SUŠAČKA REVIJA broj 91/92

 


more

BRIONSKA KONVENCIJA

Branko Šuljić

Ništa dobroga neće nam donijeti Europska unija. Naslušao sam se ovakvih pesimističkih najava od strane hrvatskih ribara. Zborili su tako u razdoblju dugotrajnog i često mukotrpnog pregovaranja naše zemlje za ulazak u veliku europsku asocijaciju, u društvo povlaštenih, kako nam se tada činilo. Dugo vremena pregovori su bili u blokadi baš na poglavlju ribarstva. I onda su naši pregovarači brzo potpisali sve što je pred njih stavljeno sa željom da nam se što prije otvore „čarobna“ vrata, da uđemo u svijet kojemu smo toliko težili, a koji nas je nerado prihvaćao.

Nije dobro, pristupni ugovor za nas je nepovoljan, upozoravali su ribari, ali ih nitko nije slušao. Bili su u pravu! Zorno se to obistinjuje već u drugoj godini punopravnog članstva Hrvatske u EU. Najbolji dokaz tome vidjeli smo na nekim našim ribarnicama. Krajem proljeća 2015. godine prvi put u povijesti Hrvatima su nuđene svježe srdele uvezene iz Italije, a ulovljene u Jadranskom moru. Uvijek dotad bivalo je obrnuto, Talijani su jeli svježu ribu uvezenu iz Hrvatske, a iz Italije smo uvozili određene prerađevine, ili morsku hranu s nekih dalekih mora.

Europa nam nameće pravila igre – ribarenja, a mi bespogovorno ispunjavamo njenu volju. Najprije smo imali zimski lovostaj za malu plavu ribu. Bila je to svojevrsna priprema za ono što nas čeka. Sa zimskim lovostajem počeli smo praktički na prvi mig iz EU, još u vrijeme početnih naznaka našeg ulaska. Nakon njegova prihvaćanja kao nečeg uobičajenog, članstvom u EU uslijedila su nova vremenska i prostorna ograničenja ribolovnih aktivnosti. Uz zimski, uveden je i proljetni lovostaj za malu plavu ribu. Čemu sad to, opravdano su negodovali ribari, a još više potrošači zakinuti za zdravu i nadasve jeftinu hranu iz mora. Zimski je lovostaj za srdelu, proljetni za inćuna, moramo ih zaštititi u vrijeme mriještenja, objašnjavali su oni koji donose propise. A, kako se obje ribe love istim alatima, ribari nisu mogli raditi, ribarnice su bile bez male plave ribe. Zato se dogodilo da su Talijani radili i izvozili ribu u Hrvatsku, dok su naši brodovi stajali na vezu. Povoljna je okolnost tek činjenica da su ribari obeštećeni za neradne dane. Novac je osiguran iz fondova EU.


Crikvenica na razglednici s početka 20. stoljeća

Priča s time nije završena. Kroz dva jesenska mjeseca zabranjen je ribolov pridnenom povlačnom mrežom – koćom – u dvije ribolovne zone otvorenog mora srednjeg i južnog Jadrana. Brodovima plivaričarima ograničen je broj radnih dana u toku godine, najavljuje se uvođenje ulovnih kvota za malu plavu ribu, određena je jednogodišnja zabrana koćarenja u najbogatijem lovištu škampa i oslića. Sve će nas uništiti, tko može opstati radeći pod takvim uvjetima, učestalo negoduju ribari. Negoduju i optužuju. Prema njihovim riječima, za sve su krivi Talijani! Različiti su interesi hrvatskih i talijanskih ribara, naši prekomorski susjedi štite svoje pozicije, ne odgovara im veliki uvoz svježe ribe iz Hrvatske, ona im ruši cijene. Ribari postavljaju zahtjeve, a talijanska država, kao stara i utjecajna članica EU, lako ih unosi u europsko zakonodavstvo. Glas naših predstavnika još nije toliko moćan i utjecajan. Pitanje je kad će biti?

Talijani su zavladali Jadranom, barem kada je ribolov u pitanju. U svježem su nam sjećanju događanja od prije desetak i nešto više godina. Naša je zemlja tada proglasila „zaštićeni ekološko ribolovni pojas“ (ZERP) u Jadranskom moru. Svi dobro znamo koliko je trajao, iako je međunarodno pravo na našoj strani. ZERP se ne primjenjuje za zemlje članice EU. Konkretno za Italiju, nitko drugi nema ribarstvenih interesa u tom akvatoriju. U prostoru što pripada nama, talijanski ribari nesmetano rade. Plašili su nas svojedobno da ćemo im, nakon ulaska u EU, morati dopustiti rad i u našem teritorijalnom moru. To se nije dogodilo, a valjda i neće. A, da bi to željeli, svima nam je jasno, makar to nitko glasno ne ističe. Predstavljalo bi to ponavljanje povijesti. Danas mnogima zaboravljene, ali zacijelo ne i onima koji pretendiraju na naše ribolovno more.

Prije nepunih stotinjak godina Talijani su imali legitimno pravo ribarenja u našim teritorijalnim vodama, a ribu su prodavali u mnogim našim priobalnim i otočnim mjestima. Omogućile su im to beogradske vlasti tadašnje Kraljevine SHS. Nisu oni brinuli za more i potrebe priobalnog stanovništva. Potpisali su sramotnu Brionsku konvenciju i pustili talijanske ribare do naše obale.

Brionska konvencija međudržavni je ribarski dokument o kojemu današnja generacija zna malo, ili ništa. Takav je da ga nikad ni jedna vlast ne bi smjela zaboraviti i zanemariti. Potpisan je na Brijunima, otočju na kojemu se često kreirala povijest, sadašnjost i budućnost. Ponižavajući za hrvatske, odnosno tada jugoslavenske ribare, a sramotan za državu i vlast koja ga je pristala potpisati.

Talijanskim ribarima dopušteno je koćarenje u teritorijalnom moru Kraljevine SHS, u Riječkom zaljevu, Kvarneriću, Virskom moru, dijelu Zadarskog kanala te akvatoriju između otoka Korčule i Lastova. Mreže su smjeli povlačiti do udaljenosti jedan kilometar od obale. Kroničari tog vremena u više su navrata upozoravali da samo na Sjevernom Jadranu dnevno koćari šezdesetak talijanskih brodova te da često krše odredbe ugovora i zalaze još bliže obale. Sve je bilo uzalud. Trojedna kraljevina nije imala tehničkih mogućnosti, a još manje volje za ozbiljnu kontrolu događanja na moru. Talijanski ribari radili su što ih je volja, bez straha da će ih netko zaustaviti ili sankcionirati njihovo ponašanje.
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana