SUŠAČKA REVIJA broj 93/94

 


REQUIESCAT IN PACE: MAKS PEČ

U siječnju ove godine napustio nas je gospodin Maks Peč, tiho, mirno, samozatajno kako je i živio cijeli svoj život. Naš sugrađanin, barba Makso, kako smo ga mi u Klubu Sušačana od milja zvali, tijekom svog dugog i plodonosnog života, postao je sinonim Sušaka, „dobri duh“ tog, nekad grada, a sada dijela grada na lijevoj obali Rječine. S izuzetkom njegova rođenja, stjecajem okolnosti na Dugom ratu, te razdoblja studija građevine u Zagrebu i doktorata u Italiji, za Sušak je vezana cijela njegova životna priča koja je započela koncem 1914. kada je, kao dijete s nepunih godinu dana života, sa svojom majkom došao na Sušak i koja je trajala do njegovog stodrugog rođendana kada je iz njega zauvijek otišao, dakle više od jednog cijelog stoljeća. Barba Makso se, s punim pravom može smatrati pravim, fetivim Sušačaninom.

Na stranicama Sušačke revije iz rujna 2002. godine, na kojima je iznio neka od svojih brojnih sjećanja, naveo je sljedeće, cit.:

Sušak iz mojega najranijeg djetinjstva bio je grad bez asfalta, bez električne rasvjete i plinskih svjetiljki, bez prometa - s pokojom kočijom, miran, čist i s velikom budućnosti. Već tridesetih godina moj se Sušak širio i napredovao svakim novim danom. Gradile su se kuće na cijelom Boulevardu i Trsatu, a na Pećinama vile. Uređivale su se ulice, došla je električna rasvjeta, kanalizacija i vodovod...

Unatoč prilično teškom djetinjstvu, od svojih najranijih učeničkih dana bio je svjedokom, često i sudionikom svih događanja na Sušaku i Rijeci tih burnih godina iza Prvog svjetskog rata. Aktivno učešće u životu Sušaka uzima po povratku sa studija 1939. godine kada se, kao mladi inženjer graditeljstva, zapošljava u Gradskom načelstvu Sušaka. Projektira i rukovodi gradnjom brojnih komunalnih i infrastrukturnih građevina na Bulevaru, Trsatu, Krimeji, Vojaku, gradi ceste, mostove, obalne putove Žurkovo - Urinj i druge... U to vrijeme vrlo mnogo se gradilo, a građevinska dozvola mogla se dobiti za 48 sati, najviše u nekoliko dana. Divlje gradnje nije bilo... O tada „uzornom gradu Sušaku“ barba Makso u svojim sjećanjima kaže, cit.:

Grad Sušak je sa 16.000 stanovnika živio i razvijao se na europski način. Standard stanovnika bio je na visokoj razini. Luka i industrija su cvale... Grad je bio čist, uredan, ozelenjen, uz discipliniranost građana koji su imali gradske navike stanovanja. Policiju i redare se slušalo, nije bilo krize autoriteta.

Tijekom talijanske okupacije Rijeke također se puno gradilo, izvodili su se brojni javni radovi. A tada je došao Drugi svjetski rat koji je, kao i svi ratovi u povijesti čovječanstva, donio stradanja i patnju ljudi te rušenja dostignutih civilizacijskih, materijalnih i duhovnih, vrijednosti. Poslijeratni radni angažman barba Maksa započinje obnovom cesta i mostova od Senja do Rijeke i Trsta. Bio je i tehnički direktor obnove riječke luke, a zatim se opet vratio u gradsku službu kao šef inspektorata, načelnik za komunalne službe. Pored svojih radnih obveza bio je i savjetnik predsjednika grada, profesor na Građevinskom tehnikumu, sudski vještak, savjetnik za gradnju autoputova, Krčkog mosta, tunela Učka... Do kraja života bilo mu je žao zbog propuštene prilike za izgradnju autoputa Rijeka - Trst kao posljedice „kratkovidne i nepametne“ politike tadašnje vlasti...

Pored svog stručnog angažmana na području graditeljskih i komunalnih djelatnosti, naš barba Makso aktivno se bavio fotografiranjem, novinarstvom, filatelijom, vatrogastvom, obrazovnim i pedagoškim radom, humanitarnim djelovanjem, plivačkim i vaterpolo sportom te brojnim drugim društvenim aktivnostima.

Prema ovim, samo kratko navedenim crticama iz njegova životopisa dade se naslutiti da se radilo o jednom bogatom, osebujnom, dugom, ali nadasve aktivnom i ispunjenom životu kakvim se rijetki ljudi mogu podičiti... Baš takvoga, uvijek aktivnog, angažiranog i sveprisutnog barba Maksa, „dobrog duha Sušaka“, poznavali su naši Sušačani i većina naših sugrađana. Dugi niz godina bio je aktivni član Kluba Sušačana, a zadnjih godina, već samom svojom prisutnošću, doprinosio je stečenom ugledu Kluba u našem gradu. Za Sušačku reviju napisao je više od desetak članaka, o pojedinim dijelovima i građevinama Sušaka, naročito cestama i mostovima, ali i o svojim uspomenama i sjećanjima na značajne ljude koji su bili njegovi suvremenici.

U povodu 100-te obljetnice njegova rođenja Izvršni odbor Kluba Sušačana, uzimajući u obzir sve navedeno te činjenicu da je gospodin Maks Peč tada bio najstariji živući član naše udruge, donio je odluku da se predloži za dodjelu nagrade Grada Rijeke za životno djelo. U obrazloženju prijedloga napisali smo

Gospodin Maks Peč, svojim cjelokupnim životnim opusom u trajanju dugom cijelo jedno stoljeće, svjedoči postojanu predanost svojoj graditeljskoj struci i posvećenost nebrojenim drugim zanimanjima, veliku radišnost i ustrajno zalaganje jedne skromne i poštene osobe koja je uvijek bila prisutna a nikad istaknuta. Najčešće kao radoznali promatrač, a često i kao aktivni sudionik društvenih događanja, postao je vjerodostojni i nezaobilazni svjedok svog vremena.

Maks Peč čovjek je visokih moralnih kvaliteta, izuzetne etičnosti i tople ljudske plemenitosti. Za njega se ne može reći da je star čovjek, stogodišnjak, nego da je čovjek dugog pamćenja i bistrog uma, zanimljiv sugovornik, osoba raznovrsnih interesovanja i velikog znanja koje i danas nesebično prenosi drugima... jednom riječi, čovjek kojeg treba slušati i od koga valja učiti.

Tekst svečanog priznanja glasio je:

Svojim dugogodišnjim djelovanjem gospodin Maks Peč dao je osebujni pečat Sušaku i Rijeci, čiji je zaljubljenik, te nemjerljivi osobni doprinos promicanju našeg grada i našeg kraja u percepciji njegovih stanovnika i posjetitelja kao širom otvorenog, svima prijateljski naklonjenog, uljuđenog i uređenog kutka Europe i svijeta.

U siječnju 2014. godine, u nakladi Riječke nadbiskupije i u suradnji s Novim listom, objavljena je knjiga Maks Peč - Radoznali promatrač u povodu njegovog stotog rođendana, a u prigodi proslave Dana Grada, na dan Sv. Vida 15. lipnja 2014. godine, uručena mu je nagrada Grada Rijeke za životno djelo. Počašćeni i ponosni što je bio Sušačanin i član našeg Kluba, iskazujemo izuzetnu zahvalnost gospodinu Maksu Peču što je, za života, postao neizostavni dio povijesti Sušaka i našeg lijepog grada na Rječini. Dragog barba Maksa zadržat ćemo u sjećanju kao osobu koju najbolje opisuje onaj stih iz jedne stare, davno napisane pjesme... „a sa sto ljeta još smo uvijek mladi“... Neka njegov osobni primjer i dobri duh budu vodilje na našem daljnjem putu. Veliko mu i istinsko hvala na svemu!

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2019 Klub Sušačana