SUŠAČKA REVIJA broj 97/98

 


UVODNIK

Idemo do broja sto! Tada, prije dosta godina, kada je izgovorena na jednom od uređivačkih kolegija Sušačke revije, ta je rečenica zvučala vrlo optimistično, hrabro i pomalo nestvarno. Optimistično, jer smo se često pitali do kada ćemo imati zanimljivog materijala za jedan regionalni časopis kakav je Sušačka revija, hrabro, jer u vremenima u kojima živimo i na prostoru kojeg zauzimamo gotovo se ništa ne može planirati niti godinu dana unaprijed, a nestvarno, jer se nismo nadali kako ćemo u vremenima krize kao regionalni časopis najveću financijsku podršku imati od strane Ministarstva kulture koje je prepoznalo vrijednost Sušačke revije.

Danas toliko godina kasnije nalazimo se nadomak zacrtanog cilja, iz broja u broj donosili smo našim čitateljima po dvadesetak novih sušačkih, riječkih, opatijskih, primorskih, goranskih, pa i istarskih priča, priča koje ne zastarijevaju već imaju stalnu vrijednost. Priča potpuno različitih od onih koje se mogu pročitati u dnevnom tisku, u kojima nije važno je li premijer zamolio svoju tajnicu da pokrene postupak razrješenja ministara koji ne pripadaju njegovoj stranci, kako predsjednik parlamenta satima nije želio napustiti stolicu predsjedavajućeg, je li izglasano povjerenje ministru financija, tko su kandidati na lokalnim izborima... Takve priče, naime, zanimljive su tek jedan dan i upravo zato pripadaju dnevnim medijima. Sušačka revija bila je uvijek sasvim nešto drugo i uspjela je pokazati da i u vremenima žutila, velikih fotografija, kratkih tekstova, bombastičnih naslova i neprovjerenih informacija može opstati časopis koji opširno piše o tome kako su kućice bele prevedene na engleski, francuski i okcitanski, kako je Ivo Rogić Nehajev svoju prvu priču Antunu Vujiću pročitao pod uličnom rasvjetom na Pećinama, kako su se u borbi na moru kada je u Prvom svjetskom ratu kod Napulja potopljen brod riječki brod Malkovits i na austrijskoj i na talijanskoj strani nalazili kolege s Pomorske akademije u Rijeci, kako su svoje poslovno carstvo u Italiji braća Kozulić iz Malog Lošinja stvorili nakon što su odlučili danas najveće talijansko brodogradilište Monfalcone izgraditi na močvarnom terenu punom komaraca i malarije, kako smo sve do 1962. mogli od Rijeke do Opatije i brodom, kako knjige Biblioteke Civice 1945. godine nisu izgorjele jer se vatra koju su Nijemci zapalili unatoč prolivenom benzinu zagasila prije nego je stigla do knjiga, kako Englezi pišu o Hrvatskoj kao jednom od najsunčanijih mjesta u Europi, a Kvarner opisuju kao najcool dio Hrvatske. Priče iz Sušačke revije nisu kratke, one se dugo čitaju, ali i pamte, to su priče koje zahtijevaju vrijeme koje je danas uslijed užurbanog tempa i bezbrojnih obaveza možda i najveće ljudsko bogatstvo. I zbog toga je, između ostalog, naša odluka da idemo do broja 100, a onda ćemo vidjeti bila hrabra, optimistična i pomalo nestvarna. Danas kad se nalazimo nadomak cilju čini mi se kako je časopis kojeg držite u rukama svojevrsni fenomen današnjice i nije nimalo čudno da se stvara i čita baš u ovom najcool dijelu Hrvatske.

Ugodno čitanje,

Alen Čemeljić

Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana