SUŠAČKA REVIJA broj 87/88

 


razgovor

NINA VIOLIĆ

Jelena Androić

Nina Violić. Poznata po brojnim ulogama, ali je znaju i po neukrotivoj kovrčavoj kosi, neki po borosanama koje je „isfurala” i proslavila, neki po oštrom jeziku... No, recimo iskreno, na riječkom ju području većina zna kao „riječku” glumicu. Danas je Nina 42-godišnjakinja, čini se da je u najplodnijim godinama jer joj mediji tepaju da igra „uloge života”, iza sebe poredala je niz nagrada a ono najbolje čini se tek dolazi. Jer, ako se zbroje projekti koje je ostvarila i finalizirala u 2014., od Nine Violić možemo očekivati samo akceleraciju.S njom smo razgovarali o njenom prvom – vlastitom filmu, odnosu prema kćeri Rozi, o pogledu na rodnu Rijeku izvana te, općenito, o stavovima.

SR  Po projektima u kojima ste se u ovoj godini pojavljivali, čini mi se da vam je 2014. bila prilično intenzivna. U ožujku premijera Frljićevog Hamleta (igrali ste istovremeno Ofeliju i majku Gertrudu, u jednom je mediju pisalo da vam je to bila uloga života – što na to kažete?); zatim u svibnju premijera Kako smo preživjele, dakle predstava po motivima eseja Slavenke Drakulić u koje ste vi glumice intervenirale s vlastitim autentičnim događajima iz života... Je li to neki vaš uobičajeni tempo?

NV Je. Već dvadeset godina, samo što mi se u ovoj godini potrefilo da su predstave koje sam radila bile izuzetne i imala sam šansu, posebno u Ofeliji i Gertrudi, napravit genijalnu ulogu, a to se ne događa baš svake sezone. Ogroman zadatak, možda najkompliciraniji do sada, koji smo probali što jednostavnije riješit, uživam igrat tu „shizofreniju”. Doduše, posljednje četiri godine igrala sam velike i lijepe uloge u ZKM-u, lani sam radila Zatvaranje ljubavi, to je možda najluđa moja uloga ikad i jako mi je žao da nismo u Rijeci igrali tu predstavu. Paskal Rambert je radikalan redatelj i napravio je vrlo čistu, glumački jaku predstavu koju bi, sigurna sam, moji poznanici i prijatelji alternativci u Rijeci obožavali. Ove godine sam i dovršavala svoj prvi film, pa mi je i to dalo još dodatnog entuzijazma, jer se ustvari od Rada Borosane na sebi nisam autorski bavila kazalištem.

SR  Na Puli ste ljetos prikazali taj svoj prvi kratak film, Odvajanje, u kojem glumi i vaša kći Roza. Koliko shvaćam, film doslovce govori o odvajanju; u intervjuima raznim medijima kažete da je inspiriran vašim najvećim strahom, strahom od odvajanja od djeteta. Je li taj strah u međuvremenu prošao, je li iskustvo rada na filmu što po tom pitanju promijenilo?

NV Otkad se Roza rodila, prati me iracionalni strah da ću ju u trenutku nepažnje izgubiti. Da će je jednog običnog dana netko odvest i da je više nikad neću nać. Taj osjećaj uznemirenosti ustvari u sebi krije puno dublji problem, a to je činjenica da me ona jednog dana naprosto više neće trebati. Tada ću je morati pustiti od sebe. To je strah od odvajanja i tim sam se strahom bavila u svom prvom kratkom filmu. Kako vrijeme odmiče, čini mi se da taj strah nikada ne prolazi, da i dalje proživljavam svakodnevne male smrti na tu temu.

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana