SUŠAČKA REVIJA broj 93/94

 


nekad bilo

LEDENO LJETO U RUŽIĆEVOJ

Velid Đekić

Smrzavanje na 39 stupnjeva

Poštovani čitatelju, topiš li se od vrućine? Ako kliziš ovim slovima u doba kada ih lijeno kuckam tipkovnicom – na ulazu u još jedno bezobzirno ljeto, kada se službene riječke temperature sve učestalije nadmeću koliko će preskočiti ionako previsokih 35 stupnjeva (npr. 21. i 22. srpnja 2015. u 15 sati izmjereno je 39 o), što se u praksi gradskog središta vjerojatno mora prevesti negdje na oko 45o, jer se tako hoće uličnom betonsko-asfaltnom labirintu koji se ni mrvu ne srami udarničke sklonosti prema upijanju topline – pošteđujem te odgovora. Što ću, sve mi je jasno i bez njega. Da koliko-toliko olakšam stvar, pokušat ću temperaturu smanjiti starim psihološkim trikom, prizivanjem u misli ugode što je donosi led. Znam kako je doseg trika ograničen, ali ipak...

Kuckam ove retke tumbajući glavom misli posvećene sušačkoj Ledani, pogonu za proizvodnju smrznute vode zbog koje se ljeti hitalo u današnju Ružićevu ulicu. Kažem hitalo, u perfektu, jer leda tu već poodavno nema, osim u obliku nekoliko građevina koje su svojedobno funkcionirale kao njegova sušačka prijestolnica, a danas se uglavnom koriste za neke druge namjene, među kojima ljetnih ledenih trenutaka ni u primisli. I stari četvrtasti dimnjak Ledane, što uporno stoji na kosini prema Ulici Račkoga, skriven u okolnom zelenilu, zaboravljeno tuguje. Tko zna, možda nam baš zato sada zna biti tako nesnosno i zasluženo vruće.

Granitne kocke i osvježavajuće krhotine

Ledana je odlučila je rashladiti Sušačane, u mjeri u kojoj joj je takvo što bilo dano, godine 1929., kada se pojavio njezin pogon uz istočnu obalu Rječine. Poticaj njenu osnivanju bilo je iscrtavanje granične linije kojom se Rijeka našla raspolovljena na talijanski i jugoslavenski dio, zbog čega je dotadašnja Ledana Gorup, također smještena uz Rječinu, ali s njezine zapadne strane, postala objektom u drugoj državi. Obližnji granični prijelaz, kao i svaki drugi prijelaz, mogao je lako i bez najave biti zatvoren, bogtepitaj kakvom voljom graničnih službenika, što je okolnost koja nije išla na ruku korisnicima usluga Gorupove Ledane na sušačkoj strani, i tu se moralo nešto učiniti. Najbliži pogon te vrste s ove strane granice radio je u Karlovcu, što nije zvučalo poput rješenja. Ali jest odluka o izgradnji vlastite, sušačke Ledane i hladione, kojoj bi u opisu poslova bilo proizvodnja leda i čuvanje mesa, riječ je o mesu iz sušačke Klaonice, zbog čega se Ledanu i hladionu smatralo jednim od pogona Klaonice. Gradsko poglavarstvo je 2. listopada 1928. raspisalo natječaj na koji je stigao povelik broj ponuda za izgradnju i opremanje tvornice, a građevine su izvedene prema nacrtima Franje Šikića.


Pročelje strojarnice sušačke Ledane danas
(foto: V. Đekić)

Novootvoreni pogon proizvodio je led tehnologijom koja se oslanjala na upotrebu tekućeg dušika i amonijaka, a konačan proizvod stizao je pred kupce u obliku tabli (u govornoj se praksi češće koristio izraz „štangi“) po koje se moralo doći u Ružićevu, s obzirom da kućna dostava nije bila predviđena. Table su bile duge oko jednog metra, debele 20-30 centimetara, a teške nešto više od 12 kilograma. Najvećim korisnicima pokazali su se sušački mesari i ribari, kojima su se ubrzo počeli pridruživati hoteli (Kontinental, bakarski Jadran) i ugostitelji, posebno tijekom ljetnih mjeseci. Pogon je 1937. g. osnažen instaliranjem dizelskih motora, što je omogućilo povećanje proizvodnje, npr. 1939. g. na 87 tisuća komada leda, a te se godine na popisu zaposlenih našlo šest radnika. Kada je na vrata pokucao rat, dogodio se golem pad proizvodnje, pa je kupcima 1941. g. isporučeno samo 38 tisuća komada leda. Posljednja ratna godina zaprijetila je i uništenjem: njemačke oružane snage su pred povlačenje postavile u Ledanu eksploziv, namjeravajući je dići u zrak, kako su to već činili tih dana sa svim važnijim gradskim objektima. No, radnici su uspjeli u posljednji trenutak ukloniti ekrazit ispod strojeva.

Pogon je dočekao oslobođenje u neispravnom stanju, uslijedili su popravci koji su omogućili ponovni rad, što je već 1946. godine donijelo proizvodnju veću od prijeratne. I to koliko veću: u doba najveće potražnje prijeratni je kapacitet omogućavao maksimalnu dnevnu proizvodnju 400-450 komada, dok je srpnja 1946. zabilježena dnevna isporuka 800 komada leda. U Ledani je u tom trenutku radilo pet radnika, uključujući dva stručna rukovoditelja koji su upravljali tvornicom. Zahvaljujući tom osoblju, koje je povremeno znalo raditi i noću, ledom su podmirivane potrebe Sušaka i okolice, također gradova iz nešto šireg okruženja poput Kraljevice, Novog, Crikvenice, Senja i djelomično otoka Krka, donekle i tragom činjenice da su koncem rata uništene ledane u Senju, te još nekim mjestima Hrvatskog primorja. Pored kvarnerskih hotela i prodavaonica namirnica, sušački je led npr. putovao u ruke crikveničke Ribarske zadruge, kojoj je led bio prijeko potreban za očuvanje ribe prevožene do kupaca u unutrašnjosti države.
 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana