SUŠAČKA REVIJA broj 89/90

 


likovna umjetnost

ARHITEKTI I UMJETNICI

Daina Glavočić

Suradnja arhitekata i umjetnika u Rijeci u XX. Stoljeću

Po opće prihvaćenim definicijama arhitektura je umjetnost gradnje, planiranja, oblikovanja prostora uz konstrukcije najrazličitijih oblika, a očituje se u gradnji objekata namijenjenih različitim funkcijama. Građevine mogu biti namijenjene ljudima za život, odmor, rekreaciju, obrazovanje, posebno za radne djelatnosti, za religiju te brojne druge aktivnosti. Ujedno opis ili proširena definicija obuhvaća i druga kreativna područja, počev od oblikovanja i planiranja razvoja okoline, pa do dizajna namještaja i drugih proizvoda.

Neki arhitekti realiziraju svoje zamisli uključujući sve nabrojeno, a neki surađuju s umjetnicima drugih specijalnosti kako bi dodatno oplemenili svoja arhitektonska djela u interijeru ili na vanjskom plaštu. U takvim slučajevima najčešće surađuju s kreativnim autorima vrlo bliskih ideja i shvaćanja umjetničkog stvaralaštva, često s prijateljima.

U prošlim je vremenima bio običaj dekorirati interijere značajnijih javnih zdanja monumentalnim zidnim slikarstvom, pretežito freskama. One su bile trajna dekoracija, ali i prestiž ukoliko ih je izradio neki poznati slikar, a danas publika takve prostore obilazi poput muzeja ili galerija. Primjera ima nebrojeno u svjetskoj povijesti umjetnosti, ali ovaj članak ukazuje na nekoliko riječkih primjera kreativne autorske suradnje pri dekoraciji nekih važnih objekata.

Najstariji je primjer s kraja XVIII. st. posebno bogato oslikana unutrašnjost upravne zgrade nekadašnje Šećerane (1780.) čiji autor(i) do danas nisu otkriveni. Krajem XIX. st. građeno je riječko komunalno kazalište koje je, po tadašnjem običaju historicizma, bilo bogato dekoracijama svake vrste. Za taj su posao bečki su graditelji Fellner i Helmer angažirali bečke dekoratere, slikara Franza Matscha i braću Gustava i Ernesta Klimta, da izrade šest alegorijskih oslika središnje kupole (1885.) Portretnu bistu Giuseppea Verdija za predvorje kazališta izradio je firentinski kipar Giovanni Graziosi.

Vrijeme i ljudski nemar zbrisali su sa zidova riječkih građevina mnoge oslike kao i dekorativna djela na potkrovnom pojasu pročelja Filodramatike (1890.) riječkog slikara Giovannija Fumija, doseljenog iz Venecije. U glavnoj dvorani biste glazbenika izveo je bečki kipar Ludwig Strichtius a središnji svodni oslik, alegorija glazbe, plesa i drame, glasovitio je djelo tršćanskog slikara Eugenia Scomparinija, kojeg je na suradnju pozvao arhitekt zgrade Giacomo Zammattio, također priseljen iz Trsta. Zammattio je prijateljevao i s tršćanskim kiparom Giovannijem Mayerom koji je isklesao ležeće figure bračnog para Whitehead u velebnom mauzoleju kojeg je, Zammattio projektirao prije povratka u Trst, pa je gradnju dovršio Carlo Pergoli.

U promatranom razdoblju XX. st., nakon Prvog svjetskog rata u Italiji se fašistički režim ustrojavao militantnim postrojbama i uređenim društvenim korporacijama, ali i intenzivnom gradnjom funkcionalnih monumentalnih modernističkih zdanja širom Italije. Tako je bilo i u Rijeci gdje je taj proces dobio posebno opravdanje i konotacije jer je Rijeka bila kolijevka odakle je fašizam krenuo u svoj pohod. Stoga je kvarnersko područje Mussolini rado pomagao kroz organizirane umjetničke sindikate koji su članstvu nalazili poslove pri režimskim narudžbama, posebice kad se obilježavao neki značajni događaj. Najvelebnija od riječkih obljetničarskih narudžbi bila je crkva sv. Romualda i Svih svetih, izgrađena po nacrtu ing. Bruna Anghebena 1934. godine u čast desetogodišnjice pripojenja Rijeke Italiji. S obzirom na motiv gradnje crkva i danas nosi popularni naziv Tempio Votivo (Zavjetni hram) za koji je i sam Duce uplatio novčani prilog.


Ladisalo de Gauss, Školski odgoj, Škola S. Niccolò

U talijanskoj umjetnosti i arhitekturi, posebno onoj između dva svjetska rata, vladao je racionalizam i funkcionalizam s naglaskom na volumen građevine, čistih linija, bez bogatih dekorativnih elemenata kakvim je obilovala preživjela secesijska arhitektura gdje se skulptura prilagođava kompoziciji i obliku prostora kojeg nudi arhitektonski okvir. U tom se slučaju često rabio pojam Arti decorative koje uključuju cijeli niz stvaralačkih disciplina i djelatnosti koje bi se danas klasificirale na sasavim drugi način. U ono se vrijeme tu podrazumijevalo razne tehnike i materijale primijenjene umjetnosti (obrada stakla, metala, drva, tekstila...), grafičkog i tekstilnog dizajna, aranžiranje interijera i eksterijera, javnog ili privatnog prostora slikarskim, zidnim (fresko, sgrafito) ili drugim tehnikama (vitraj, batik), načinima itd. Stoga je u Rijeci racionalizam ipak poštivao u interijeru tematske zidne slikarske dekoracije s pokojim kipom ili reljefom na pročelju. Zanimljivo da je čak i vrlo mladim, tek diplomiranim riječkim umjetnicima dana prilika za stvaranje djela u i na javnim građevinama.

Netom diplomirani riječki umjetnik Romolo Venucci vratio se u Rijeku sa studija u Budimpešti te je odmah dobio priliku oslikati atrij upravo dovršene kapucinske crkve Majke Božije Lurdske (1929.) na kojoj je stariji fijumanski kipar Antonio Marietti izveo sav reljefni dekor pročelja te grupu oltarnih figura i veliki kip Marije u niši na vrhu pročelja.

....

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana