SUŠAČKA REVIJA broj 97/98

 


glazba

ŽERAVICA POD PEPELOM

Dušan Prašelj

Sjećanje na zbor Glazbene škole Ivan Matetić Ronjgov

Svaka glazbena škola u drugoj Jugoslaviji imala je u programu nastave osim teoretskih predmeta (i jasno instrumenata) i pjevački zbor.

Ako je to bila samo niža glazbena škola, tada je to bio pionirski zbor. Kad je to bila niža i srednja škola (6+4), u školi je tada bio organiziran i pionirski i omladinski zbor. Tako je bilo i u Glazbenoj školi Ivana Zajca u Rijeci, gdje je djelovao i pionirski i manji komorni omladinski zbor.

S tim zborovima su do 1947. radili nastavnici Vladimir Fajdetić i Josip Kaplan, pod vodstvom prof. Josipa Brnobića. 1947.-48. u školu dolazi iz Zagreba skladatelj i profesor Ivan Matetić Ronjgov i njegova kćerka Vera. Od tada oni preuzimaju rad sa zborovima; u nižoj glazbenoj školi – Vera, a mali komorni zbor srednje škole vode i Vera i Ivan Matetić Ronjgov.

Zadojen velikom, zapravo fanatičnom ljubavlju za domaći kraj i njegovu trinaeststoljetnu staru glazbenu tradiciju čakavskoga izričaja, Matetić napušta važno namještenje tajnika Glazbene akademije (tada konzervatorija) u Zagrebu da bi došao, kako on veli: „u srce Istarsko-primorske regije – Rijeku“, i to sa sebi posebno zadanom misijom.

Matetić je, naime, govorio da naš glazbeni (starinski) jezik u pjesmama naroda ovoga kraja, (okolica Rijeke – Istra i otoci), još uvijek živi poput „žeravice pod pepelom“ i da treba samo dobro puhnuti i ta žeravica će planuti u pravi oganj - oganj ponovo oživjelog pjevanja „u dvoje“ „na tanko i debelo“ uz sopnju sopila, roženica, miha i td.

Ali da bismo taj pepeo odgrnuli, trebali su nam učitelji koji će s djecom učiti pjevati „po starinsku“, i on je odlučio s mladima glazbene škole pokrenuti to pjevanje kako bi ga mladi prigrlili kao nešto svoje, pa bi tako taj glazbeni idiom mogao ponovno oživjeti.

Matetić je u izjavi povodom dobivanja nagrade za životno djelo rekao: …nastojao sam iz petnih žila raditi na tome da se taj naš trinaest stotina godina stari kanat ne zatare, barem dotle dok svi njegovi melodijski i ritmički elementi ne uđu u umjetničku muziku, jer tek tada neće propasti.

Zato je tiskao mnogo ranije i „Čakavsko-primorsku pjevanku“, sa 128 što domaćih što svojih pjesama, a došavši za profesora na glazbenu školu (tada „Ivana Zajca“) za te zborove  - „pionirski“, „omladinski“ i „komorni“ - obrađivao je ili skladao niz djela koja su od tada ti zborovi učili i izvodili na školskim produkcijama ili u drugim zgodama.

Prof. Miro Klobas u knjizi „180. godišnjica Glazbene škole“ na jednom mjestu piše: „19 novembra 1947. god. zbor je na školskoj priredbi propjevao „hrvatski“ (citat iz izvješća o školi). U tim zborovima – niže i srednje škole pjevali smo ja i moj brat Srećko koji je učio violončelo..

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana