SUŠAČKA REVIJA broj 95/96

 


razgovor

KAKO SAM POSTAO PALEONTOLOG

Aleksandra Kućel-Ilić

U Opatiji je u listopadu 2016. godine organiziran znanstveni skup o obitelji Mandić pod nazivom Mandići - obitelj koja je obilježila jedno povijesno razdoblje. Povod skupu bile su dvije obljetnice - 135 godina od rođenja Ante Mandića i 110 godina od rođenja Olega Mandića, najstarijeg od tri Olega u nizu, a čiji se sin i unuk također zovu Oleg.

Uistinu slavna obitelj o kojoj se s obzirom na ulogu koju su njezini članovi imali, svatko u svoje vrijeme, u Opatiji i okolici ipak ne zna dovoljno, a ima dva živuća vrlo istaknuta predstavnika.

Otac Oleg Mandić (rođen 1933. godine) uz sve što je u životu postigao, vjerojatno je najpoznatiji po tome što je u djetinjstvu bio zadnji čovjek koji je živ napustio zloglasni nacistički logor Auschwitz, a sin Oleg Mandić (rođen 1967.), inače doktor paleontoloških znanosti, medijske je naslovnice osvojio nedavnom viješću o pronalasku milijune godina starih kljova mamuta prilikom istraživanja u Austriji, gdje inače živi i radi. Najmlađeg među znamenitim Mandićima, doktora paleontologije zaposlenog u Prirodoslovnom muzeju u Beču, zamolili smo da s nama podijeli svoju dosadašnju, vrlo zanimljivu biografiju...
Poznato je da je moja obitelj dala više pravnika, novinara, političara, kao i po jednog liječnika, kompozitora, hrvatskog preporoditelja i svećenika. Uz to, moj djed Oleg Mandić bio je lijevo orijentirani sveučilišni profesor sociologije, koji se bavio poviješću religije iz pozicije marksizma.

Osim Matka Mandića, koji je studirao prirodne znanosti u Pragu, u obitelji do sada nije bilo sličnih odabira životnih profesija. Tek uz mene je moja obitelj dobila novog prirodnog znanstvenika, što je s obzirom na sve ovo prethodno navedeno bez sumnje određeni kuriozitet. Tim više što sam ja paleontolog, a paleontologija je vrlo rijetka grana znanosti.

SR  Koliko je na Vaš odabir utjecalo odrastanje u Zagrebu, djedovi i bake, te kasnije ljetovanja u Opatiji kod oca Olega Mandića?

OM  Rodio sam se u Zagrebu i do svoje osme godine živio u najužem centru grada. S obzirom na svoja zanimanja, moji roditelji nisu imali izraženi afinitet prema prirodi - mama je diplomirala jezike na Filozofskom fakultetu i radila kao prevodilac, a tata je bio pravnik i privredni novinar. Zato pretpostavljam da su za moju ranu fascinaciju prirodom bili zaslužni njihovi roditelji, odnosno moji djedovi i bake. Mamini roditelji su živjeli u Novalji na Pagu, u ono vrijeme bilo je to uspavano ribarsko selo, do kojeg se moglo doći jedino po makadamskoj cesti. Mjesto je bilo poznato po nestašicama struje i vode i fantastičnom noćnom nebu s nebrojenim zvijezdama. Njihova kuća je bila na samoj plaži uz more i priroda je tu bila u svom punom elementu. Dok još nisam išao u školu, tamo sam uz more provodio mjesece, ne samo u ljeto već i druga doba godine. S djedom sam često išao na barku u ribe, a more i njegovu floru i faunu sam detaljno upoznao roneći uz obalu, loveći i sakupljajući njegove plodove. Tehničke sklonosti razvio sam u njegovoj radionici prepunoj najneobičnijih vrsta alata.

Tatini roditelji, koji su također živjeli u samom centru grada, često su me vodili na izlete u Hrvatsko Zagorje. Prilikom jednog takvog izleta posjetili smo muzej Krapinskog pračovjeka, koji me je navodno toliko oduševio da se nisam dao van do njegovog zatvaranja. Jedna od posljedica tog izleta je bila moja rano razvijena strast prema muzejima, koju je osobito dobro upoznao moj tata koji me u njih morao voditi.

Priroda je ubrzo sama došla k meni, nakon što se mama ponovo udala, kad smo se preselili na Tuškanac, u kuću ispod Cmroka, s velikim vrtom i voćnjakom. Čak je i škola na Jabukovcu bila okružena šumom, prema Kraljevcu s jedne strane i prema Dubravkinom putu s druge. U kućnoj biblioteci pronašao sam knjigu Riznica prirode. To je bilo francusko izdanje, hrvatsko je bilo izdano tek poslije, pa nisam razumio što je u njoj pisalo, no oduševljavale su me slike stijena, minerala i fosila prehistorijskih životinja i biljaka. Iako sam najviše vremena provodio vani, sa svojim prijateljima iz kvarta, istražujući najskrovitije kutke našeg bližeg i daljeg zelenog susjedstva, knjige o prirodi su me toliko fascinirale da sam mogao satima sjediti i proučavati ih.

Nekako u to vrijeme tata se preselio u Opatiju, u kuću s velikim vrtom blizu mora, pa sam od tada ljetne praznike provodio i na stjenovitim plažama Punta Kolove.

SR  No, pored zaljubljenosti u prirodu, znamo i za Vašu posvećenost glazbi, a posebno rocku?

OM  Promjena hormonske slike oko trinaste godine donijela je promjenu životnih interesa i povratak gradu. Tu urbanu fazu života označila je rock-muzika, koja je postala centralno mjesto, kojemu je sve drugo bilo podređeno i koja je značajno utjecala na moj daljnji život. Okružio sam se prijateljima te smo zajedno sakupljali ploče, analizirali nove glazbene trendove, svirali, osnivali bandove, pisali glazbene kritike, radili tulume, izlazili u klubove, na koncerte. Rock je postao glavno izražajno sredstvo komunikacije, koje je uz sve ostalo omogućavalo i lakši put prema djevojkama, pa je zaslužan da sam upoznao svoju suprugu, koja je studirala modni dizajn i kretala se u istim krugovima. Nešto kasnije, kada sam odlučio posvetiti se znanosti, prestao sam se baviti muzikom. Moja supruga Medina ostala je uz mene, prati me i podržava, pa tako već 25 godina prolazimo zajedno svakojake životne avanture, kojima se pred 17 godina pridružila i naša kćer Moira.

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana