Književnik Milan Osmak preminuo je, poslije višegodišnje teške bolesti, 13. veljače 2015. u Zagrebu. Bio je jedan od najugodnijih sugovornika i najblažih književnika koje sam ikada upoznao i, na neki način, podsjećao me je na mog djeda, pjesnika Ivu Žica Klačića.
Pamtim jedan naš dugi razgovor početkom jeseni 2012. na terasi Male kavane u Zagrebu. Trg bana Jelačića bio je, kao i uvijek, prepun užurbanih ljudi, dan je bio sunčan i ugodno topao, a Osmak pun optimizma, sa stalnim prizivanjem otoka Krka ‒ u Malinskoj je imao vikendicu, a i barku kojom je obilazio vale. Malo je pričao o svojoj prošlosti ‒ o tome kako je bio mornar, brojač lučkog tereta, prodavač električnog materijala, glasnogovornik komunalnog društva Čistoća, novinar i urednik, no više o onom što je trenutačno pisao i o planovima za budućnost. Zbirka priča o Kvarnerskom moru polako je dobivala oblik.
Kad je bio zadovoljan brojem i kvalitetom priča, objavio je, u veljači 2013. godine, Ovce na južnom vjetru. Početkom prosinca iste godine predstavio sam tu knjigu u Čitaonici Gradske knjižnice u Rijeci. Smatram da me je, na neki način, obvezao svojim inzistiranjem da ja predstavim tu knjigu. Predstavljanje je bilo intimno i elegično, a sve je pomalo podsjećalo i na početak dugog oproštaja. No, kraj jednog, obično je i početak nekog drugog puta...
Sam je odredio koordinate svijeta koji je želio sačuvati na stranicama svoje posljednje i ‒ vjerojatno ‒ najbolje knjige.
Kvarnersko more iz podnaslova ove zbirke nećete pronaći na geografskoj karti istočnog nam Jadrana. Uzalud je njegovo ime zaguglati na internetu. U zagrebačkim oniričkim snatrenjima priče mojih fikcionalnih likova počinju upravo u tom moru.
More oplakuje liburnijska stopala Učke. Moje snovite plovidbe Kvarnerskim morem otpočinju na zapadu kod restorana Plavi podrum u Voloskom. Ili, na jugoistoku pred lukobranom odvojka riječke luke, zvanom još od milja Porto Baroš. More nalikuje s početka na gotovo pravilan kvadrat duboko modrog. Na njegovoj površini divovski brodo-kontejneri nisu nego bubice. Ne veće od dvojarbolnog keča Cortoa Maltesea koji bi u opakoj maglici mojih sjećanja znao burdižati po krmi trgovačkog broda što me milostivo nosio pokraj vulkanskih hridi luke Aden, kraj plavih rtova Cejlona i tjesnacima pred Hong Kongom.
More, o kojem vam pričam, učas se protegne na jug, duž uvala otoka Krka i negostoljubivih grota Cresa. Pa, dalje sve do otočja za koje će Branko Fučić oživiti tisućljetno kodno ime Apsyrtides.
Prve dječje avanture (bogat je tko ih se sjeća) većina fikcionalnih likova ove zbirke preživjela je na obalama Kvarnerskog mora. Pod mentorskim okom barda književnosti za mlade, Ivana Kušana, ja sam ih smjestio unutar korica knjige. I dok su nadolazeća desetljeća na tu knjigu priča taložila knjižničku prašinu diljem Lijepe naše, njeni likovi su odrasli u nekim drugim knjigama, podobijali djecu, koja dandanas sve brže odrastaju, i našli se zajedno u ovih deset pomorskih štorija. (Završna bilješka autora, str. 267)
Veliki Dante je ‒ u Božanstvenoj komediji ‒ Kvarner uveo na velika vrata svjetske književnosti, naravno u Paklu!, gdje je, u IX. pjevanju, napisao: Sì come Pola presso del Carnaro / che Italia chiude, e i suoi termini bagna. - odnosno, u prijevodu: ...i ko što ju kod Pule, blizu žala / gdje Kvarner, među Italije pere... Ti stihovi ostavili su (pre)velikog traga kod svih iredentista...
Gabriele D'Annunzio, drugi, nešto manji, talijanski pjesnik ‒ ali za Rijeku puno važniji! ‒ napisao je patetičnu Kvarnersku pjesmu kao poetičan zapis o tome kako je1918., tijekom Prvog svjetskog rata, pod okriljem noći, uplovio s tri mala torpedna čamca MAS u Kvarner, ne bi li u Bakru ponizio austrougarsku ratnu mornaricu.
....