SUŠAČKA REVIJA broj 97/98

 


životinjski svijet

MEDO, VUK I RIS

Marinko Krmpotić

Poznatu životnu istinu o tome kako čovjek često ne zna cijeniti ono što ima, u znatnoj mjeri potvrđuje i priča o postojanju, opstanku i suživotu tri jedine preostale europske velike zvijeri - medvjeda, vuka i risa - na području Gorskog kotara. Naime, dok su u najvećem dijelu Europe, pogotovo u Zapadnoj Europi, ove životinje ili potpuno nestale ili ih se može vidjeti samo u zoološkim vrtovima, dotle na području Gorskog kotara one žive stoljećima, najprije same kao vladari tih prostora, a potom i uz nazočnost čovjeka koji im je najveća opasnost, ali se isto tako posljednjih pola stoljeća – bar na goranskom području – brine o zaštiti, sigurnosti i opstanku ovih prekrasnih životinja.

Zbog uvodne rečenice ovog teksta događa se, nažalost, da to bogatstvo puno više cijene ljudi izvan Gorskog kotara i Hrvatske, a ono što ih fascinira jest činjenica da ta tri predatora žive na području koje obuhvaća svega oko 1700 km2 pa ih je teoretski moguće vidjeti – naravno, ako imate puno sreće – tijekom jednog jedinog dana. Guste goranske šume bogate vodama, udaljeni i nepristupačni planinski vrhunci te od čovjeka i civilizacije udaljene planinske livade idealno su stanište za ove zvijeri, koje upravo u bogatstvu goranskog biljnog i životinjskog svijeta imaju sigurnost opstanka, opstanka u kojem ih – pokazuje to povijest civilizacije – može ozbiljno ugroziti samo čovjek ili neka prirodna katastrofa.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zaštitu prirode u Hrvatskoj trenutačno živi oko 200 vukova raspoređenih u 50 čopora, koji se, naravno, ne kreću samo Hrvatskom, već i susjednom Slovenijom te Bosnom i Hercegovinom. Broj smeđih medvjeda je između 1000 i 1100, a najmanje je od ovih velikih zvijeri onih koje je i najteže vidjeti – risova, čiji se broj procjenjuje od 40 do 60 primjeraka, a najveći dio živi baš u Gorskom kotaru, prelazeći često i granicu sa Slovenijom.

Najveća od tri velike europske zvijeri koja živi na području Gorskog kotara jest medvjed, točnije smeđi medvjed ili, na latinskom, Ursus arctos. U davnim vremenima smeđi medvjed svoja je staništa imao u cijeloj Euroaziji i Sjevernoj Americi, a iznimka su bili Island te sredozemni otoci Sardinija, Korzika i Cipar. Nažalost, razvoj civilizacije, tehnologije, poljoprivrede i šumarstva ovoj je lijepoj zvijeri uzimao sve više prostora, a bitnu ulogu u istrjebljivanju odigrao je, svakako, i vjekovni strah čovjeka od te životinje. Stoga ga se danas u Zapadnoj Europi (Španjolska, Njemačka) na prirodnim staništima može naći samo ako je tamo dopremljen iz srednje (Slovenija, Hrvatska) ili istočne Europe (Rumunjska, Bugarska...), odnosno Skandinavije. Iako je medvjed danas rijetka i zaštićena vrsta, njegovu nazočnost u povijesti Europe svjedoči i činjenica da se mnoge lokacije nazivaju po medvjedu – primjerice, glavni grad Švicarske Bern ime je dobio upravo po medvjedu. Medo je simbol i mnogih sportskih klubova (Medvešćak), a česta je tema i umjetnosti.

Odrasli medvjedi koji žive na goranskom području teže od 150 kg pa do 200, čak i 300 kilograma, a ovisno o visini koja, kad se podignu na noge, može dosegnuti ....

 

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2017 Klub Sušačana