SUŠAČKA REVIJA broj 95/96

 


književnost

SHAKESPEARE, ILIRIJA I RIJEKA

Irvin Lukežić

Tema o kojoj kanim pisati mnogima će se učiniti neobična budući da William Shakespeare i Rijeka na prvi pogled nemaju nikakvih dodirnih točaka. S jedne strane je veliki engleski dramatičar, klasik svjetske književnosti, čije je djelo najviši domet ne samo engleske nego i svjetske dramske umjetnosti, a s druge strane Rijeka kao grad sa svojom osebujnom povijesnom pričom. Što se tu uopće ima uspoređivati ili dovoditi u međusobnu vezu? Pa ipak, pokušat ću uspostaviti neke zajedničke poveznice s duhom epohe i povijesnim okolnostima u obliku jedinstvene priče koja se istovremeno odvija na istoj historijskoj pozornici, ali na dvjema povijesnim scenama. Velika obljetnica proslavljenoga pisca dobra je prigoda za raspravu o književnim, povijesnim, kulturnim, i civilizacijskim koincidencijama te o jedinstvenom duhu Shakespeareova doba. Prije toga recimo koju o velikanu pisane riječi čija djela već stotinama godina sjaje vječnom ljepotom, a vjerojatno će to i činiti još stoljećima.

KNJIŽEVNI KLASIK

William Shakespeare tvorac je jedinstvenoga dramskoga opusa, davno ovjereni književni klasik, o kome se postojano vode rasprave, pišu učene studije, kritike i monografije, kojega engleski đaci i studenti moraju čitati kao dio školske lektire, učiti naizust njegove znamenite i mudre citate, pisati o njemu seminarske radove i polagati na ispitima. Znanstvenici se njime bave na međunarodnim i nacionalnim simpozijima, žustro raspravljajući o svakoj njegovoj pjesničkoj slici, prispodobi ili izreci, te pišu o njemu referate, znanstvene članke, udžbenike i knjige. No, unatoč nepreglednog broja naslova koji su o njemu dosada objavljeni na mnogim jezicima, Shakespeare još uvijek predstavlja veliku zagonetku. Njegovi Soneti, koji se zbog misaone dubine, strasnosti osjećaja, izuzetne ljepote i sažetosti pjesničkih slika ubrajaju među najljepša ostvarenja te vrste uopće, najveća su enigma engleske književnosti. Ti se soneti postojano odupiru prihvatljivim tumačenjima, a pitanja koja postavljaju i dalje ostaju otvorena.

Slično bi se moglo reći i za dramska djela slavnoga engleskoga barda. Shakespereove su tragedije, komedije i povijesne drame trajan izazov svakom novom ljudskom naraštaju, svakoj novoj generaciji kazališnih poslenika, posebno kazališnoj publici čiji se ukusi postojano mijenjaju, ali koja uvijek ima potrebu za univerzalnim porukama. Premda su nastali davno, ovi tekstovi jednostavno ne zastarijevaju, iznova se postavljaju na scenu i propituju, u njima se i još i danas otkrivaju novi slojevi, nove dimenzije, novi registri i nova značenja. Vrijeme koje neumitno prolazi kao da dodaje još veću aktualnost njegovim besmrtnim tekstovima i junacima.

Shakespeareovi su likovi prirodni i stoga trajni, njihove su radosti i žalosti bliske svakom dobu i mjestu. On je kao pisac sveobuhvatan i primjenjiv u svim vremenima. Njegova mašta, na temelju pažljivoga i točnoga promatranja različitih ljudskih karaktera, oživotvorila je čitav jedan novi svijet i dala mu zauvijek duboki ljudski smisao i značaj. Shakespeareova su lica u pravilu gonjena nagonom, a ne razumom, postupaju uvijek onako kako ih sili njihova narav, pri čemu je u tom teatru predočeno, kao i u životu, neizmjerno bogatstvo ljudskih udesa. Nije ga uzalud Samuel Taylor Coleridge zvao miryad minded man, čovjek sa tisuću lica.


Shakespeareova rodna kuća u Stratfordu na Avonu

Kako je već davno primijetio učeni Samuel Johnson, Shakespeareove drame nisu u strogom i kritičkom smislu ni tragedije ni komedije ni historijski komadi već djela osobite vrste, koja pokazuju stvarno stanje ovozemaljske prirode u svoj njezinoj raznolikosti i bogatstvu, u svim mogućim i nemogućim kombinacijama. Shakespeareu je, naime, svojstvena ležernost i ravnodušnost prema pravilima, jer on uglavnom stvara prema svom instinktu i osjećaju, a ne prema unaprijed zadatom obrascu, i zato je jedinstven, originalan i neponovljiv. Obično se veli da nije nikoga oponašao, ali nije baš ni imao koga oponašati budući da izvorna engleska drama prije toga nije bila osobito razvijena. Osim toga, on je bio toliko snažan duh da mu nije ni bilo potrebno ni veliko znanje ni oponašanje drugih. Dovoljna mu je bila njegova urođena razboritost, iznimna senzibilnost za probleme ljudske duše i jasnoća sagledavanja stvari. Svijet je gledao svojim pronicavim očima i spoznavao njegovu beskrajnu raznolikost na temelju vlastitih uvida i životnih iskustava.

Shakespeareov prevoditelj na ruski jezik, nobelovac Boris Pasternak, uočio je u svojim komentarima da su mu stihovi bili najbrži i najneposredniji način izražavanja, njima je pribjegavao kao sredstvu najbržeg bilježenja misli. To je dovodilo do toga da se u mnogim njegovim epizodama u stihovima naslućuje stihovani koncept za prozu. Snaga njegove poezije sastojala se u njenoj silovitoj slikovitosti koja ne poznaje mjeru i koja se razbacivala u neredu, u pravim kreativnim slapovima. Praosnova te poezije je, veli Pasternak, osebujan Shakespeareov ritam, poredak pitanja i odgovora, dužina i kratkoća monologa. Ovaj ritam odražavao je zavidan lakonizam engleskog govora koji dozvoljava da se jednim stihom engleskog jamba obuhvati čitava misao, koja se sastoji iz dvije ili nekoliko uzajamno suprotstavljenih rečenica. To je ritam slobodne povijesne osobnosti koja ne pravi sebi idola i koja je, zahvaljujući tome, iskrena i ne suviše opširna.
...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana