SUŠAČKA REVIJA broj 99/100

 


sport

OBITELJ GRKINIĆ

Eduard Hemar

U povijesti sušačkog i riječkog sporta posebno zapaženo mjesto dosezima svojih članova osigurala je obitelj Grkinić. Prošle godine navršilo se puno stoljeće od kada su se Grkinići doselili na Sušak. To je odličan povod za predstavljanje obitelji koja je danas slabije poznata mlađim generacijama, a u prošlosti je bila iznimno cijenjena zbog svojih postignuća.

Prvi značajni član obitelji postao je Bogomir Grkinić. Rođen je 8. studenog 1880. u Gospiću. Kršten je u gospićkoj rimokatoličkoj crkvi Sv. Marije imenima Leonhard Friderik Bogomir Andreas, a kao svjetovno ime koristio je samo Bogomir. Njegovi roditelji Ivan i Ana, rođ. Šneider, bili su iz Karlobaga. Otac mu je bio trgovac. U Gospiću je završio osnovnu školu i gimnaziju te potom u Zagrebu dvogodišnju Trgovačku školu. Od 1899. do 1904. radio je kao činovnik Ugarsko-hrvatskog parobrodskog društva u Rijeci.

Nakon toga je od veljače 1904. do rujna 1905. bio je šef knjigovodstva kod Hrvatskog parobrodskog društva u Senju. Poslije odsluženja vojnog roka doselio se u Sveti Juraj kod Senja i zaposlio kao šef knjigovodstva u tvrtki Vidmar i Rogić koja se bavila sa preradom i prodajom drva.

U tom periodu oženio se Justinom Bronzini (1881. – 1953.), rodom iz Senja. U braku su dobili petero djece. Najstarija kćerka Dragica (1905. – 1971.) jedina je od djece rođena u Senju i nije se udavala. Preostalo četvero djece rođeno je u Svetom Jurju. Sinovi Nikola (1906. – 1979.) i Ivan (1908. – 1968.), druga kćerka Mara, udana Bogunović, (1909. – 2005.) i najmlađi sin Božidar (1913. – 1996.).

Bogomir je početkom I. svjetskog rata 1914. mobiliziran u austrougarsku vojsku i poslan je s prvim postrojbama na bojišnicu u Kraljevinu Srbiju. U ratu je proveo 22 mjeseca i dva puta je ranjen. U siječnju 1916. otpušten je iz vojske kao invalid. Potom se s obitelji preselio na Sušak i 1. veljače 1916. stupio u službu u Jadranskoj plovidbi. U tom dioničkom društvu bio je najprije šef revizor, potom šef knjigovodstva te prokurist do umirovljenja. Na Sušaku Grkinići su živjeli u Štrosmajerovoj ulici broj 16 i 1936. sele se u istu ulicu na br. 18.

Od svoje mladosti sudjelovao je u brojnim hrvatskim nacionalnim društvima koja su djelovala u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Zbog toga je imao problema s tadašnjim režimom, a naročito je progonjen 1903. godine u vrijeme protesta protiv bana Khuena-Hédervárya, zbog čega je morao napustiti službu u Rijeci i otići u Senj. U ratu je na bojištu bio pod stalnom prismotrom, a kod kuće je progonjen od mađarskih vlasti te mu je više puta u stanu obavljena premetačina. Za vrijeme sloma Monarhije 1918. postao je član Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, pa kad su 1919. Talijani okupirali Sušak, morao je s brojnom obitelji pobjeći u Zagreb.

Ipak, najviše je ostao zapamćen po svome djelovanju u sokolskim organizacijama. Od 1904. bio je član Hrvatskog sokola u Senju i postao sokolski prednjak. Nakon kraja rata u novoj državi Kraljevini SHS došlo je do ujedinjenja nacionalnih sokolskih društava u Jugoslavenski sokol. Na Sušaku je u rujnu 1919. Glavna skupština za obnovu Sokola bila otkazana zbog talijanske okupacije. Poslije odlaska Talijana odmah se uključio u rad Sokolskog društva Sušak – Rijeka koje je počelo djelovati 1922. na Sušaku. Najprije je izabran za zamjenika starješine društva, a od siječnja 1927. do prosinca 1930. obnašao je dužnost starješine. Dok je bio na čelu društva, izgrađen je 1929. Sokolski dom na Sušaku, pa je zbog svojih velikih zasluga za izgradnju tog doma odlikovan Kraljevskim ordenom Svetog Save V. stupnja, što je tada bilo visoko državno odlikovanje.

Vježbač tog društva Dragutin Ciotti je 1928. godine u Amsterdamu kao član gimnastičke reprezentacije Kraljevine SHS u ekipnom višeboju osvojio prvu i jedinu brončanu olimpijsku medalju za sušački i hrvatski sport između dva svjetska rata. Iste je godine prednjak društva Rafael Ban imenovan saveznim prednjakom Jugoslavenskog sokolskog saveza sa sjedištem u Ljubljani, a 1930. godine osvojio je brončanu medalju u ekipnom višeboju na Svjetskom prvenstvu u Luksemburgu. Tako se dogodilo da su u mandatu Bogomira Grkinića ostvareni najznačajniji dosezi u sušačkom sokolstvu, koji kasnije više nisu ponovljeni. S mjesta straješine povukao se na vlastiti zahtjev zbog narušenog zdravlja. No nakon oporavka ponovo je od 1932. do 1935. djelovao kao društveni starješina, nakon čega se definitivno povukao. Ostatak života proveo je na Sušaku. Preminuo je u Rijeci 11. prosinca 1950. u 71. godini i pokopan je u obiteljskoj grobnici na Trsatu.

Od njegovo petero djece samo dvoje nisu bili aktivni u sportu i sokolstvu. Najstarija kćer Dragica - Seka završila je Učiteljsku školu. Kako je već spomenuto, nije se udavala. Radila je zajedno s bratom Nikolom u špeditertskoj tvrtki. Srednji sin Ivan bio je ugledni profesor francuskog i hrvatskog jezika u Sušačkoj gimnaziji do 1943. godine. Potom je nakon rata u studenom 1948. imenovan vršiocem dužnosti direktora senjske gimnazije. Vratio se u Rijeku 1949. i bio direktor Riječke gimnazije i kasnije profesor na Ekonomskom fakultetu. Preminuo je sa 60 godina.

Njegova supruga Katica, rođ. Jazvo (1908. – 1985.), bila je profesorica filozofije, zemljopisa i hrvatskog jezika u Sušačkoj gimnaziji. Imali su sina Smiljana koji je bio član PK-a Primorje.

...

    Napomena: Članci iz Sušačke revije u Web izdanje ne prenose se kompletni, sa svim slikama, potpisima pod slike, okvirima, tablicama i sličnim. Za cjelovit uvid u članke pogledate papirnato izdanje. Hvala.

Povratak na kazalo © 2001-2018 Klub Sušačana