SUŠAČKA REVIJA broj 97/98

 


pabirci vremena

U DOBROM DRUŠTVU

Alen Čemeljić

Kulturna smo prijestolnica Europe za dvije i pol godine i još uvijek se s vremena na vrijeme zapitamo događa li se to zaista nama? Još uvijek nismo sigurni u to jer nekako su nas uvjerili da svi ostali gradovi na našoj strani Jadrana imaju više od nas. Antičke spomenike, očuvane gradske jezgre, stotine tisuća turista, mnogobrojne kruzere, nagli razvoj i procvat posljednja dva desetljeća... Sve što mi nemamo. Međutim, za razliku od svih tih drugih koji se znaju pohvaliti s onim što imaju, baš se Rijeka može pohvaliti kako pripada društvu europskih prijestolnica kulture 21. stoljeća. I to kakvom društvu! Kao da smo ga sami birali, pa smo se kao treći grad u Hrvatskoj našli u društvu trećeg po veličini norveškog, finskog, engleskog i grčkog grada, Stavangera, Turkua, Liverpoola i Patrasa. Da smo sami birali, kao luka u kojoj se ne zadržavaju previše i u kojem živi skrbno stanovništvo, za srodnu dušu u Italiji i mi bismo izabrali baš Genovu, članicu „kluba“ od 2004. godine, a u „klubu“ nas, zanimljivo, dočekuje i Linz, treći grad po veličini u Austriji, koji je, baš kao i Rijeka, bio podijeljen grad: Rijeka između dva svjetska rata, Linz nakon Drugog svjetskog rata. Nama je granica bila Rječina, stanovnicima Linza je to bio Dunav.

Nas su dugo zvali Fiume, a Talinn, estonsku prijestolnicu kulture, zvali su Reval. Povijest nas, kao ni njih, nije mazila. Nas su svojatali Mađari i Talijani, njih Danci, Nijemci i Rusi.

Bili smo industrijski centar u Jugoslaviji, baš kao i slovenski Maribor, a propašću industrije, i jedni i drugi, doživjeli smo težak udarac. Oni su bili Europska prijestolnica kulture prije nekoliko godina, mi ćemo to tek biti.

Prije nekoliko desetljeća odlučili smo početi razvijati sveučilište, istih godina je to odlučila i nekadašnja švedska kulturna prijestolnica Umea. Opredijelili smo se za medicinska istraživanja i tehniku, oni također. Kao buntovnički grad u hrvatskom okruženju, ili kako smo znali napisati „Asterixovo selo u Cezarovoj Galiji“, našli smo se u europskom klubu prijestolnica kulture zajedno s buntovnicima iz Irske, njihovim buntovničkim gradom Corkom. A nismo ni jedini karnevalski grad u tom društvu, već je desetak godina u tom klubu i grčki Patras.

Našli smo se, dakle, u pravom društvu za nas, društvu od kojeg možemo puno naučiti, na neke od njih se i te kako ugledati. Na Liverpool, primjerice, koji je također nekad bio simbolom propasti industrije u svojoj zemlji kao i Rijeka u našoj, ali ga to nije spriječilo da iskoristi sve što ima, i povijest i tradiciju i luku i kreativce da bi postao zanimljivim gradom. Na Bruges koji je doživio procvat turizma nakon što se okitio titulom EPK, na Graz koji je zahvaljujući toj tituli dobio Kunsthaus, prijatelja vanzemaljca, kako zovu tamošnju jedinstvenu arhitektonsku znamenitost, unikatnu zgradu u koju su smjestili muzej umjetnosti. Na Porto koji se uz titulu preporodio, a dobio je pritom i Casu de musica, modernu koncertnu dvoranu. Ili na Marseille koji se nakon titule kulturne prijestolnice diči MUCEM-om, muzejem euuropske i mediteranske civilizacije. To je društvo koje je iskoristilo titulu prijestolnice kulture i pretvorilo luke u ugodna i lijepa mjesta, razvili su turizam, obnovili staru i sagradili prepoznatljivu novu arhitekturu. Sve ono čemu se mi već godinama nadamo, kao što se sad opet nadamo da ćemo iskoristiti jedinstvenu priliku i pretvoriti, poput Marseillea, nekadašnju tvornicu duhana u umjetnički centar. Jer Benčić je bio baš to – tvornica duhana, davno prije nego je nazvan Benčićem.

Nadamo se i da ćemo iskoristiti dokove kao što je to učinio Liverpool, nadamo se da ćemo poput Porta dobiti koncertnu dvoranu jer bi Teatro Fenice mogao biti baš to, htjeli bismo iskoristiti i naše podzemne tunele, otvoriti ih za sugrađane i turiste kao što je to učinio Plzen, nedavna češka prijestolnica kulture. Nadamo se i htjeli bismo puno toga, jer gotovo svi članovi „kluba“ iskoristili su svoju prigodu, nikako ne bismo htjeli biti među onim rijetkima koji to nisu znali. Naime, titula koju smo dobili znači puno više od beznačajnih sportskih manifestacija koje su, međutim, drugi hrvatski gradovi odlično iskoristili za razvoj i procvat. To je titula koja bi Rijeci trebala pomoći da najzad uspije na svojim frontovima, i kad je u pitanju luka, i kad je u pitanju sveučilište i kad govorimo o turizmu. Jer tako nam malo treba da se pokrenemo. Tek nešto sposobnih koji će znati kanalizirati tu silnu volju ovdašnjih ljudi i taj silni potencijal pa da grad opet postane moćan i snažan. Kao što je bio nekad, a nažalost već predugo nije. Davno, još prije tridesetak godina, dečki iz riječke grupe Grad pjevali su Hodam tiho, ne namećem se. Još krajem prošlog stoljeća odzvanjali su njihovi stihovi: Još jedan korak, još jedan san, da budem drugi Ja, neki veći Ja, a kao da su pisani za današnje riječko vrijeme. Nije netko uzalud kao veliki grafit u središtu Rijeke zapisao baš naslov te pjesme: Ima li nešto da nas pokrene?
 

Gradska željeznica

 Obećavali su nam da ćemo se 2020. godine kada Rijeka bude Europskom prijestolnicom kulture voziti gradskom željeznicom. Kako ćemo već tada imati sjajnu prometnu povezanost središta Rijeke s rubnim naseljima i prigradom. Kako će se do 2020. realizirati jedan od onih projekata koji nas je trebao pokrenuti, modernizirati i učiniti nam život ugodnijim i boljim. Slušali smo desetljećima te priče koje su bile, zapravo, samo neutemeljena maštanja. Neutemeljena jer se nikada svih tih godina nije znalo koliko bi takav projekt koštao i tko bi ga financirao. I tko bi za njegovu realizaciju preuzeo odgovornost. Rijeka, Županija, Hrvatske željeznice ili svi zajedno? Sada su pak svi zajedno pogleda okrenutih prema blagajni Europske unije, koja će možda, bude li sreće, prepoznati neki svoj interes u 18 kilometara pruge od Šapjana do Škrljeva, a kojom bismo mi dobili prepolovljeni priljev automobila u središte Rijeke, najzad uredili željeznički kolodvor – ruglo usred grada (iako je riječ o spomeniku kulture) i najzad postali aglomeracija, ne samo na papiru. Sada smo najzad doznali i koliko bi takav projekt koštao. Cijena? Prava sitnica, govorio je nekada popularni stripjunak Sir Oliver. Tristo milijuna eura od kojih bi više od dvjestopedeset milijuna trebala dati EU, HŽ bi sudjelovao s 30-ak miljuna eura, a ostali sitniš bi se možda pronašao i u ovdašnjim gradskim blagajnama.

 Godina 2020., za koju se govorilo da će biti godina kada će krenuti prigradski vlakovi, sada se spominje kao rok do kada će biti gotova projektna dokumentacija za koju je EU odobrila 8 milijuna eura. Dakle, do kraja desetljeća ništa od gradske željeznice, iako su planovi Grada s HŽ-om bili zaista veliki. Od pothodnika na Žabici, preko novog mosta na Školjiću do tko zna čega još. Planovi, barem, ništa ne koštaju. A naivnima daju materijal za maštanje. Surova realnost s druge strane pokazuje da se Rijeka i HŽ ne mogu dogovoriti ni oko toga da takav spomenik kulture kakav je željeznički kolodvor u središtu grada sačuvamo od propasti. I, naravno, uvijek je izgovor novac. Iako nikakvog dogovora ni pomaka u tom smjeru nije bilo ni kada je bilo novaca.
 

Ima se

Hrvatska je u prošloj godini dobila 500 novih milijunaša. I sada jedna mala siromašna zemlja sa slabom ekonomijom koja se održava samo zahvaljujući turizmu na obali Jadrana ima gotovo dvanaest tisuća milijunaša u američkim dolarima. Skoro kao bogati Monako, tamo ih, naime, ima 13 i pol tisuća. Ako je vjerovati, a zašto ne bismo vjerovali godišnjem izvještaju londonske konzultantske kuće Knight Frank?

U jednoj maloj siromašnoj zemlji koja grca u dugovima čak jedan posto zaposlenih su, dakle, milijunaši. U zemlji koja nema dovoljno proizvodnje i u kojoj se pravilo kupi što jeftinije i prodaj što skuplje očito isplatilo mnogima. Jer među deset najbogatijih ljudi u Hrvatskoj nisu vlasnici brodogradilišta, IT djelatnosti, industrijskih postrojenja ili građevinskih tvrtki. Deset najbogatijih u Hrvatskoj su gotovo redom trgovci i hotelijeri. Iznimka su tek vlasnik Atlantic Grupe, velike hrvatske prehrambene kompanije, vlasnik Kandita, naše poznate tvornice čokolade, te mladi nasljednik bogate francuske obitelji koja je kupila hrvatsku mljekarsku industriju Dukat. Ostali svoje bogatstvo šire i oplođuju trgovinom i turizmom ne doprinoseći proizvodnjom snazi hrvatske ekonomije.

Koliko je takvo bogatstvo, međutim, krhko, pokazala je i bura koja se digla oko Agrokora, tvrtke u vlasništvu Ivice Todorića, najbogatijeg u Hrvatskoj, tvrtke koja zapošljava više od 30 tisuća ljudi u Hrvatskoj i još toliko u zemljama bivše Jugoslavije, a koja nije u stanju servisirati svoje dugove prema ruskim bankama. Dug u milijardama eura zbog kojeg je intervenirao i ruski državni vrh. Kao što bi možda i ekonomski snažnija hrvatska država intervenirala u spas Agrokora da je u pitanju tvrtka sa visokospecijaliziranom proizvodnjom kao što je svojevremeno Njemačka intervenirala za spas Opela, a SAD za spas General Motorsa. Ali to su, za razliku od nas, zemlje u kojima su milijunaši stvorili ekonomski snažnu državu. Ovdje gdje je bilo obrnuto, gdje je država stvarala milijunaše, kakvog prava imaju opet tražiti pomoć od te iste države? General Motors je imao pravo na tu pomoć od snažne Amerike koja ima milijunaša kao Hrvatska stanovnika – 4 i pol milijuna, kao što je Opel imao pravo na pomoć od Njemačke, zemlje u kojoj živi skoro 800 tisuća milijunaša. Tako to rade veliki i snažni. Ali zato i jesu veliki i snažni.
 

Prirodni pad

 Opet je konstatirano, opet se pali crveni alarm, stanovnika u Hrvatskoj je sve manje, starimo, umiremo, mladi odlaze. Samo ih je lani u Njemačku otišlo 57 tisuća. Prirodni je pad u svim hrvatskim regijama, ali najjači u Slavoniji pa u Primorju, Osječko-baranjska na prvom, Primorsko-goranska županija na drugom mjestu. Sve je manje djece. Kao i u cijeloj Europi, uostalom. Samo Skandinavija, Island, Irska i Francuska neće se u bliskoj budućnosti suočiti s padom stanovništva, a u Hrvatskoj bi nas već za 10 godina moglo biti samo 3 milijuna s vrlo malim postotkom mladih. Ako se ništa ne promijeni. A moralo bi se promijeniti mnogo toga da bi mladi školovani ljudi htjeli ostati i ovdje zasnovati obitelj. Slika o nama samima prvenstveno. Da u ogledalima ne vidimo one koji ne znaju iskoristiti potencijal zemlje u kojoj žive, ljude koji više cijene spretnost od snalažljivosti, koji će izigrati pravila i zakone kad god im to odgovara, koji nisu spremni neprekidno učiti i napredovati, koji se neprekidno busaju u prsa, a izbjegavaju poreze, napreduju političkim linijama, zapošljavaju se u javnim poduzećima pomoću stranačkih knjižica, izbjegavaju raditi više od onoga što moraju, zapuštaju zemlju, jer je rad na njoj težak, otvaraju fakultetske studije čije diplome nitko ne traži, vječno su nezadovoljni svime i svačime, frustrirani jer misle da zaslužuju više i bolje.

I zaista, možda i zaslužuju više i bolje, ali ne pod sadašnjim uvjetima. Pod uvjetima da pravila ne vrijede za svih, da se favorizira po regionalnom i političkom kriteriju, da puštamo talente da se sami snalaze uz pomoć roditelja, da nas nije briga što odlaze i više se nikada ne vraćaju.

Tek kad budemo znali iskoristiti naše talente i potencijale, pružiti im priliku, i tek kada pravila budu vrijedila za sve, od vrha do dna, i ona prometna, i ona porezna, i sva ona silna birokratska koja treba ispoštivati da bi se došlo do neke dozvole, tek tada će možda nestati frustracije, nezadovoljstvo i crnilo svuda oko nas. Tek tada će svi ti mladi ljudi koji odlaze put Irske, Njemačke i Amerike, možda poželjeti ostati ovdje. Tek tada će oni koji žele raditi i napredovati moći osjetiti da imaju perspektivu, da možda imaju šansu. Da vrijedi probati ostati i pokušati nešto ostvariti ovdje. Pitanje je samo možemo li se mi promijeniti nakon što smo tako zabrazdili u mito, korupciju, kumstva, politikanstvo, nerad i zavist?

Čak i da nismo takvi, teško bismo mogli zadržati one najtalentiranije. Velikim mozgovima, naime, svijet je oduvijek davao bolje uvjete, od Tesle pa do današnjih dana. Čak i da smo uređeno društvo, ostali bismo bez današnjih Tesli, Preloga i Ružički. Čak i tada bi se jedan Egon Matijević bavio nanotehnologijom u Americi, Pašku Rakiću i Nenadu Šestanu ni tada ne bismo mogli ponuditi uvjete koje kao vodeći neuroznanstvenici imaju na Yaleu, Branimir Šikić bi i tada kao jedan od vodećih stručnjaka za liječenje tumora radio u Americi na Stanfordu, ne bismo mogli ponuditi i nikada nećemo ono što CERN daje eksperimentalnim fizičarima Danielu Denegriju i Guy Paiću. Goran Senjanović, jedan od najvažnijih fizičara fizike čestica u svijetu, bio bi svejedno direktor Instituta za fiziku u Italiji, a Marin Soljačić, novi Nikola Tesla, i dalje ne bi razmišljao o povratku u Hrvatsku. Poneki od njih, međutim, da su naši radni uvjeti drugačiji, da imaju mogućnost realizacije projekta, da nismo ovdje u Hrvatskoj tako zagušeni neorganiziranošću, protekcijama i nezadovoljstvima, možda bi i ostali ovdje. Samo kad bi ovdje osjetili perspektivu.
 

Figli d'arte

Ili kako bi u našem narodu rekli: jabuka ne pada daleko od stabla. Postoje obitelji koje u svakoj ili svakoj drugoj generaciji daju zanimljive osobe. Čitatelji Sušačke revije starije dobi još uvijek se sjećaju kako je svojedobno Rijeka, kao jedina u cijeloj Jugoslaviji, imala ženu na čelu grada – Nedu Andrić, koja je do dan danas ostala jedina riječka gradonačelnica svih vremena. I koju pamtimo kao gradonačelnicu riječkih zlatnih vremena kada je Rijeka, opet kao jedini grad u Jugoslaviji, školarcima u osnovnim školama dijelio besplatne udžbenike. Prvog dana škole na školskim klupama čekali su nas udžbenici iz svih predmeta, neki novi i još mirisni, neki već korišteni od učenika starijeg razreda, ali besplatni. Početak školske godine bez financijskih izdataka za roditelje, bez gužvi i nervoze u knjižarama tijekom kolovoza i rujna. Rijeka je tada uvela neke nove standarde. Danas besplatne udžbenike imaju djeca u Osijeku, Zagrebu, Varaždinu,.... , a Rijeka je tu praksu odavno ukinula. Neda Andrić ostala je zapamćena i po ulaganjima u promet, turizam i industriju, ali nadasve da je po nekim stvarima bila prva.

Danas pažnju riječkih medija privlači njezina unuka, liječnica – dr. Ana Gavranić. Kao što je Neda Andrić bila prva gradonačelnica, njezina je unuka prva riječka neurokirurginja i jedna od rijetkih u Hrvatskoj. Prva u specijalnosti u kojoj donedavno nije postojala imenica ženskog roda. Postojali susamo neurokirurzi, kao što su u doba Nede Andrić postojali samo gradonačelnici. Pripadnice iste obitelji uvele su tako, svaka u svoje vrijeme, u javnu riječku, i ne samo riječku, uporabu ženske imenice za donedavno samo muška zanimanja – gradonačelnica i neurokirurginja.

Oni koji pamte Nedu Andrić pamte i Borisa Magaša i Olgu Magaš. Borisa Magaša pamtimo po Poljudu, Solarisu, Haludovu, crkvi sv. Nikole Tavelića, rad Olge Magaš još uvijek pratimo, prolazimo često kraj njezine zgrade Građevinskog fakulteta na Trsatu, ponekad i kraj nekih njezinih projekata vila, a pamtimo i njezinu ideju riječke šetnice, nažalost još uvijek nerealiziranu. Početkom ožujka 2017. njihova kći Michela Magaš, Riječanka s londonskom adresom, zabljesnula je u svojoj djelatnosti, u dizajnu, osvojivši nagradu EU za inovatoricu godine. Figli d'arte ili kako mi to kažemo ‒ jabuke zaista ne padaju daleko od stabla.

Rektorica

Na potencijalno anketno pitanje što se posljednjih deset godina u Rijeci dobro razvijalo, vjerovatno bi znatan broj anketiranih Riječana odmah, bez puno razmišljanja, odgovorio: Sveučilište. Unatoč svim problemima koje je Sveučilište u Rijeci imalo s građevinarima za kojima su se na novosagrađenim zgradama morale popravljati fasade, liftovi, ulazna vrata u fakultetske zgrade i tko zna što još, a svaki je nedostatak bio medijski bučno popraćen, dakle unatoč svemu tome, bilo je lijepo gledati svih ovih godina kako Kampus na Trsatu raste, kako niču nove zgrade, kako se na Trsatu pojavljuje sve više i više novih studenata, kako raste broj studija. Polako, ali sigurno Rijeka je postala studentski grad s dvadeset tisuća ljudi na Sveučilištu, s Kampusom koji će se još razvijati, studentski grad u koji se rado dolazi, koji već sada ima skoro polovicu studenata iz drugih krajeva Hrvatske, preko studentske razmjene stižu i iz drugih dijelova Europe. Zbog svega toga nije bio iznenađujući velik interes za mjesto rektora riječkog sveučilišta nakon isteka mandata dr. Peri Lučinu, kao ni informacija kako bi Pero Lučin nakon uspješnog vođenja sveučilišta mogao preuzeti i vođenje grada. Lučin se, međutim, nije odlučio kandidirati za mjesto riječkog gradonačelnika, a poziciju rektora, unatoč silnom interesu politike koja je na tom mjestu željela vidjeti svoje igrače, preuzela je dugogodišnja prorektorica riječkog sveučilišta dr. Snježana Prijić Samaržija. Dokaz da će riječko sveučilište nastaviti u istom smjeru, nadamo se i s još većim brojem novih fakultetskih zgrada, studenata i studija. Kako bi Rijeka postala još veće sveučilišno središte, o čemu smo još prije desetak godina mogli samo maštati. A sada je to već realan san.
 

Riječke bajke

Ponekad treba sanjati velike stvari u nadi da će se neka od njih možda i ostvariti. U riječkom slučaju, međutim, ti se snovi rijetko ostvaruju. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Rijeka i Grobnička pista najavljivani su kao prvi domaćin Formuli 1 u socijalističkim zemljama. U vrijeme kada se automobilistički cirkus želio probiti na socijalistički teritorij, izgledalo je da Rijeka ne može propustiti takvu prigodu. Dodatni adut bio je, naravno, brak Berniea Ecclestonea s Riječankom Slavicom Radić. To što Grobnička pista, koju su u našim medijima zvali Grobnička ljepotica, nije bila osposobljena za utrke Formule 1, nikoga nije uznemiravalo. Sve je, naravno, na kraju ostao samo nedosanjani san.

Desetak godina kasnije kada se naveliko počelo govoriti kako će se Velika Britanija uskoro morati povući iz Hong Konga nakon isteka 99-godišnjeg ugovora o najmu, netko se sjetio kako bi svu djelatnost Britanci mogli prebaciti u Rijeku. Ideja se medijski brzo širila, ali gotovo nitko nije povjerovao u tu bajku.

Nešto godina kasnije opet su automobili sastavni dio priče nove riječke bajke. Bajke koja je govorila kako bi na području Torpeda trebalo početi proizvoditi automobile, spominjani su razni renomirani proizvođači, a na kraju te priče o automobilskoj industriji u Rijeci Torpedo je trebao biti prva hrvatska tvornica električnih automobila. Naravno, i to je bio samo nečiji san da Rijeka dobije tako važnu industrijsku granu, a autora priče nije uopće zasmetala činjenica što je riječka vlast odlučila da na tom području više neće biti industrijske proizvodnje.

Nakon automobilizma novi san postao je izgradnja filmskog studija u gradu koji je sjajna filmska kulisa i koji je uspio na sveučilište privući poznatog glumca Radu Šerbedžiju, a koji bi onda svojim vezama i poiznanstvima valjda trebao privući filmaše baš u Rijeku. Ta je priča, međutim, brzo pala u vodu, a nova hrvatska lokacija za filmski studio uz izgradnju distribucijskog centra Alibabe, najveće kineske online trgovine, postao je u tim pričama Zadar, koji se za te investicije bori s Mađarskom.

I najzad najnovija riječka bajka: Europska agencija za lijekove. Zbog Brexita, naime, napušta London i dosjetio se netko kako bi Rijeka mogla biti dobra lokacija za agenciju koja ima tisuću zaposlenih i nekoliko stotina milijuna eura godišnjeg proračuna. Sjajna priča, ali, nažalost, samo bajka kao i sve ostale riječke bajke. Da bi se neka od njih zaista i realizirala, potrebno je puno truda, lobiranja, veza i poznanstava, pa i sreće. Truda pogotovo. Kojeg, sudeći, po realiziranim stranim investicijama proteklih desetljeća na riječkom teritoriju i nije bilo previše.
 

Kantrida

 Od nove Kantride neće biti ništa, to je sad već jasno. Možda bude nekakve rekonstrukcije starog stadiona, ali novog stadiona, usuđujemo se tvrditi, neće biti. Novac je bio tu, Damir Mišković, vodeći čovjek riječkog nogometnog kluba, donio je potreban kapital za tako veliku investiciju i upozoravao kako nizozemska fondacija Social Sport neće tako veliki novac vječno držati neiskorišten. Jer to su pravila kapitalizma. Novac se mora kretati, kapital ide dalje ako nema uvjete za oplodnju. A Rijeka, očito, nije bila spremna za takvu investiciju. Urbanistički planovi, pomorsko dobro, prilazna cesta, tko zna kakvi sitni interesi... Bilo je tu previše prepreka. Ostale su nam samo kompjutorske simulacije novog stadiona na kojem je Rijeka trebala svake godine igrati europske utakmice. Ostali su snovi o Kantridi kao novom okupljalištu ne samo ljubitelja nogometa, snovi o ribarskom selu, restoranima, dućanima, a onda i šetnici uz more koja bi se izgradila na Kantridi. Nije, očito, bilo dovoljno želje za tako nešto. Bio je to prekrupan zalogaj za Rijeku. Još jednom. Jer još je u sjećanju kako je prije nekoliko desetljeća Rijeka ostala bez Mediteranskih igara i novog stadiona i svega što je trebalo uz njega ići. Ni onda nije bilo dovoljno volje da se prihvati ponuda za Mediteranske igre koje su otišle nekoliko stotina kilometara južnije.

„Slučaj Kantrida“ je, međutim, više od stadiona, kao što je danas nogomet više od sporta. On pokazuje svu našu nesposobnost u privlačenju stranih investitora, on zapravo pokazuje kakvi smo. Htjeli bismo strani kapital, ali da sve bude po našem, da drugi investira, ali da mi budemo gazde. „Slučaj Kantrida“ pokazuje svu našu nesposobnost prilagođavanja i pregovaranja. Jer ako nismo znali iskoristiti svu dobru volju, lokalpatriotizam, naklonjenost čovjeka koji je donio kapital i koji je dobro znao na kakve prepreke može naići u svom gradu i svojoj državi, kako možemo očekivati da će imalo razumijevanja za našu sporost, kompliciranu birokraciju i nedosljednost imati netko tko nas ne poznaje i tko je došao samo zbog profita ne gajeći pritom nimalo sentimenta prema prostoru koji treba oploditi njegov kapital? Tko zna što bi nam sve mogli ispričati potencijalni investitori koji su brže-bolje pobjegli nakon početnog ispitivanja mogućnosti za poslovnu suradnju? Tko zna na kakve su sve prepreke naišli već na prvom koraku u gradu i zemlji koji, navodno, vape za investicijama?

Međuratna Rijeka

 Mnogi to ne razumiju, teško je to pratiti i mnogim Riječanima, a kamoli onima koji ne žive ovdje. Austro-Ugarska pa Italija, ali između još i D'Annunzio i Talijanska regencija Kvarnera, pa Zanella i Država Rijeka, Rapallski, pa Rimski ugovor, pa Fiume i Sušak, Kraljevina Italija s jedne strane Rječine i Kraljevina Jugoslavija s druge strane mosta. Teška je to materija za one koje povijest ne zanima, a k tome nismo je baš ni učili u školskim klupama. Ta međuratna Rijeka, toliko komplicirana, a tako zanimljiva, postala nam je dostupnija tek devedesetih godina prošlog stoljeća kada su nam i na stranicama Sušačke revije Irvin Lukežić, Igor Žic, Ervin Dubrović, Ljubinka Karpowicz i ostali autori istraživači počeli donositi riječke priče o razdoblju između dva svjetska rata.

Među njima i Daina Glavočić od koje smo na stranicamaRevije dobivali saznanja o riječkim likovnim umjetnicima između austrougarskog i jugoslavenskog socijalističkog razodblja. Uz koju smo naučili kako je Bruno Angheben projektirao crkvu na Kozali, ali kako se uz projektantski posao bavio i slikarstvom, te kako je nakon Drugog svjetskog rata optirao, nastanio se u Veroni, gdje je sudjelovao u restauraciji glasovite Arene. Iz njezinih smo tekstova naučili kako je fijumanski slikar Ladislao de Gauss izlagao na Venecijanskom bijenalu, ali u okviru mađarske državne selekcije (tako komplicirano riječki!), kako se Bakranin Josip Moretti Zajc družio s Jankom Polićem Kamovom i više ga puta portretirao, kakve su bile sudbine Carla i Marcella Ostrogovicha, Romola Venuccija i svih drugih donedavno nepoznatih likovnih umjetnika međuratne Rijeke. Nakon dvadeset godina istraživanja, prikupljanja i pisanja Daina Glavočić skupila nam je sve te autore u prekrasnu i tako vrijednu knjigu Likovna scena međuratne Rijeke. Šteta što je promocija knjige u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti te večeri krajem ožujka bila iste večeri kada smo se u antikvarijatu Ex Libris na Rivi Boduli družili s Antunom Vujićem koji je tamo predstavljao svoj Rasuti teret.
 

Galeb

Nikada na stranicama Sušačke revije nismo brodGaleb ocjenjivali kao ideološki projekt. Naprotiv. Baš na našim stranicama smo među prvima upozorili kako u Lencu propada brod izuzetno zanimljive povijesti i još tamo početkom stoljeća pod jednom njegovom fotografijom napisali smo prijedlog da se brod pretvori u muzej. I danas čvrsto branimo stav kako je taj brod dio riječke povijesti i kako je samo jedan dio svojeg života služio kao predsjednička jahta Josipa Broza Tita.

Ali i taj dio je više nego zanimljiva priča. Galebje u svojih osamdeset godina proživio zaista puno toga, na njegovim palubama izmjenjivali su se časnici talijanske, njemačke i jugoslavenske mornarice, trgovci bananama, političari iz nesvrstanih zemalja, filmske zvijezde. Galebje bogata priča. Od koje smo već skoro i mi digli ruke u vremenima riječke besparice. Međutim, Galeb je, čini se, spasila Europa i europskih 70 milijuna kuna za njegovu obnovu i obnovu Benčića. Europa će produžiti život slavnom veteranu koji i pripada Europi. Jer, mnogi to ne znaju, zaplovio je morima kao talijanski RAMB III. Dobio je ime po jednoj od najvećih sredozemnih kompanija za trgovinu južnim voćem – Regia AziendaMonopolio Banane i bio je tek jedan od četiri ista broda, ali ostali RAMB I, II i IV odavno su na morskom dnu.

Gdje se tri i pol godine nalazio i junak naše priče, ali već izmijenjena imena – Kiebitz. Nijemci su ga, naime, pod tim imenom koristili kao minopolagača koji je položio tisuće i tisuće mina na Kvarneru sve dok ga pred kraj rata američki bombarderi nisu potopili u riječkoj luci. Pri njegovom kompliciranom izvlačenju iz podmorja, koje je trajalo više od šest mjeseci, posebnim je slovima zapisano ime inženjera Karla Baumanna, oca naše vrsne povjesničarke umjetnosti Daine Glavočić, a prigodom jedne promocije Sušačke revije pri spomenu broda Galeb i riječki književnik Nedjeljko Fabrio, autor najslavnije riječke knjige Vježbanje života, prisjetio se kako je i njegov otac sudjelovao u operaciji izvlačenja broda s dna riječke luke. Broda koji će tek kasnije postati Galeb i ugostiti mnoge poznate državnike i ostale ugledne goste isplovljavajući često baš iz riječke luke na putovanja po svijetu tadašnjeg doživotnog jugoslavenskog predsjednika. Tada su brod često pogrdno znali nazivati bananar ne znajući kako je bogata njegova životna priča. Jedna od onih riječkih priča koje možemo zvati europskima i koja se baš zahvaljujući Europi i nastavlja unatoč prijedlozima da ga se potopi usred Kvarnera kako bi poslužio ljubiteljima ronilačkog turizma.
 

Pavlinski trg

 Rijeka je obnovila još jedan trg, Pavlinski trg u Starom Gradu. Tako će za vrućih ljetnih dana Riječani opet moći tamo ispijati kavu ispod krošnja crnika. Pogleda usmjerena prema crtežima Voje Radojičića ili prema kavani Dva lava. Koja se valjda oduvijek tako zove, iako je često mijenjala vlasnike. Jer lavovi su uklesani na toj zgradi davno, pričao je krajem prošlog stoljeća akademik Branko Fučić u svojoj sjajnoj emisiji Terra Incognita u programu Radio Rijeke, kasnije i u istoimenoj knjizi. Redovnici Pavlini iz Crikvenice, obogatio nas je tom spoznajom Fučić, kupili su tu zgradu sredinom 18. stoljeća kako bi imali gdje prespavati kad ih posao dovede do Rijeke. Otuda i lijepom obnovljenom trgu u središtu Rijeke ime Pavlinski trg. Po Pavlinima koji su pak dobili ime po svecu Pavlu pustinjaku. Ako Vas zanima zašto baš lavovi, priča kaže kako je Pavao pustinjak živio u Egiptu u pustinji kraj izvora vode gdje je rasla palma. Kasnije mu se u pustinji priključio još jedan pustinjak – sv. Antun. Kada je Pavao umro u dubokoj starosti, Antun mu je pokušao iskopati grob, ali kako je i on već bio u poznim godinama, trebala mu je pomoć, koju su mu pružila dva pustinjska lava i svojim šapama do kraja iskopali grob za svetog Pavla. Tako su se dva lava i palma našli na grbu Pavlina i tako su se lavovi našli u središtu Rijeke. Kad sjedite tamo, pričao je Branko Fučić, ispričajte tu priču ljudima koji sjede do Vas. Mi smo je prepričali Vama, a Vi je, dok ovog ljeta budete sjedili i listali Sušačku reviju na lijepom obnovljenom Pavlinskom trgu u središtu Rijeke, u hladu crnika, prenesite dalje.


 

Fotografije: Dražen Šokčević

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana