SUŠAČKA REVIJA broj 99/100

 


urbanizam

NEKE DVOJBE RIJEČKOG URBANIZMA

Igor Žic

Posvećeno urbanistu Zdenku Sili i njegovim davnašnjim predavanjima s puno duha i zdravog razuma

Tarsatica je bila rimski grad, odlično smješten na malom rtu, s lukom iza grada, te s obilje pitke vode - od Rječine i Lešnjaka uz same zidine, do niza drugih vodotoka. Ispred grada prostirala se pješčana obala. Gotovo 1800 godina Tarsatica - Flumen Sancti Viti - Rika svetog Vida - Fiume - Rijeka živjela je unutar rimskih/srednjovjekovnih zidina, s oko 3.000 stanovnika. Prema popisu stanovništva iz 1787. godine Bakar je bio najveći hrvatski grad sa 7.656, Rijeka je imala 5.956, Varaždin 4.814, a Zagreb 2.815 stanovnika.

Nakon što je car Josip II. službeno dopustio već započeto širenje grada izvan zidina, krajem XVIII. stoljeća, započeli su različiti urbanistički problemi - vezani uz sve veću izduženost grada; uz Rječinu kao oveći potok velike granične snage te uz podizanje ključnih objekata, odnosno glavnih prometnica.  

        I. Stari grad

Riječki Stari grad vjerojatno je najružniji centar neke stare urbane sredine na Sredozemlju! Umjesto da se taj dio grada održava i obnavlja na temelju milenijske matrice, uz poštivanje logičnog taloženja arhitekture, išlo se, iz različitih razloga, na uništavanje te vrijedne urbanističke cjeline. Problemi su započeli pod Austro-Ugarskom, jer je taj dio grada nekako bio nedovoljno blistav za novonaraslu ekonomsku snagu Rijeke kao najvažnije mađarske luke i drugog najvećeg mađarskog grada. Stari grad počeo je gubiti dušu i bogatije stanovnike i polako se pretvarati u pitoresknu, ali mračnu četvrt sumnjivih gostionica i javnih kuća. Život je bujao, ali na sve nižoj razini i uz sve derutnije kulise.

Kad je Rijeka potpala pod Italiju i postala nepotrebna i nevoljena Fiume, koju je Mussolini prezirao i izbjegavao zbog uloge D’Annunzija u lokalnoj - i svjetskoj! - povijesti, propast središnjeg dijela grada dramatično se ubrzala jer se smatralo da je u mračnim izbama leglo riječke cakavštine i hrvatskog duha.

Nakon drugog svjetskog rata, nova jugoslavenska vlast, smatrala je pak, da je taj dio grada leglo fijumanštine. Iz tih vrlo problematičnih premisa dogodila se neizbježna katastrofa!

Urbanistički planovi novog doba podrazumijevali su transformaciju Starog grada u nekakvu čudnu poslovno-stambenu zonu, pa se predlagalo i podizanje niza nebodera koji su trebali rimsko-srednjovjekovnu matricu nasilno uvesti u XX. stoljeće. To se nije dogodilo, no kuće su se rušile u blokovima, a umjesto njih podizao se niz poslovnih zgrada. Jedan od glavnih arhitekata u toj gruboj transformaciji bio je Igor Emili.

On se rodio na Sušaku 9. kolovoza 1927., a umro je u Rijeci 25. listopada 1987. godine. Bio je sin doktora Hinka Emilija i Zore rođene Tadejević. Diplomirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1954. godine. Nakon čega je radio u Urbanističkom institutu u Rijeci od 1955. do 1962. godine. Odmah se uključio u vrlo osjetljive projekte kao što je bila obnova i revitalizacija Starog grada (1955.-1957.), rekonstrukcija zgrada u Užarskoj ulici (1959.), odnosno obnova kaštela na Trsatu (1962.). Sklon radikalnim zahvatima ponudio je rješenja koja su izazvala dosta dvojbi.

U Građevno-projektni zavod prešao je 1962. godine. Jedan od prvih zahvata bila je gradnja zgrade Konzervatorskog zavoda u Užarskoj ulici (1963.-1964.; danas prazna zgrada!), potom nebodera na Podmurvicama (1964.-1970.), zgrade Kraša na Korzu (1964.) te poslovne zgrade Brodomaterijala, s kojom je otvorio nove dvojbe u vezivanju Starog grada i Korza (1970.-1971.; danas Zagrebačka banka).

Jedan od najsretnijih zahvata bila je rekonstrukcija zgrada u Šporerovoj ulici (1968.), na čijem je kraju izveo rekonstrukciju i dogradnju zgrade Građevno-projektnog zavoda (1970.), za koju je dobio i nagradu Viktor Kovačić. Nasuprot ovih intimističkih projekata projektirao je Jugobanku (1970.-1979., danas Privredna banka Zagreb). Tu je do vrhunca došao njegov stil nelogičnih i pompoznih rješenja s kosim ili valovitim zidovima, s puno mesinga, besmislenim stubištima i izgubljenim zelenim terasama. Pokušavajući sačuvati neka prizivanja izvornih objekata, zapleo se u krajnje problematične zahvate, koji danas izazivaju čuđenje kod promatrača.

U urbanističkom smislu, ako stojimo u unutrašnjem dvorištu Privredne banke Zagreb, mi stojimo na besmislenom parkiralištu, popločenom bijelim kamenom, prošaranim mrljama ulja. Cijeli taj prostor, prepun bizarnih tunela i čudnih balkona, izgleda kao preprojektirana, preskupa i krajnje besmislena praznina. Ne trg, nego malo, improvizirano parkiralište.

Robna kuća Varteks (1972.-1976.) na istom je tragu, no ipak znatno diskretnije uklopljena na Koblerov trg. Jedno od sretnijih rješenja bio je potez kuća u Marulićevoj ulici koji se nadovezuje na poslovnu zgradu Jadroagenta (1982.).

Ada Felice-Rošić podigla je robnu kuću Korzo (1972.), s trostrukim pročeljem i nespretnim ulaskom u Stari grad, a Ninoslav Kučan i Vjera Kučan podigli su posve neprimjerenu i predimenzioniranu robnu kuću Rijeka (1974.). Niz poslovnih zgrada podigao je Vladimir Grubešić: Jadroagent (1977.-1984.), Delta (1983.-1984.), Privredna banka Zagreb (1986.) i Jadrošped (1987.), sve u Starom gradu, te Croatia Line (1988.-1992., danas Euroherc) na obali.

Koblerov trg, kao stoljećima jedan od najvažnijih u Rijeci, zatvoren slijepim fasadama poslovnih zgrada, s predimenzioniranom Emilijevom fontanom Stari kolodrob (1974.), pokušava se danas oživjeti nizom terasa obližnjih kafića, no sam prostor je krajnje odbojan, bez ikakve dopadljive povijesnosti, pa čak i rimska Stara vrata izgledaju mi kao nepotrebna, kulisna dekoracija i povijesna gnjavaža!

Blok zgrada ispod crkve Svetog Vida, za razliku od prenapregnutosti ranijih građevina, odiše duhom sumorne, bezlične, provincijske arhitekture, koja se može povezati tek s vrlo lošim zgradama, istog duha, zapadno od crkve, građenima još 1957. godine.

Jedan od osnovnih principa arhitekture glasi da kvaliteta ide s kvalitetom. To znači da je pokraj kvalitetne barokne građevine moguće ukomponirati kvalitetnu ultramodernu građevinu, naravno uz poštivanje elementarne logike urbanizma i gabarita. Nažalost, u Rijeci je transformacija Starog grada krenula iz brutalne negacije prošlosti i završila je s tragičnom negacijom budućnosti! Ovakav riječki Stari grad urbanističko je ruglo, prepuno odbojnih detalja, uzaludnih trgova, uništene povijesti, slijepih fasada te jednog tupog beznađa.

Vrhunac nakaradnosti nesumnjivo je prostor parkirališta ispod zgrade Hrvatskog zavoda mirovinskog osiguranja (arhitekta Josipa Uhlika iz 1959. godine). Sama ta zgrada po sebi nije ni lijepa, ni ružna, već bezlična (što je tek dijelom ublaženo prilikom posljednje obnove), no problem je što je sagrađena s idejom negacije dvije tisuće godina trajanja grada. A privremeno parkiralište, koje izgleda kao da se nalazi u ratnoj zoni, istovremeno je beskrajno iritirajuće, ali i budi strah koliko se još loše arhitekture može oživotvoriti na tako malo prostora?!

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana