SUŠAČKA REVIJA broj 87/88

 


opatija

OPATIJA

Ervin Dubrović

začetak i razvoj turističke epohe

Pretpovijest – Opatija svetog Jakova

Benediktinska opatija sv. Jakova kod Preluka prvi put spominje se tek sredinom petnaestoga stoljeća, 1439. u knjizi riječkoga notara i potom 5. svibnja 1453. u buli pape Nikole V. (Abbas Sancti Jacobi de la Preluca). Katkad je zovu i Opatija svetoga Jakova kod stupa (Abtei St. Jakob am Phahl ili Abbazia San Giacomo al Palo). Vjerojatno je pred crkvom stajao neki stup. Možda za privezivanje brodica, no o tome ne znamo ništa pobliže. U svakom slučaju, sve priče o starijoj povijesti Opatije posve su neuvjerljive – naročito one o Apolonovu hramu na ovome mjestu. Valjda je od „al palo“ - kod stupa, u starijoj predaji ispalo – Apolon!


Volosko se počelo razvijati prije Opatije. Već je u
osamnaestom stoljeću ovdje nastalo trgovište.

Nema nikakva materijalnog traga koji bi povijest Opatije približio dubljem srednjem vijeku, a još manje antičkom dobu. U kasnoantičko doba spominje se tek Lovran, posve sačuvan kao srednjovjekovna cjelina - pravi grad koji stoljećima pripada Pazinskim grofovima. No posve nenaseljeno uže opatijsko područje u to je doba u rukama Kastavske gospoštije, kao i obližnji srednjovjekovni kašteli Veprinac i Mošćenice. Na Svetoga Jakova ovdje se održava sajam, a benediktinci, točnije njihov opat, tom su prilikom dužni pogostiti kastavsku stražu s dvanaest hljebaca od soldina saki, četvrtinom volovljeg mesa i spudom vina. I u nekim su drugim prilikama benediktinci bili dužni pogostiti Kastavce ‒ kada je procesija s križem na čelu odlazila iz Kastva u Opatiju, imao je opat obvezu dati spud vina i svakome hodočasniku dodijeliti po hljebac.

A u vrijeme berbe kestena imao je opat obavezu odrediti dan slobodna ubiranja maruna s benediktinskog imanja, kada u ta isti dan vsaki od Kastva more takovi fruti slobodno vazeti i jemati.

U svakom slučaju činjenica je da su benediktinci svoju opatiju u srcu današnje Opatije podigli na zalazu svojega reda, na pragu novoga vijeka. Bilo je to vjerojatno samo malo utočište, koje je već nakon nekoliko desetljeća prešlo u ruke senjskoga biskupa i potom u posjed riječkih augustinaca. U osamnaestom stoljeću crkvu i ono što preostaje uz nju drže isusovci, a potom riječki župni kaptol.

Prva naselja i prvi stanovnici

U starija su, uglavnom opasna, vremena ljudi more najradije gledali s pristojne udaljenosti.
....

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana