SUŠAČKA REVIJA broj 95/96

 


UVODNIK

Ne mogu se sjetiti jesam li igdje vidio bistrije more od hrvatskoga, čovjek bi mogao cijeli dan zadivljeno gledati te njegove boje kako se mijenjaju – od zelene preko tirkizne do tamnocrvene poput vina. Tako je Hrvatsku proteklog ljeta opisivao novinar engleskog lista The Guardian pišući o Kvarneru kojeg je nazvao zaljevom dobre hrane. Uz pravi povjetarac, zapisat će, mogu osjetiti i mirise tih otoka: miris creske kadulje, krčkih borova i rapske lavande.

Na stranicama koje slijede možete pročitati cijelu priču s opisima ljepota našeg zaljeva i naših otoka koje mnogi tek otkrivaju, a i mi opet zajedno s njima iako smo već odavno zaotočeni. Tim nas je izrazom obogatio u ovom broju Sušačke revije Igor Žic, citirajući jednu višku književnicu, pišući o Slobodanu Novaku, velikom hrvatskom književniku, koji je također bio zaotočen i to Rabom kojeg je smatrao svojim emocionalnim zavičajem. Zaotočen je, na neki način, i naš paleontolog Oleg Mandić, kustos u Prirodoslovnom muzeju u Beču, koji nam na stranicama Sušačke revije priča kako su ljetni mjeseci u doba djetinjstva na otoku Pagu i ronjenje uz obalu utjecali na njegovu ranu fascinaciju prirodom.

Mnogi će između svih naših otoka izabrati Cres kao otok koji ih je zaotočio. Upravo na Cresu, pišemo i o tome u ovom broju Sušačke revije, još prije stotinu godina počela je proizvodnja danas izuzetno cijenjenih ulja od smilja i kadulje koje je već tada, početkom dvadesetog stoljeća, na njemačko tržište donosilo dah Mediterana. Isti taj dah juga u London je na izložbe svojim slikama s kvarnerskim motivima donosila Leontine Littrow, zaboravljena slikarica kvarnerskih krajolika koja je bila snažno vezana za Rijeku i Opatiju, ali isto je tako često odlazila na naše otoke – Krk, Lošinj, Rab, pa i južnije na Hvar i Vis. Jadranski prizori su mnogima već tada bili osvježenje iako britanskoj prijestolnici, piše na našim stranicama Ervin Dubrović, nije bila najjasnija razlika između Kalabrije i Dalmacije, ni tada prije stotinjak godina, a kamo li još u Shakespearovo doba, kada im je Ilirija u koju veliki književnik smješta radnju svojeg djela Na tri kralja, bila neko daleko, egzotično, tajanstveno i romantično mjesto o čemu nam piše Irvin Lukežić.

Tek danas, nakon svih tih stoljeća engleski novinari svojim pričama o Kvarneru i cijelom Jadranu, poput one s početka uvodnika, otkrivaju naše ljepote, naše krajeve i naše ljude. Kao što i mi to činimo na stranicama Sušačke revije već dvadesetak godina, pa tako i u ovom broju u kojem, uz sve već navedene, donosimo i priče o tome kako je prvi veliki svjetski rat spriječio realizaciju projekata poput Lječilišne palače u Opatiji, hotela na Učki odnosno lječilišnog kompleksa na Susku, zatim o Rudiju Rešu, velikanu hrvatskog sporta, pa o tome kako je rođen nadaleko poznati klub riječki Palach, kako se pjevalo u zborovima Jedinstvo i Mladost, kako Bruno Petrali javno nastupa i pjeva i danas u 92. godini.

Tim i takvim pričama već godinama otkrivamo naše blago koje je postalo zanimljivo i na nekim drugim meridijanima potvrđujući nam nit vodilju prilikom uređivanja Sušačke revije: upoznati riječku, ali i širu javnost kako raspolažemo brojnim vrijednostima i velikim potencijalom kojeg na žalost često ne znamo iskoristiti. Ali to je već neka druga priča.

Ugodno čitanje novog broja Sušačke revije želi Vam

Alen Čemeljić

Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana