Ne vjerujte olako mramornim pločama, slova na njima pisali su ljudi. Djeluju kao da su čvrsta, utemeljena koliko se to uopće može biti, uklesana za vječnost, zato valjda i puna vječno važećih istina. Ali, avaj... Jedna takva mramorna ploča dočekuje nas u riječkoj Kružnoj ulici, desno od ulaza u Omladinski kulturni centar Palach. Bolje bi bilo da nije tamo, da bude skinuta čim prije, jer ništa na njoj nema veze s istinom. Neistina ovjekovječena u mramoru? Da, i to je moguće.
Početak storije o omladinskom klubu u prizemlju Kružne 8 vodi u proljeće 1966. godine, kada je krenula prilagodba prostorija na toj adresi za potrebe mladih Riječana, točnije studenata, koji su njome trebali dobiti prostrane i udobne klupske prostorije. Nije to bila lokacija ekskluzivnije naravi. Kružna je ulica u to doba prilično zapušten dio grada, oštećivan desetak godina kontinuiranom praksom poduzeća Ferum da je koristi kao otvoreno skladište vlastite željezne robe (svakojakih cijevi, ploča, građevinske armature i sličnog). Objašnjavajući to činjenicom kako nema na raspolaganju neko drugo pogodno skladište, Ferum je za takvo korištenje Kružne čak plaćao najamninu. Pri istovaru i utovaru željezne građe stvarala se poprilična buka, štoviše ti su se poslovi znali odvijati i noću, što je donijelo prva nezadovoljstva stanara okolnih zgrada. Kada je Ferum konačno napustio ulični teren u najužem gradskom središtu, stanari su odahnuli, pomislivši kako su ipak došli na svoje, u oazu mira i tišine.
Gradska odluka da se prostor u prizemlju „oslobođene“ Kružne namijeni riječkim studentima odvest će zbivanja u drukčijem smjeru. Adaptacija prostora se tijekom 1966. zahuktala, svečana predaja prostora na upotrebu planirana je za sredinu listopada, što se trebalo dogoditi u sklopu Studentskog tjedna, odnosno Brucošijade, kao dar Rijeke svojim novopečenim akademskim građanima. No, planovi su u životu prečesto tu samo zato da budu prekršeni. Adaptacija je tijekom ljeta u nekoliko navrata prekidana zbog pomanjkanja novca, pa je sredina listopada dočekana u Kružnoj drukčije od željenog, sa zvukom čekića i miješanjem žbuke, a ne svečarskim govorima i pljeskom. Uslijedilo je pomicanje rokova za desetak dana, ali – ubrzo se pokazalo – ni to neće biti dovoljno.
| 
Student Jan Palach i brončani križ kojim je posmrtno odlikovan,
te potom uzidan kao spomen-obilježje na mjestu Palachova
samospaljivanja u Pragu |
Otvorenje i početak rada
Kako nas u gradskom tisku uredno izvješćuje članak pod naslovom Otvoren Klub studenata (Novi list, 12. prosinca 1966.), novi riječki prostor za mlade primio je prve posjetitelje tek u subotu, 10. prosinca 1966. Klub je otvorio predsjednik Skupštine Općine Rijeka, Dragutin Haramija, u prisutnosti brojnih uzvanika, profesora i studenata. Kako se tom prigodom moglo čuti, u klupske zahvate uloženo je 35 milijuna dinara, koji su stigli s računa Studentskog centra. Malo ili mnogo, iz aktualne vremenske perspektive teško je reći, ali je od odgovora na taj upitnik zanimljiviji podatak kako klub u trenutku otvorenja nije bio dovršen u cijelosti. Završetak prve etape preuređenja omogućio je uporabu nešto manje od polovine ukupno planiranog prostora, a preostali dio namjeravalo se urediti sljedeće godine. Klub je tada manje-više dobio kvadraturu u kojoj će djelovati sljedećih desetljeća (682 četvorna metra), razdijeljenu na nekoliko prostorija, u kojima se predvidjelo održavati stručna i popularna predavanja, družiti uz televizor i društvene igre (šah, bilijar), koristiti čitaonicu (s primjercima dnevnog i tjednog tiska), učionicu i mali bife. Prvi naziv prostora? Studentski klub Index.
Logika naziva pozivala je na sponu s pet-šest minuta hoda udaljenim Studentskim restoranom Index – nakon što je mladi svijet zadovoljio u restoranu potrebe za objedom, dobio je priliku produžiti do istoimenoga kluba, gdje se moglo družiti uz (manje ili više akademski) razgovor i piće.
Iskustvo koje kaže da u svemu što započne dobro, valja uskoro očekivati probleme, nije iznevjerilo ni ovu priču. Nakon svečanih riječi kojima je označeno otvorenje, djevojke i mladići nisu baš hrpimice navalili u njima namijenjen prostor. Klubom je upravljalo poduzeće Studentski centar, držeći ga svojom zasebnom ekonomskom jedinicom, ali ne posve po ukusu tadašnjih studenata, što nije mogao promijeniti ni Wurlitzerov džuboks u nekom od kutova. U njemu se skupljalo tek nešto književnosti bliskih duša, točnije grupa mladih pjesnika, također igrači šaha, koji se nisu mogli odvojiti od nekoliko raspoloživih šahovskih garnitura. Klupska vrata bila su otvorena svih dana u tjednu, osim utorka. U očekivanju adaptacije i drugog dijela prostora, u prizemlju Kružne planirale su se i takve izvanškolske aktivnosti studentarije poput igre go, njegovanja folklorne baštine (kako se to znalo kazati tadašnjim politički korektnim jezikom) „svih naših naroda i narodnosti“ itd.
....