SUŠAČKA REVIJA broj 91/92

 


pabirci vremena

RIJEČKA JESEN

Alen Čemeljić

Sve stoji. Mirno. Kao na moru proteklih prvih dana jeseni na Kvarneru kada sve utihne, kada se povuku kupači, a još toplo sunce obasja mirnu morsku površinu. Utiha, tako to poneki zovu. To bi mogla biti i riječka dijagnoza ovih mjeseci. Ničeg novog, naime, na vidiku. Projekti na čekanju. Oni započeti idu svojim tijekom, traju radovi na Zagrebačkoj obali gdje će se smjestiti drugi riječki lučki terminal, novi veliki pogon Jadran Galenskog svečano je otvoren prošlog ljeta, paviljoni u Kampusu, za smještaj 750 studenata, bit će gotovi do ljeta i europske Univerzijade koju Zagreb i Rijeka zajednički organiziraju, a novi nogometni kamp na Rujevici već je u pogonu.

Sve ostalo miruje. Jedino skepsa i sumnja rastu. Sumnja u Deltu, Žabicu, Benčić, Kantridu... U sve one projekte koje bi se zaista mogli nazvati moćnim riječkim projektima. Ogroman park na Delti, najveći kulturni centar u Hrvatskoj u Benčiću, veliki lijepi stadion i uređena Kantrida, moderan autobusni kolodvor na Zapadnoj Žabici... projekti koji bi pokazali da Rijeka i dalje ima moć i ambiciju, da „puca na veliko“. Da ne želi biti miran, mali, šesni gradić već moćna Rijeka kakav je oduvijek bila. Da se neće zadovoljiti lijepim, ali malim parkom ispred Kazališta, lijepim, ali malim stadionom na Rujevici, s dva mala lučka terminala koji bi trebali biti zamijenjeni krčkim ‒ velikim i najjačim ne samo na sjevernom Jadranu, malim nautičkim sajmom na samo jednom gatu u riječkoj luci, slatkim, ali malešnim sajmom cvijeća ispred Konta, izložbicama, festivalčićima i projektićima. Koji imaju svoj šarm, ali ne odražavaju ono što bi Rijeka sa svojim potencijalom morala biti. Centar Sjevernog Jadrana i ovog dijela Europe.

Je li ta utiha samo zatišje pred buru ili stanje na koje ćemo se morati naviknuti, a koje bismo željeli mijenjati? Pa nadu tražimo i vidimo u svakom malom pomaku kao što je, primjerice, listopadsko službeno stvaranje riječke urbane anglomeracije, prve takve u Hrvatskoj. Je li to možda početak nekog drugog vremena? Jer ni puno jači u ovom današnjem svijetu ništa ne mogu sami. I zašto, uostalom, ići sam? Zašto ne zajedno s prvim susjedima, organizirati velike sjevernojadranske manifestacije, i nautičke i kulturne i turističke? Zašto ne istovremeno i u Rijeci i Opatiji, i Kastvu i Kostreni? Zašto se ne bi još više i bolje prometno povezali od Mošćeničke Drage i Lovrana do Kraljevice, pa do Viškova i Čavli? Zašto se toga i ranije nismo sjetili i uzeli ono što nam se nudi? A nudi nam se mogućnost da zajedničkim projektima lakše privučemo novac iz europskih fondova, tako neophodan u vrijeme hrvatske besparice. Novac s kojim bismo, primjerice, obnovili nekadašnje zapuštene industrijske prostore za koje Europska unija do 2020. godine, baš za integrirana teritorijalna ulaganja, namjerava utrošiti 345 milijuna eura. Nije li možda baš to pravi put za obnovu i Benčića i Hartere i Metropolisa? Nije li to pravi put da se najzad pokrene i toliko godina sanjana gradska željeznica od Hreljina do Šapjana i realizacija projekta uspinjače za Učku? Nisu li upravo to projekti koji se uklapaju u europsku sliku o čistom urbanom prometu za koji Europa daje 50 milijuna eura?

„Rijeka se vraća kući“, pisali smo na ovom mjestu nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. I nadali smo se europskim sredstvima da bi realizirali naše potencijale, potencijale cijelog riječkog kraja, ne samo Rijeke u kojoj se nikada nije razmišljalo centralistički. Naprotiv. Ali trebalo je čekati priliku koja se najzad otvorila. Prigodu da se sada zajedno sa susjednim gradovima i općinama, koji su zadnjih petnaestak godina izvanredno napredovali podižući svoj komunalni standard, postigne još više i bolje za stanovnike Rijeke, ali i Opatije, Kastva, Kraljevice, Kostrene, Lovrana, Mošćeničke Drage, Čavli i Viškova, sa svima koji su odlučili ući u aglomeraciju kako bi svi zajedno postali jaki sjevenrojadranski centar. Jer se ne zadovoljavaju time što su u proteklih petnaestak godina otkako su samostalni gradovi i općine postali šesni gradići. Ni oni, a kamo li Rijeka, nekadašnje moćno innustrijsko središte, jedan od najmoćnijih gradova bivših, puno većih, država.

Jer grad koji je imao Jugoliniju i sve ostale moćne tvrtke, po nečemu bio prvi u svijetu, koji je gradio najviše stambene objekte u ovom dijelu Europe, koji je po mnogo čemu prednjačio ne može se zadovoljavati samo s malim. Mora imati ambiciju da kao centar Sjevernog Jadrana privuče i zadrži. Da razvije jedno od najjačih sveučilišta u ovom dijelu Europe, da izgradi najmoderniji bolnički centar u zemlji, ima najbolji teatar, da ima sportske državne prvake. Ne samo za stanovnike unutar svojih gradskih granica od Kantride do Plumbuma. Rijeka ne može biti gradić u kojem se svi međusobno poznaju već središte koje će privući kvalitetu bez obzira na naciju i rasu. Mora zajedno sa svojim susjedima „pucati na veliko“ i imati ambiciju, a ne biti primorski suzdržan i skroman. I ispravljati greške iz prošlosti kada je primorska suzdržljivost i skromnost gušila hrabrost da se bude još bolji, da se, primjerice, na grobničku pistu dovede Formula 1, da se Sušački neboder realizira prema projektu i postane prvi stakleni neboder u ovom dijelu Europe, da se Most branitelja na Delti izgradi kao najtanji na svijetu. Nekada treba imati i hrabrosti za iskorak.

Ambicija, hrabrost i pamet, to je ono što nam treba, a ne skepsa prema svemu što je novo i veliko. Želimo li, naime, biti moćni i snažni kao nekadašnja Rijeka ili tek mali ubavi simpatični gradić u koji s početkom proljeća navrate uvijek isti turisti kako bi se uvjerili da se ništa promijenilo nije, za razliku od njihovih austrijskih, njemačkih i talijanskih anglomeracija u kojima se neprekidno gradi, obnavlja, raste i razvija? U kojima se živi i radi cijelu godinu, ne samo tek nekoliko ljetnih mjeseci. Opatija, Lovran, Mošćenička Draga, Kastav, Kraljevica, Kostrena, Viškovo, Čavle i Rijeka odabrali su ono prvo, ostali su odlučili ići nekim drugim svojim putem. Vrijeme će pokazati tko je bio u pravu i je li stvaranje riječke anglomeracije početak neke nove priče u riječkom kraju.
 

Poljaci

 Sigurno imaju i ambicije i hrabrosti kada su odlučili doći poslovati u Hrvatsku. Istina ne bilo gdje, moglo bi se reći da su „pucali na sigurno“. Odlučili su uložiti u riječku luku, čiji su dioničar postali. Ali ako je to tako sigurna investicija, zašto već desetljećima gledamo kako nas susjedne luke u Kopru i Trstu ostavljaju na začelju u tom sjevernojadranskom trokutu? Ako je to tako sigurna karta, na koju kupnjom dionica igraju i obvezni mirovinski fondovi u Hrvatskoj, zašto se taj potencijal nije koristio i zašto svojim dioničarima nije donosio još veću dobit? Ako je država sve do proteklog ljeta bila vlasnikom 85% riječke luke, zašto nije učinila sve što je trebalo da poveća svoju dobit i dobit svih nas? Stara je to priča i o nizinskoj pruzi i o državi i lošem gospodaru, koja je, istina, i dalje najveći dioničar Luke Rijeka s 38 posto dionica, ali nije više većinski vlasnik, a novi dioničari – OT Logistics iz Poljske najavljuju utrostručenje prometa i ciljnu letvicu postavljaju ambiciozno visoko kako smo je oduvijek i željeli vidjeti. Najavljuju stvaranje regionalnog „lidera“ od riječke luke i kao najveći operateri u lukama u Poljskoj, koji zapošljavaju više od 2 tisuće radnika, vrlo dobro znaju u kakav se poslovni poduhvat upuštaju. U povratak riječke luke gdje joj je oduvijek bilo mjesto, na mjesto jednog od dva jadranska prvka još od vremena Franje Josipa.
 

Bura

Točka na i. Točka na 24 milijuna eura. Toliko, naime, vrijedi oprema o kojoj smo već pisali na ovim stranicama, a koja je stigla u Kampus na Trsatu. Stigao je i posljednji dio te opreme, moćno superračunalo nazvano Bura, kakvog nema u krugu od 500 kilometara i s kojim će se Hrvatska naći među 500 najjačih instalacija na svijetu. Superračunalo, vrijedno 44 milijuna kuna, čak je 40 puta brže od Isabelle, do sada najbržeg hrvatskog superračunala iz zagrebačkogSRCA i zauzimat će stotinjak četvornih metara u riječkom Centru za napredno računanje.

Rijeka je tako dobila opremu 21. stoljeća od koje ne bi koristi trebali imati samo znanstvenici s riječkog sveučilišta. Naravno, to je oprema za riječku biotehnologiju, biomedicinu, nanoznanosti i mikroznanosti, građevinarstvo i prirodne znanosti i ona im omogućuje za nas laike nezamislivi razvoj, ali to je puno šira i veća priča, priča koja nadilazi riječke i hrvatske okvire. Rijeka postaje znanstveni, ali ne samo znanstveni centar, jer opremu u Kampusu trebali bi znati iskoristiti i gospodarstvenici. Bude li zaista tako, mogli bismo Rijeku opet nazivati gospodarskim središtem, ali i središtem moderne tehnologije i središtem djelatnosti temeljenih upravo na takvoj tehnologiji. Uvjeti su tu, možda i za nove tvrtke u Stepu2, na području bivše rafinerije na Mlaki za koje je Rijeka na jesenskom Investforumu tražila investitora. Zajedno sa Sveučilištem koje sada zaista ima što za ponuditi. Bio je od samog starta projekt koji je imao i hrabrosti i viziju i ambiciju, sada ga treba realizirati do kraja.
 

Dijana Dominis Prester

 Riječki znanstvenici sudjeluju u izgradnji najvećeg i najtočnijeg svjetskog gama-opservatorija na Kanarima. Riječ je o najnaprednijoj eksperimentalnoj opremi na svijetu, a, kako je najavila dr. Dijana Dominis Prester sa Sveučilišta u Rijeci, gradi se teleskop tehnološki puno složeniji od klasičnih teleskopa koji mjere zračenje u optičkom području i trebalo bi ga dovršiti do 2017. godine. Opservatorij na Kanarima mogao bi postati važniji za razumijevanje fundametalnih pojava u svemiru i od CERN-a, a sudjelovanje riječkih i drugih hrvatskih znanstvenika u takvom projektu pokazuje kompetitivnost Hrvatske na globalnom tržištu znanja. One iste Hrvatske čijoj se konzervativnosti, zaostalosti i zadrtosti tako često čudimo zaboravljajući kako velike razlike postoje na tako malom prostoru kojeg ta ista Hrvatska zauzima. Znanost, visoka tehnologija i pametne specijalizacije, kako bismo tako mali uspjeli opstati u modernom svijetu, s jedne strane, i pokušaji zatvaranja unutar granica, fizičkih i misaonih, s druge strane, kako bi sve ostalo ovakvo kako je danas ili, još gore, kakvo je bilo nekad. Rezultat tog sukoba unaprijed je poznat, svijet i civilizacija idu, naravno, naprijed, u taj proces se ili uključuješ ili ostaješ gledati kako su ostali odmaknuli miljama i desetljećima naprijed, tamo gdje ih se više ne može nikada dostići.
 

Bolnica

Plan je (p)ostati zdravstveni centar Sjevernog Jadrana i cijele zapadne Hrvatske, ali sad se već puše i na hladno. Jer svi ti raniji ministri zdravstva dolazili su u Rijeku i obećavali novi KBC, podgrijavali naše nade, a mi bismo tek nakon nekog vremena shvatili kako su nas hladnokrvno varali. Sad smo otišli u drugu krajnost, pa smo oprezni čak i kad je odobren kredit od 750 milijuna kuna. Čak i kad je sama Vlada postala jamac za novac s kojim bi trebali dobiti novu dječju bolnicu, novu Kliniku za ginekologiju, termoenergetski blok i pripadajuće višeetažno parkiralište, sve u sklopu bolnice na Sušaku. U Hrvatskoj se više nikome ne vjeruje, u Primorju pogotovo. Nadamo se, ali bit ćemo sigurni tek kada počne gradnja, zapravo ni tada, jer puno je radova započeto uoči raznih izbora. Još se sjećamo svečanog otvaranja radova željezničkog tunela kroz Učku, od samog Predsjednika Republike. Toliko godina kasnije svi oni koji žele vlakom od Zagreba do Pule moraju u Rijeci presjedati iz vlaka u autobus da bi se u Istri opet smjestili u vagone. Zato čekajmo tri godine, tad bi objekt u kojem će biti nova Pedijatrija i nova Ginekologija trebao biti gotov. Nikakvi projekti, nažalost, nisu nam više jamstvo, još prije desetak godina veselili smo se odabiru arhitektonskih projekata po kojima su se trebali graditi nova gradska knjižnica i autobusni kolodvor u Rijeci, a radovi ni danas nisu započeti.

Ako kredit i projekt dječje bolnice i ginekologije za tri godine budu realizirani, u dosadašnju Kliniku za ginekologiju u riječkoj bolnici trebala bi se preseliti Klinika za otorinolaringologiju, a prostor Dječje bolnice na Kantridi postaje prostor za daljnje širenje grada na izuzetno lijepoj lokaciji. Ako se to realizira, Rijeka bi bila na pravom putu da najzad dobije novu suvremenu bolnicu u kojoj bi se liječili stanovnici cijele zapadne Hrvatske. Ako...
 

Dođite na Sex

Kazalište koje provocira i izaziva reakcije. Svih, i redovitih posjetitelja kazališta, i onih povremenih, i onih koji odavno u kazalištu nisu bili. I politike, naravno. Takvo je kazalište pod upravom Olivera Frljića bez obzira u kojem gradu radio. I znali smo da će tako biti i u Rijeci. Umjetnost koja provocira, koja dira u sve, jer sve što je oko nas i sve što je javno, podložno je kritici i satiri. Nema zaštićenih, ni u jednoj društvenoj skupini, sviđalo Vam se to ili ne. I sve je podložno preispitivanju. I umjetnost, ali i povijest, kao i sadašnjost. Povijesne osobe, ali i sadašnje javne osobe i njihove odluke u bližoj i daljoj prošlosti.

Odgovor takvog kazališta politici se samo čekao, „visio je u zraku“. Očekivali smo ga čak i ranije, ali stigao je u roku od četrdeset sati. Nakon što je riječko kazalište (Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca) na političkom predizbornom skupu okarkteriziraano nenarodnim i nehrvatskim, autor govora, Tomislav Karamarko, pozvan je na seks. KARAMARKO, DOĐITE NA SEX!, osvanulo je na pročelju riječkog kazališta.

Poruka, kao i sve koje su se pojavile na riječkom kazalištu od trenutka kada je Frljić preuzeo upravu nad njim, koja se može tumačiti na različite načine, kako kome odgovara ili ne odgovara. Ali poruka kojom se političara koji govori o kazalištu poziva da dođe u to isto kazalište, i to na premijeru. Na premijeru baletnog spektakla naslovljenog SEX, predstavu o žensko-muškim odnosima koje karakteriziraju nagle promjene od strasti i ljubavi pa do mržnje. Kao i hrvatsku političku retoriku, uostalom, koja je krcata svega ‒ i strasti, i ljubavi, ali i mržnje, i iskrenog, ali i samo retoričkog domoljublja, netolerancije i neprijateljstva prema svemu što je drugačije. Kao što je, na primjer, riječko kazalište na ovim našim prostorima, kao što je uostalom cijela Rijeka u svojem okruženju. Galsko selo, ali bez čarobnog napitka, nažalost.
 

Mira Furlan

Jedna od najvećih glumačkih zvijezda bivše države, koju pamtimo po nezaboravnim filmskim ulogama u Kiklopu i Lepoti poroka, vraća se na pozornicu hrvatskog nacionalnog teatra. Nakon dvadeset i pet godina. I to ne u svojoj matičnoj kazališnoj kući u Zagrebu, u kojoj je provela trinaest godina prije odlaska u Ameriku, već u Rijeci. U međuvremenu Mira Furlan je postala glumačkom zvijezdom i u američkim TV serijama, ali poziv iz nekog hrvatskog nacionalnog teatra nije dočekala. Sve do sada kada će je riječka publika moći vidjeti u dramskom klasiku Tko se boji Virginije Woolf. Klasiku čiju filmsku ekranizaciju pamtimo po sjajnim ostvarenjima slavnog glumačkog para Elizabeth Taylor i Richarda Burtona, a koji će u Rijeci biti postavljen s velikim zvijezdama jugoslavenskog filma i kazališta ‒ Mirom Furlan i Radkom Polićem, gostom iz Slovenije.

Veliki povratak naše velike glumačke zvijezde koje se hrvatsko kazalište tako olako odreklo, kao što se tako lako na ovim prostorima odričemo ne samo umjetnika već i znanstvenika i raznih drugih talenata ne shvaćajući o kakvim se rijetkostima radi, pogotovo u takvim malim društvima od tek nekoliko milijuna ljudi. I koje ne znamo ni prepoznati, ni shvatiti, ni čuvati. I zato se veselimo povratku Mire Furlan na pozornicu nacionalnog kazališta i njezinom boravku u Rijeci u ožujku iduće godine. Umjetnice, rođene u Zagrebu, gdje je i postala glumicom, koju mnogi još pamte i po ulozi u televizijskom serijalu o Splitu, ali koju je na pozornicu nacionalnog kazališta „morala“ vratiti Rijeka.
 

Venessa Redgrave

 Došla je iznenada, bez velike pompe i bez medijskih najava. Pojavila se jednog subotnjeg poslijepodneva u listopadu na riječkom Korzu u dvorani Filodrammatice i podijelila svoja iskustva i razmišljanja s riječkim studentima glume, ali i svima zainteresiranima za razgovor sa slavnom oskarovkom. Jednostavna i tiha, razgovorljiva, s odgovorom na sva pitanja. O svojim prvim glumačkim iskustvima kada je kao četverogodišnja djevojčica napuštala London zbog bombardiranja, o svojem glumačkom vrhuncu s Jane Fonda u nezaboravnoj Juliji, koju smo prije skoro četrdeset godina mogli gledati u riječkom Kinu Partizan, o susretu s kćeri prave Julije godinama nakon snimljenog filma, ali i o aktualnom političkom trenutku pred kojim nikada nije zatvarala oči. Naprotiv, borila se i protiv rata u Vijetnamu, i protiv okupacije Palestine, i protiv rata u Iraku i za prava izbjeglica... Osoba sa stavom, osoba koja želi pomoći. Zadovoljna što čuje vijesti kako je Hrvatska, reći će, divna prema izbjeglicama, jer to se može dogoditi svima i zato se trebamo međusobno pomagati.

S lakoćom ustaje sa svoje stolice kako bi i sa svojih 78 godina prepričala detalje sa svojih predstava, nasmijana u društvu Rade Šerbedžije i Lenke Udovički koje je svojedobno udomila u Velikoj Britaniji, a koji su pri završetku svog britanskog iskustva prihvatili poziv da rade s mladim glumačkim nadama na riječkom sveučilištu. Duhovita i neposredna, posebno u trenutku kada je u publici ugledala riječkog pjevača Damira Urbana. Bilo je to nezaboravno subotnje poslijepodne za pedesetak okupljenih pred jednom od najvećih kazališnih i filmskih glumica svoje generacije. Koja nije, reći će kasnije novinarima, prvi put u Rijeci, jer je još 1967. bila na Kvarneru kada je snimala plesnu scenu za film Isadora, o ljubavi Isadore Duncan i Sergeja Jesenjina, u riječkom kazalištu. U kojem, čujem, rade sjajan posao., rekla nam je velika britanska glumica Vanessa Redgrave.
 

Europa s granicama

 Ruši se mit o Europi bez granica, Mađarska je podigla bodljikavu žicu prema Hrvatskoj i Srbiji u strahu da je ne preplave izbjeglice iz Sirije, iako tim jadnim ljudima koji bježe od rata i ratnih nedaća odredište i nije Mađarska već bogatije države zapadne Europe.

Nikada nitko ništa nije naučio iz povijesti, govorio nam je svojevremeno jedan od naših uglednih povjesničara dr. Petar Strčić. I zaista, kao da ta i takva Mađarska nije naučila svoju povijesnu lekciju, pa se ne sjeća ili ne želi sjećati kako se prije samo šezdeset godina pred sovjetskim tenkovima bježalo iz te iste Mađarske. Kao da se ne želi sjetiti kako je tada stotine tisuća Mađara tražilo spas u drugim zemljama koje su ih primale i pomagale im. I nikome nije padalo na pamet podizati bodljikavu žicu, iako ni oni tada, kao ni Sirijci, danas nisu imali važeće isprave. Nikome u Hrvatskoj, kao i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, nije padalo na pamet ne primiti na desetke tisuća izbjeglih Mađara nakon dolaska sovjetskih tenkova u Budimpeštu, iako tadašnja Moskva nije blagonaklono gledala na taj potez. Nikome nije padalo na pamet da te mlade ljude, jer i tada je većina izbjeglih imala između 20 i trideset godina, upućuje nazad s porukama da se trebaju boriti, a ne bježati. Nitko tim mladim ljudima željnima života u slobodnom svijetu i stabilnim društvima nije zatvarao granicu, ali, očito, bila su to neka druga vremena. Još prije dvadeset i pet godina, neposredno pred rušenje Berlinskog zida, u nekim drugačija vremenima i s drugačijim ljudiima, ti isti Mađari otvarali su istočnim Nijemcima granicu sovjetskog bloka kako bi im omogućili bijeg na Zapad. Danas, dvadeset i pet godina kasnije, nakon samo dva i pol desetljeća korporativnog kapitalizma, sve glasnije odjekuje pjesma Gorana Bareta Gdje je nestao čovjek?
 

Riječki turizam

Vjerovali ili ne, u rekordnoj turističkoj sezoni Rijeka je bolja i od Krka, i od Raba, i od Novog, i od Crikvenice. Oni često dosadni turistički brojevi o broju noćenja i broju gostiju doveli su Rijeku na drugo turističko mjesto u Primorsko-goranskoj županiji. Odmah iza Opatije, hrvatske turističke kraljice. Rijeka je postala zanimljiva turistima, drugačijim turistima od onih na koje smo navikli u malim primorskim mjestima. Ovo su mladi ljudi između 20 i 30 godina, koji odsjedaju u riječkim hostelima (14 ih je otvoreno u zadnjih 10 godina!), ostaju dan – dva, šetaju gradom i promatraju kako grad živi. Ne žele biti turisti, žele biti stanovnici grada barem na jedan dan. Osjetiti kako se živi u gradu u koji su stigli. Dobiti informaciju od konobara ili prodavača, a ne turističkog vodiča. Osjetiti atmosferu. Stizali su ove godine najviše iz Italije (23 tisuće do listopada!), Njemačke, Španjolske, Francuske, Španjolske, Norveške... Šteta da im u ljetnim mjesecima nismo ponudili i više. Šteta da je Rijeka u kolovozu premiran grad.
 

Obrtnici

 Primorsko-goranska županija je po broju obrtnika na trećem mjestu u Republici Hrvatskoj. Podatak je to koji pokazuje kako su se ovdašnji ljudi morali brzo snalaziti kada su počeli propadati veliki industrijski objekti. I velika industrija možda više ne stanuje ovdje, ali je zato ustupila mjesto poduzetništvu. Čak 8 i pol tisuća obrta u Primorsko-goranskoj županiji, deset posto cijelog hrvatskog obrtništva, pokazuje zašto, između ostalog, samo Primorje i Gorski kotar, uz Zagreb i Istru, uplaćuju više u državni proračun nego što iz njega dobivaju. Normalno bi bilo da je obrnuto, da samo tri županije dobivaju više nego što uplaćuju, tada bi to bilo zdravo gospodarstvo na nacionalnoj razini, prokomentirat će taj podatak primorsko-goranski župan Zlatko Komadina. I zaista, gdje bi nam tada bio kraj? Ovako „lokomotiva“ iz zapadne Hrvatske mora vući vrlo dugačku kompoziciju.

Prema broju obrta u Hrvatskoj na prvom je mjestu Zagreb, na drugom mjestu je Splitsko-dalmatinska županija s 460 tisuća ljudi, a s gotovo istim brojem obrta je Primorsko-goranska županija, koja čini tek 7 posto hrvatskog stanovništva. Ako se zna da obično na jednog obrtnika ide još jedan zaposleni, možemo reći da obrtništvo u Primorsko-goranskoj županiji zapošljava oko 15 tisuća ljudi.
 

Škrljevo

 Na samo sedam kilometara od Rijeke, u malom Škrljevu, igra se prvoligaška košarka. Škrljevo ima prvoligaša u sportu koji je na ovim prostorima uvijek bio omiljen, iako se Hrvatska već desetljećima ne uspijeva vratiti među najbolje reprezentacije Starog kontinenta. Kao što nije uspjela ni na ovogodišnjem europskom prvenstvu, iako su se brojni odlični hrvatski košarkaši okupili baš s tim ciljem ‒ kako bi se najzad vratili na vrh predvođeni Velimirom Perasovićem i Aramisom Naglićem. Riječki olimpijac Naglić uspio je, međutim, ostvariti veličanstveni uspjeh s malim Škrljevom. Nakon Kantride, za koju je igrao devedesetih godina i koju je uveo u prvoligaško društvo, Aramis Naglić, sudionik onog velikog olimpijskog finala u Barceloni kada se Hrvatska suprostavila jednom i jedinom Dream teamu, upisao je u košarkašku povijest riječkog kraja, uzKvarner i Kantridu, još jednog prvoligaša. Dvorana u Mavrincima gdje Škrljevo igra svoje utakmice pretijesna je za sve koji žele vidjeti to čudo sedam kolimetara od grada u kojem je i počela hrvatska košarka.
 

Nogometni kamp

 Jednom se moralo dogoditi i dogodilo se. O Rujevici i novom stadionu su u predahu između utakmica na male goliće riječki klinci govorili još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I izgrađen je, ne samo stadion već i nekoliko pomoćnih terena na kojim istovremeno može trenirati više ekipa. Pravi nogometni kamp na kojem se može pripremati bilo koja ekipa iz Europe i koji u zimskim mjesecima može ugostiti sportaše iz sjevernih zemalja. Kada u susjedstvu bude izgrađen i hotel, može se na Rujevici početi razmišljati i o sportskom turizmu, a ne samo o omladinskoj nogometnoj školi. Ali ipak, prvu ekipu Rijeke svi žele na Kantridi kada bude obnovljena i kada se izgradi novi stadion u koji bi zajedno s kampom na Rujevici bilo utrošeno 50 milijuna eura. Novac o kojem se moglo samo sanjati do prije koju godinu dana dok se nisu pojavili Gabriele Volpi i Damir Mišković, poslovni partneri iz naftnog biznisa u Nigeriji. Rijeka u ovoj sezoni ne igra Europu, ali Riječani nakon nogometnog kampa očekuju veliki, možda i najveći, trofej – novi moderan stadion na Kantridi na kojoj će se u idućim sezonama igrati utakmice Europske lige. Poslije Betisa, Lyona, Seville, Feyenoorda i Standarda na Kvarneru se, nakon pauze od godine dana, očekuju novi gosti iz Europe. Šteta bi bilo prekinuti niz, upravo smo se navikli.
 

Fotografije: Dražen Šokčević

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana