gorčine u duši... Kopar nekad, ne tako davno, nije bio „ni do koljena“ riječkoj luci, a vidi ga sad... u čemu je „kvaka”, zašto mi zaostajemo???

Produžili smo autobusom prema Piranu, provezli se kroz mondeni Portorož, turistički centar kratke slovenske rivijere, s brojnim hotelima, casinima, kućama za odmor slovenskih i inih tajkuna, sportsko-rekreacijskim zonama i plažom, marinom i malom međunarodnom zračnom lukom. Gradić Piran, s kućama obojenih pročelja, jedna je od glavnih slovenskih turističkih atrakcija, muzej na otvorenom, s vrijednom srednjovjekovnom arhitekturom i bogatim kulturnim naslijeđem. Izgrađen na isturenom rtu, bio je orijentir tadašnjim moreplovcima ‒ na samoj punti i danas stoji mletačka kula na vrh koje je gorjela baklja, preteča kasnijeg svjetionika. Naselje je bilo opasano nekolikim nizovima bedema koji su i danas vrlo dobro očuvani.

S prostora središnjeg gradskog trga koji nosi ime i statuu talijanskog violinista i skladatelja Giuseppea Tartinija, uz kuću u kojoj je živjela njegova draga, prelijepa djevojka koju je često posjećivao pa su bili predmetom ogovaranja (na zidu kuće nalazi se kamena ploča s latinskim natpisom „pusti neka govore”), skalinadom smo se popeli do „crkve iznad grada” ‒ pogled je prekrasan, preko puta se vidi Trst, Monfalcone, pa sve do Venecije...

Nakon službenog dijela razgleda odmarali smo i uživali na suncu, uz kavu i osvježavajuće napitke, na terasama punim turista duž cijele piranske rive. Bilo je čak i kupača... Autobusom smo se ponovo provezli kroz Portorož a zatim kraj nekad poznatih i eksploatiranih Sečovljanskih solana. Ručak je bio organiziran u zaleđu Kopra, u restoranu „Trije lovci” ‒ obilan klasični meni, s juhom od više vrsta gljiva, mesnom roladom, restanim krumpirom, salatom i kolačem vratio nam je snagu, a dobra vina iz vinarije Kopar pridonijela su veselom raspoloženju na povratku kući... Kao i uvijek na kraju, Maja je u busu rekla „opet smo se lijepo družili i proveli jedan malo drugačiji dan”.

Rijeka, 20. 10. 2014.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana