SUŠAČKA REVIJA broj 95/96

 


likovna umjetnost

LEONTINE LITTROW

Ervin Dubrović

Još uvijek je gotovo nepoznata slikarica kvarnerskih i dalmatinskih marina, riječkih vrtova i opatijskih parkova, koja je živjela u Rijeci i Opatiji, a izlagala u Beču i Londonu. Slike joj se i danas pojavljuju u Beču, u aukcijskim kućama Dorotheum, Kinsky i u drugim galerijama, no i oni koji njima trguju, o njoj još uvijek vrlo malo znaju.

zaboravljena slikarica kvarnerskih krajolika

Leontine Littrow (Trst 1855. – Opatija 1925.) pripada dvjema uglednim obiteljima, Littrow i Barry, koje su bitno obilježile njezin život. Njezin djed Joseph Johann von Littrow, rođen u Češkoj, u protestantskoj obitelji, završava studij prava i teologije na Praškom sveučilištu, no umjesto odvjetničkoj struci posvećuje se – astronomiji. Nakon predavanja na Sveučilištu u Krakovu i rada u opservatoriju Sveučilišta u Kazanu, u Rusiji, dolazi u Beč i do kraja života vodi zvjezdarnicu.

            Njegov stariji sin Karl Ludwig nastavlja očev rad u bečkom opservatoriju, a njegova žena, spisateljica Augusta, sredinom devetnaestog stoljeća zaštitnica je mladih umjetnika koji obilaze njezin umjetnički salon. Toliko je omiljena da joj Joseph Danhauser, jedan od privrženika, slika portret s mužem, a poznati komediograf Franz Grillparzer posvećuje joj komediju koju naziva Astronomova žena. Njezin salon pohodi i Iso Kršnjavi, tadašnji student bečke Akademije lijepih umjetnosti i budući hrvatski ministar prosvjete. Upravo on, u već poodmaklim godinama života, izjavljuje da su mu druženja u salonu gospođe Littrow značila mnogo više od druženja s kolegama. Nadarena je i Augustina i Karlova kći, slikarica poznatija pod muževim prezimenom – Ella Lang.[1]

            Ugledni pomorski kapetan, pisac i pjesnik Heinrich von Littrow (Beč, 1820. – Opatija, 1895.), Leontinin otac, mlađi je sin upravitelja bečke zvjezdarnice i astronomov brat.[2]

Za razliku od oca i brata, Heinrich se posve posvetio zvanju mornaričkog časnika. Akademiju je završio dok je još bila u Veneciji. Potom se ukrcava na brod, sudjeluje u ratnim događajima revolucionarne 1848., u austrijskoj pomorskoj blokadi Venecije i u austrijsko-talijanskom ratu 1859. godine. Već 1857. postaje profesor i ravnatelj Nautičke akademije u Trstu. Potom je 1863. imenovan za lučkog kapetana u Dubrovniku, pa u Senju i onda, 1867., u Rijeci. Mirovinu dočekuje 1880. u činu kapetana bojnog broda. Nekoliko godina plovi na trgovačkim brodovima, a 1888. postaje zapovjednik vojnog odmarališta u Opatiji. Za zasluge na uljepšavanje grada Opatijci su mu postavili i spomen-ploču s njegovim portretom u reljefu.[3]

            Heinrich von Littrow višestruko je nadaren. Uz rad na pomorskim priručnicima i izradi karata, piše i pjesme i komedije, među kojima je najpoznatija Ksantipa, o oštrokondži kojom se ženi zaslijepljeni mladi časnik. Vrlo omiljena komedija prevedena je na talijanski, hrvatski, engleski i ruski jezik i više puta izvođena. Na hrvatski je prevodi riječki župnik Ivan Fiamin, a izvode je i u riječkoj Narodnoj čitaonici.[4] Sklon je i slikarstvu, no nije osobito nadaren. O tome svjedoči i sačuvana panorama Senja (Pomorski i povijesni muzej Hrvatskoga primorja, Rijeka) te sjećanja Ise Kršnjavoga koji se u mladosti nakratko zatječe u Rijeci i podučava Littrowa koji mu, zauzvrat, otvara vrata kuće svoga brata u Beču i omogućuje ulazak u umjetnički krug njegove žene.[5]


 

[1] Kronološki podaci o spomenutim članovima obitelji Littrow: Joseph Johann von Littrow (1871. – Beč, 1840.), njegov sin Karl Ludwig (Kazan, 1811. – Venecija, 1877.), Karlova žena Augusta (1819. – 1890.), njihova kći Ella udana Lang (1841. – 1912.)

[2] Ivan Pederin, Heinrich von Littrow kao pjesnik pomoraca i njemačke manjine u Hrvatskoj, Adrias 1, Zavod za znanstveni i umjetnički rad JAZU Split, Split 1987., str. 287–321.

Irvin Lukežić, Heinrich von Littrow, Fluminensia, br. 1-2, Rijeka 1994., str. 1–14.

Gianni Stelli, Fiume e dintorni nel 1884, Heinrich von Littrow e la prima guida illustrata della Terra di S. Vito, Edizioni Italo Svevo, Trst 1995.

[3] Boris Zakošek, Opatijski album, dugo stoljeće jednog svjetskog lječilišta, Državni arhiv u Rijeci, 2005., str. 234. Gianni Stelli, n. d., str. 59. – 61.

[4] Dubrovčanin Ivan Kaznačić preveo je komediju na talijanski – Santippa, farsa in un atto i objavio je 1867.

"Ksantipa" Henrika vit. de Littrowa, duhovita vesela igra, Primorska tiskara, Sušak 1880.

Littrow je napisao i raspravu o budućnosti riječke luke te prvi moderni vodič o Rijeci i okolici, s ilustracijama i praktičnim podacima namijenjenima turistima: Fiume considerata dal lato marittimo, Stabilimento Tipo-Litografico di Emidio Mohovich, Fiume 1870. i Fiume und seine ungebungen, Stabilimento Tipo-Litografico di Emidio Mohovich, Fiume 1884.

[5] Iso Kršnjavi, Zapisci: iza kulisa hrvatske povijesti, Mladost, Zagreb 1986., Knjiga I., str. 384., Knjiga II., str. 709–710.

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2024 Klub Sušačana