SUŠAČKA REVIJA broj 91/92

 


gorski kotar

LOKVARSKA BRANA

Marinko Krmpotić

Punih se šezdeset godina navršava ove, 2015., godine od trenutka kada je ponad Lokava dovršen jedan od tih godina najznačajnijih graditeljskih pothvata – izgradnja velike brane kojom je stvoreno veliko akumulacijsko jezero čije su zalihe vode prozvodile kilovate i kilovate struje. Brana građena gotovo pune četiri godine, ali i niz drugih uz nju vezanih graditeljskih zahvata, zauvijek su promijenili ne samo krajolik tog dijela Gorskog kotara, već i vrlo bitno utjecale na život ljudi, pa je dobro, uz stare pomalo već i požutjele crno-bijele fotografije, prisjetiti se tih davnih dana koji i danas nalaze odraz u životu stanovništva ovog dijela Gorskog kotara.

Ideje o izgradnji akumulacije potječu još iz doba prije Prvog svjetskog rata, a prve ozbiljnije korake učinilo je Banovinsko električno poduzeće koje je 1939. godine izradilo projekt za iskorištavanje vodenih snaga potoka Ličanke i Lokvarke. Štoviše, tad su počele i prve aktivnosti koje su trajale do kapitulacije Italije 1943. godine, a nedugo po završetku Drugog svjetskog rata odlučeno je da se nastave budući da je ovaj dio Gorskog kotara bio prirodno spremište vode idealno za opskrbu ne samo ovog kraja već i susjednog Primorja. Uz to, stručnjacima je bilo jasno da je hidrološki potencijal za proizvodnju struje ogroman. Zbog toga se pod vodstvom prof. Josipa Poljaka povode brojni radovi i istraživanja (bušenja, geoelektrična ispitivanja, snimanja hidrološkog potencijala...), a 1947. godine otvorena su gradilišta pojedinih objekata kao što su tlačni tunel Lokvarka - Lič, ulazna građevina tunela Lokvarka - Lič, obilazni tunel s preljevnom građevinom i izlazna građevina Crpne stanice Križno.

Branu su, svjedoče zapisi i spomenice iz tog doba, ponajprije one sačuvane u današnjem HEP-u, od 1952. do 1955. godine gradili stručnjaci poduzeća Hidroelektra, ali i omladinci iz cijele tadašnje države, ponajviše Hrvatske. Tijekom četiri godine rada svoj je doprinos dalo čak 27. 000 omladinaca i omladinki (prve ih je godine bilo najviše, čak 16. 000!) pa je upravo njima u čast novostvoreno jezero dobilo naziv Omladinsko jezero. Nažalost, po osamostaljenju Hrvatske taj je naziv promijenjen u Lokvarsko jezero što je, bez obzira na bilo kakve ideološke stavove, nepravda prema činjenici da je branu tog jezera zaista gradila ponajprije tadašnja hrvatska mladost. Štoviše, mladi su tih godina radili ne samo na brani. Njihova je i 21 kilometar duga dionica današnje županijske ceste Rijeka – Zagreb, od Sopača do Gornjeg Jelenja, a gradili su i odvodne kanale u Fužinama i Triblju, cjevovod u Liču, tunel u Fužinama...

Nedvojbeno, bile su to i godine velikih promjena za život Lokvaraca. Lokve su postale veliko gradilište, a veliki broj mladih ljudi koji je nekoliko mjeseci živio i radio u Lokvama donio je puno novoga. Neke od brigada koje su sudjelovale u izgradnji lokvarske brane bile su osječka, imotska, varaždinska (srednjoškolska), orahovačka, bjelovarska, splitska, lička...Nadmašivši brojem ljudi deseterostruko broj domaćeg stanovništva ti su mladi ljudi donijeli nove načine razmišljanja, života i ponašanja, a budući da ih je u kratkom vremenu boravilo jako mnogo (primjerice, danas Gorski kotar broji tek oko 23.000 stanovnika, a u tri i pol godine na području Lokva tih je godina radilo 27.000 mladih ljudi!) bitno su mijenjali način života ljudi koji su tu bili starosjedioci. Štoviše, neki od brigadira, ali i ostalih radnika, ostali su u ovom kraju oženivši domaće djevojke te je izgradnja brane bez imalo dvojbe jedan od najbitnijih događaja u povijesti Lokava, pa i Gorskog kotara u cijelosti.
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana