SUŠAČKA REVIJA broj 89/90

 


književnost

126 DANA JAMESA JOYCEA U PULI

Miodrag Kalčić

ILI KAKO STRANI AUTORI MISTIFICIRAJU PULSKU JOYCEOVU EPIZODU

Igrom nasumičnih slučajeva, u potrazi za poslom, jedan se zaljubljeni profesor krajem 1904. i početkom 1905. godine našao u Puli, u ratnoj luci Pula, za koju do tada nikada nije čuo, nije znao da uopće postoji. I am Joyce – James Joyce, your teacher of English language, nonšalantno se, kako suvereno predmnijeva i suvremeno parafrazira puležanski rocker, satiričar i kantautor Franci Blašković, predstavio taj dvadesetdvogodišnji profesor engleskog jezika austrijskim časnicima i podčasnicima u Berlitz School of Languages u Puli. Početkom dvadesetoga stoljeća, u životno i književno mu nebitnom i sasvim slučajnom gradu, slučajno se našao autor budućega prevratničkog romana toga istoga stoljeća, tada, u Puli, ni s posljednjom nakanom ni zadnjom primisli, ma koliko u sebe vjerovao, da će upravo on, Joyce – James Joyce, biti autor Uliksa.

Joyceva sporedna pulska četveromjesečna profesura toliko je efemerna, kratka i prolazna da svaka spekulacija i uz nju vezana mistifikacija o presudnome ili značajnome utjecaju Pule na njegov književni prosede – kako nas neuvjerljivo i uzaludno nastoje obmanuti neupućeni autori knjige Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea, njemački glumac Hanns Zischler i švedska književna teoretičarka Sara Danius, koji se nisu potrudili ni toliko da na svoje jezike (jer hrvatski ne znaju i ne žele znati) prevedu i iskoriste iscrpno dokumentirane hrvatske izvore o boravku Joycea u Puli – unaprijed gubi svaki smisao.


Na Giardinima u Puli, pored Slavoluka Sergijevaca, ispred kafića, postavljen je kip Jamesu Joyceu.

Urbana ekspanzija Pule, otkako je postala polovicom devetnaestoga stoljeća glavna ratna luka Habsburške Monarhije, početkom dvadesetog stoljeća u potrazi je za obrazovanim i stručnim kadrovima (pomorskim i vojnim) svih profila iz europskih središta, bez obzira na jezik kojim se služe. Zbog lakšeg sporazumijevanja osniva se ondašnja suvremena škola stranih jezika po Berlitzovoj metodi, na kojoj se uči engleski, francuski, njemački, hrvatski i talijanski. Smještena je u samom središtu grada, na drugom katu kuće tadašnje ulice Clivo San Stefano 1, danas pak, nije ulica, već Trg Portarata. Kolika je pomama bila za stranim jezicima, lijepo ilustrira prvi broj njemačkoga gradskog dnevnika Polaer Tagblatta 1905. godine koji donosi oglas u kojemu se traži ‒ ni manje ni više nego učitelj japanskog jezika. Premda se u Berlitzovoj školi stranih jezika mogao učiti i hrvatski jezik, gradskoj upravi Pule nije bio nimalo simpatičan kao uporabni talijanski i(li) službeni njemački, ni u administraciji, ni u školama, ni u natpisima, ni na nadgrobnim spomenicima...

Diplomiravši 31. listopada 1902. suvremene jezike (engleski, francuski i talijanski) na Sveučilištu u Dublinu (University College Dublin), nemirni i znatiželjni James Augustine Aloysius Joyce (1882.-1941.), nedugo zatim odlazi za Pariz studirati medicinu, no vraća se već travnja iduće godine doma jer majka mu se iznenada teško razboljela. Četiri mjeseca kasnije majka (Mary Jane Murray Joyce) zapada u karcinomsku komu i umire 13. kolovoza 1903., u četrdeset i petoj, a skrhani i deprimirani James, bez posla i novaca, neumjereno se odaje alkoholu (što je različitim intenzitetom činio cijeli život), raskalašenom i neurednom životu (posjete bordelima, od četrnaeste, i kasnija su mu navada) te preživljava zamjenjujući nastavnike povremeno po školama, pišući osvrte, kritike, recenzije, dajući poduke i pjevanjem u zborovima.

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana